Suljević u elementu: Sjeća se strašnih danaMalo ko od muzičara, bardova i boema s prostora bivše Jugoslavije nije čuo za Dervenćanina Šemsu Suljevića, poznatijeg po nadimku Dida. Svirao je Šemso gdje god je stigao. Sa svojom harmonikom pratio je poznate i manje poznate pjevače. Znao je solo zabavljati ljude u kafanama, na svadbama, vašarima, teferičima, ribarskim i lovačkim sijelima.
Krao dugmad
Tako je već više od 50 godina. Šemso se s harmonikom druži od svoje sedme godine zahvaljujući majci Seniji Pinjić, koja je bila vrsni harmonikaš, a s pjesmom zahvaljujući ocu Džaferu, koji je sevdalinke pjevao kao slavuj. U svoje vrijeme, njih dvoje su bili kao mali orkestar, a sve to iz prikrajka je tada gledao dječak Šemso.
– Kostur harmonike sam kao dječačić napravio od kartona, a dugmad počupao s košulje i nastojao nešto na njoj odsvirati, pa kada je majka vidjela moje muke, prišla mi je i kazala da će mi kupiti pravu harmoniku. Moje je bilo samo da se odlučim koju, dugmetaru ili klavirsku. Tako i bi, dođe majka i donese harmoniku, veću od mene. Ko je tada na svijetu bio sretniji čovjek – sjeća se Suljević.
Sudbina i vihor rata odredili su da dobri Šemso preživi skoro četiri godine u srpskim logorima. Prošao je Doboj, Manjaču, Batković, kopao rovove za srpsku vojsku. Nikada te dane ne može zaboraviti, a ožiljaka i danas ima po tijelu.
Srpski vojnici su mu, kada su čuli da je muzičar, nabavili i nekakvu harmoniku, bolje rečeno skalameriju, uz koju je morao pjevati pjesme koje su oni željeli, iako mu do pjesme nije bilo. Nakon rata skrasio se u gračaničkom izbjegličkom naselju Motka. Živi u jednosobnom stanu sa sinom, snahom i unukom.
Stari šoumen
Šemso je danas, zahvaljujući svojim brojnim prijateljima, Hametu, Nedimu, Ibrahimu Jukanu i ostalima, opet onaj stari šoumen, svira, pjeva i zabavlja narod. Ne zna hoće li moći sakupiti šta radnog staža za penziju.
Dida kad god ima vremena, skokne i do rodne Dervente, s poznatim barbom Mehom čamcem se provoza po bistroj Ukrini, zasvira i zapjeva i sjeti se mladosti i lijepih dana.
Faca je, što jest – jest
– Kada je Šemso došao u Gračanicu iz logora, tražio je da mu neko nabavi bilo kakvu harmoniku, jer ona je njegov život, njegov lijek. Našao sam i, halal bilo, dao mu harmoniku na koju je istog trena pao prvi bakšiš. Otkako sam susreo Šemsu Suljevića, i muzički i duhovno sam bogatiji čovjek. On je legenda, on ima posebno mjesto u muzičkim vodama, zna napraviti atmosferu, zna školski zasvirati, faca je, što jest – jest, pa je zato cijenjen i omiljen – kaže poznati estradni radnik Ibrahim Jukan.