(Izdavač “Connectum”, Sarajevo, za izdavača Ajet Arifi, urednica Emina Kamenarević, štampa “Dobra knjiga”, oktobar 2012.)
Jazdagirdova čajhana ležala je usred velikog lijepog vrta, na samoj obali Zajanderuda, nekih pola sata jahanja od grada, a sastojala se od dvije prostorije, od kojih je prva, veća, bila svakom otvorena jer se u njoj služila hrana i dopuštena pića, dok je druga, manja prostorija, koja se otvarala prema velikoj terasi, na koju se opet nastavljao, spuštajući se prema rijeci, niz manjih terasa, uglavnom bila rezervirana za jedno ili dva zatvorena društva, koja su htjela uživati u lijepom pogledu na vrt i rijeku, ali i u vinu, hašišu, ženama i drugim stvarima, koje su zabranjene svakome ko nema dovoljno novca da ih sebi nekažnjeno priušti.
Princ Sejdi
Kad su Omar i Sali došli, u toj prostoriji ih je, za jednim velikim stolom u uglu, već čekalo društvo koje se sastojalo od trojice mladih ljudi. Dvojicu je Omar poznavao iz viđenja, a trećega, najstarijega u cijelom društvu, simpatičnog čudaka Abu Seida, sufiju koji je zahtijevao da ga zovu princ Sejdi, poznavao je dosta dobro, jer je s njim mnogo i rado razgovarao o poeziji.
Kao i ostali sufije, Abu Seid je nosio odjeću od grube vune, ali je na sebi uvijek imao bar jedan komad u zlatnoj boji, danas naprimjer kaftan, koji kao da se istovremeno rugao taštoj zlatnoj boji i gruboj, jedva obrađenoj vuni.
A po tome je ličio na Abu Seida, koji se i sam uvijek, svim onim što govori i radi, rugao sebi i svom sugovorniku, onome što kaže i onome što prešuti, istovremeno pokazujući da jako ozbiljno uzima i sebe i tog sugovornika. Rado je, naprimjer, uvjeravao sve one koji su ga htjeli slušati da je sretan i zahvalan što su dobri ljudi, sultan Malikšah i veliki vezir Nizamul-Mulk, pristali da se brinu za ovaj svijet, tako da se on, Abu Seid, to jest princ Sejdi, sav može posvetiti važnim stvarima, prije svega brizi za onaj svijet i stvarima vezanim uz njega.
Bio je omiljen
Tako i slično tome Abu Seid je provocirao uvijek i svakoga, stalno na neodredivoj granici između šale i ozbiljnoga govora, unoseći u sve što kaže ili učini porugu i pohvalu, i to u jednakim omjerima. On je znao čovjeku, kojem upravo gori kuća, oduševljeno kliktati u lice: “Je li ovo tvoja? Blago tebi, brate moj, raduj se i slavi, sretniče”, a onda mu nadugo objašnjavati da Allah dragi samo one koje voli stavlja pred velika iskušenja i brzo ih oslobađa sveg nepotrebnog tereta.
A onda kad je normalne ljude sve navodilo na misli o samoubistvu, on je glasno uvjeravao sve oko sebe, pogotovo onoga ko ispravno razmišlja o tome da se ubije, da je život prelijepo čudo i ovaj svijet pravo mjesto da ga se provede. A ipak se još nije dogodilo da ga neko pretuče ili bar izvrijeđa, da mu naprimjer očajni otac familije koja upravo ostaje bez krova nad glavom kaže ono što je morao pomisliti, ili da pobjesnjeli vojnik isproba na njemu tupu stranu sablje, naprotiv – bio je i ostao omiljen u svim krugovima isfahanskog društva.