Kolumna Ostalih Kolumunista

Izliječena

Indira Kucuk Soprguc

U neka doba počeo ju je tražit’. Valjda da je dotuče. Da vidi kako stoje njegove zavodničke sposobnosti. Jedva ga se otresla. I plak'o je, kaže mi. Ništa čudno od takve pizdurine

Muškarci očekuju da se oko njih svijet vrti kad kihnu.
– Kad sam ja bolestan, hoću da svi u kući obuku pidžamu i legnu, da ne bolujem sam! – kaže mi na uho u šali jedan od rijetkih preživjelih sarajevske škole humora na vlastiti račun i dodaje da ne zaboravim da u svakoj šali ima istine.
Priča mi poznanica kojoj su, zbog tumora, odstranjene obje dojke, da su je doktori poslije toga ispitivali šta je s njenim brakom. Ona odgovorila da je sve ok i da je muž ostao uz nju. Rekli su joj da statistika pokazuje da pucaju brakovi nakon takvih operacija i teških bolesti od kojih žene obolijevaju. Za razliku od toga, ista ta statistika, veli mi, pokazuje da žene u sličnim situacijama ostaju uz svoje muževe.
Crnu potvrdu ove statistike našla sam u bliskoj okolini. Moja kolegica, emotivna djevojka u ranim tridesetim, srednja škola, siguran posao, jedna od onih kojima je sve po redu i protokolu, spremljena odjeća koju oblači na posao, na vrijeme lijeganje, na vrijeme ustajanje, vrijeme za gledanje sapunica, svaki pramen uvijek uredno izvučen, a nokti njegovani… ma znate već taj profil žena.
Društvena, razgovorljiva, lahko suzu pusti i zbog sebe i zbog drugih, a i zbog tužne junakinje aktualne sapunice.
Ona takva deset je godina bila u vezi s jednim hibridnim primjerkom koji je zaglavio na pola puta selo-grad u svojim kaubojskim čizmama, dugim kaputom a la Toni Soprano i repom a la Stiven Segal.
Bila u braku bez papira… i bez djece. Kad se već pomirila da ih neće imati i da će zbog toga ostati zauvijek nevjenčana žena u vječnoj vezi, desilo se da je ostala trudna. Onako kako to već obično biva kad žene poravne.
Ni obradovat’ se nije stigla kad je fasovala tumor. I to u četvrtom mjesecu trudnoće. Hitna operacija, kažu doktori, pa potom i zračenja.
Sva uplakana saopćila je to ovom anamo svom. On plak'o k'o malo dijete. Ona se raznježila. Mislila da suosjeća s njom. Nije trebalo dugo da skonta da nije plak'o zbog nje nego od pomiješanog osjećanja straha i sreće – kako mu je malo falilo da se i papirom zauvijek veže za bolesnu ženu.
Počeo ju je izbjegavat’ pa napadat’. Kad je konačno sve bilo zakazano, nije imao petlje više eskivirat’ i rekao joj, uplakan dakako – ništa nema od vjenčanja. Dakako, uvio je to u papir.
„Čekaj da vidimo ishod operacije i šta ćemo s djetetom… Moraš ga se riješiti, moraš na zračenje, hoćeš da se rodi nenormalno…”.
Noćima nije spavala. Nije se ona riješila djeteta. Samo je otišlo sa spontanim pobačajem u ranu zoru jedne od brojnih proplakanih a neprospavanih noći.
Njemu tada i laknulo potpuno. Počeo se javno vodat’ s duplo mlađom. I motor kupio da je provoza.
Ona ostarjela preko noći. Hvala Bogu, operacija dobro završila. Markeri skroz u normali već godinama.
Toliko je odrvenjela da joj se jedva uzdah oteo kad je čula da je napravio veliku svadbu s ovom putericom.
Nije puno trebalo da počnu do nje dolaziti priče kako nije sretan, kako svoju mladu ne može pratit’ pa joj zna žvajznut šamarčinu, iako je trudna.
U neka doba počeo ju je tražit’. Takav, oženjen duplo mlađom, uskoro otac. Valjda da je dotuče. Da vidi kako stoje njegove zavodničke i manipulatorske sposobnosti. Jedva ga se otresla. I plak'o je, kaže mi. Ništa čudno od takve pizdurine.
Nekoliko godina joj je trebalo da se devraniše od svega. Ali tad već nije bila nigdje prispjela. Imala je dvije-tri vezice, bez ozbiljnih planova i velikih očekivanja.
Sad se pazi. Pije čajeve, topli se i sebi je najpreča. Sve ovo joj je trebalo da se desi kako bi konačno shvatila istinu.
Da sam u pravu, stiže mi još jedna potvrda baš danas, kada gotovo završih kolumnu.
Mlada, poželjna, vesela i puna energije novopečena supruga priča mi biser. Imala gripu, pa je nazvala njena nana, da vidi kako je.
– Bolesna sam, nano, gripa me malo uhvatila.
– Liječi se, jadna ne bila, i nek’ muž ne vidi da si bolesna.
– Molim? Šta pričaš, nano. Nek’ vidi, ko ga šiša!
– Eh, kćeri, ne vole muškarci nikako bolešljive žene. Ustaj i pazi sebe. Njemu ne valjaš ni kad si zdrava, a kamoli bolesna. Zato pazi sebe i ugodi sebi. Ako nećeš sama, niko ti neće.
A s ove vremenske distance, barem to znamo – nane su nam sto puta pametnije od majki. Dakle, same sebi. A ako i od njega onda šta dođe u smislu pažnje i brige, dobro je. Ako ne, nek’ smo žive, zdrave i vesele.
Eto, ova naša zaradila dva tumora. Oba uspješno operisala.
Aferim.

Preuzeto sa www.azramag.ba