Legendarni odmetnik i šehid
Osamdesetih godina prošlog stoljeća Junuz Kečo, iz sela Žeželevo u mjesnoj zajednici Lepenica kod Kiseljaka, važio je za jednog od „najzagonetnijih jugoslovenskih ubica“. Popularno je tada u jugoslovenskoj štampi nazvan „Odmetnik iz Kiseljaka“. Kečo je ubio svoju suprugu Rasemu i ranio njenog švalera, a onda mjesecima pravio neviđenu misteriju oko svog skrivanja.
Kečo je prvi sukob sa zakonom imao zbog falsifikovanja novca još u mladosti. 1971. je osuđen na kaznu zatvora od osam godina, a sedam je izdržao u zatvoru u Foči, jer je tokom obračuna ranio „izvjesnog milicionera Kovačevića“. Majka mu je umrla tri-četiri mjeseca nakon što je izašao iz zatvora, sestra se udala u drugo selo…
Stravično ubistvo i neviđena potjera
Poslije robije, neko vrijeme je radio kao tesar u inostranstvu i stekao pristojnu ušteđevinu. Vratio se u selo i zaprosio prvu ženu na koju je naišao. Rasemu Fazlibašić upoznao je u selu tokom 1982. godine, kada je došla u posjetu sestri. Rasema Fazlibašić, tridesetogodišnja raspuštenica sa kćerkicom i četiri promašena braka, nije nikada nikome rekla „Ne!“. Pa, ni Junuzu Keči.
I taj njen peti brak trajao je kratko, svega tri godine. Uzeo je Junuz i njenu šćer Sanelu i zavolio je kao svoje dijete. Rasema se zaposlila kao konobarica u kafani „Berit“ u Tarčinu, gdje je počela da se švalera sa opštinskim ćatom Atifom Bužom iz Hadžića. Junuz je pokušao Rasemu odvratiti od Atifa, ali je ona na to reagovala tako što je zatražila razvod braka, iznajmila podstanarsku sobu i otišla od njega.
Stravično ubistvo, koje je potreslo cijelu bivšu Jugoslaviju, desilo se u selu Gornja Bioča kod Hadžića, u kući Halila Džambasa, 21. marta 1985. Oko 19 sati Junuz Kečo je, u divljem nastupu ljubomore, nožem nasmrt izbo svoju ženu Rasemu Fazlibašić. Bježeći iz krvave sobe, naletio je na Halila Džambasa, vlasnika kuće u kojoj se desilo ubistvo, lakše ga povrijedio istim nožem i pobjegao u šumu.
Požutjele stranice sudskog predmeta naslovljenog „Kečo“, otkrivaju i neke do sada nepoznate detalje o ovom slučaju. Kečo je nakon ubistva pobjegao prema Tarčinu. Nakon toga uslijedio je uviđaj, koji je zaprepastio tadašnje milicionere, ali i istražnog sudiju. Istražni sudija o ubistvu je obaviješten 40 minuta nakon što je ono počinjeno. Pregledom tašne pronađena je lična karta na ime Rasema Fazlibašić. U tašni je pronađeno i rješenje o razvodu braka između Raseme i Junuza Keče od 28. februara 1985. godine, kao i rodni list za Sanelu Fazlibašić, kćerku ubijene, rođenu 17. juna 1979. Nakon uviđaja, inspektor Ferid Papović uputio se prema bolnici kako bi obavio informativni razgovor s Halilom Džambasom, koji je zadržan na liječenju u bolnici. Leš nastradale Raseme Kečo iste večeri je prevezen u mrtvačnicu „Koševo“, a zatražena je i obdukcija.
Kreće neviđena potjera za Junuzom Kečom na području Lepenice, Rakovice, Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Tarčina, Pazarića, Bradine, Raštelice, Hadžića, Blažuja… Jedne noći došao je do svoje rodice Zekije, koja je na ogradi okačila bijelu krpu kao znak da nema policije u blizini. Ona mu je rekla da je za njegovu sudbinu kriv i Bužo koliko i Rasema. Rekla je da i njega treba ubiti, te mu je dala lovačku pušku od njenog muža koji je radio u Iraku. I pored svakodnevnih upozorenja, švaler Kečine žene Raseme, Atif Buža, bio je neoprezan. Kečo se 15. juna 1985. godine prišunjao Bužinoj kući, te je, nakon što ga je vidio na ulaznim vratima, u njega ispalio jedan hitac pogodivši ga u grudi. Bužo je pao, a Kečo je još jednom pucao, ali ga je promašio. Nakon toga je pobjegao u šumu, te je uslijedila velika potjera za njim.
Kečina punica: „I sada mislim da je Junuz dobar čovjek, dobar suprug i dobar otac tuđeg djeteta“
Nakon ovog pokušaja ubistva zavladao je opšti strah od Keče. Punih 11 mjeseci milicijske potjere su vođene bezuspješno, a najviše su vođene u rejonu planine Volujak. Počele su kružiti mitske priče o Keči. Ljudi su ga čak nazivali i duhom. Pošto je bio izuzetno sposoban majstor, među prvima je koristio sistem solarne energije, tako da se znalo desiti da se s prvim mrakom upali svjetlo u njegovoj kući – i kad bi tadašnja milicija, koja je obezbjeđivala kuću, upala sigurna da je Kečo unutra, ostajali bi u čudu.
Narod je počeo da priča legende „kako Kečo prerušen svakodnevno dolazi u naseljena mjesta, kako psima tragačima podmeće medvjeđu mast koje se oni plaše pa ih tako zavara, kako umije da otvori svaku bravu kalauzom i kako uglavnom spava po napuštenim kućama i vikendicama, da je prepravio stari tranzistor i da putem veze prati sistem veze tadašnje milicije i u svako doba zna dokle je došla potjera za njim, te da je lično u Kiseljaku polijepio svoje smrtovnice na kojima je pisalo: ožalošćeni – milicija“.
Znao je doći kod seljaka uzeti hrane i onda im reći da ga mogu slobodno prijaviti kad ode. Zima i glad su natjerali Keču da siđe na more. Uputio se u Budvu, gdje je dvije godine ranije radio kao tesar. Danju je spavao u tvrđavi „Mogren“, kupao se i prao veš u napuštenim vikendicama. „Išao sam na plažu i sve je bilo dobro do 17. februara 1986. godine, kada su me zaustavila dvojica momaka. Predstavio sam se kao Jozo Klarić. Zatražili su ličnu kartu i ja im dadoh. Jedan je rekao: ‘Ti si taj!’, a ja odgovorio: ‘Jesam.’ Dao sam im nož, i odvedoše me u SUP“, kazao je na suđenju Kečo.
Na suđenju najiskrenija je bila Hatidža Fazlibašić, majka ubijene Kečine žene Raseme. „Ubio mi je dijete, ali ja i sada mislim da je Junuz dobar čovjek, dobar suprug i dobar otac tuđeg djeteta. Rasema i Junuz su živjeli dobro dok ona nije srela Atifa. Išla je gdje je htjela, potrošila je sav njegov novac, dukate… On je šutio, trpio ni prstom je nije pipnuo. Kad je shvatio da ga je prevarila, pao mu je mrak na oči i napravio je to što je napravio“, rekla je Kečina punica.
Čuvari u KP-domu Foča: „Bolji čo'ek od Keče nije nikad bahnuo u fočanski zatvor“
Prema riječima rijetkih ljudi koji su prisustvovali Kečinom suđenju, on je tokom procesa držao pognutu glavu. Skoro sve njegove izjave pročitane su tokom suđenja, a neke od njih i svojeručno je napisao. Najemotivniji su bili susreti s pastorkom Sanelom, koja mu je svakim ulaskom u sudnicu trčala u zagrljaj.
Kečo je u svojim izjavama ispričao sve o sebi. „Od najranijeg djetinjstva živio sam u neimaštini i bijedi. Imao sam dva brata i jednu sestru, a živjeli smo s majkom, oca nisam zapamtio“, kazao je Kečo, dodajući da je od malih nogu bio prinuđen da radi. U izjavi pisanoj rukom Junuz je opisao moment kada se nešto prelomilo u njemu, nakon čega je počeo krvavi pir. „Tada sam Rasemi rekao, šta ćemo za ‘ono’. Pod ‘onim’ podrazumijevam našu internu tajnu, o kojoj ni pred ovim sudom neću govoriti. Moja majka imala je skromnu penziju, a ja sam imao neke ušteđevine, a bilo je i dukata koji su mi ostali od majke. Sve je to ona potrošila s Atifom. Rasema mi je samo rekla: ‘Tuži me Bogu, ništa ne možeš dokazati.’ Halilu sam kazao: ‘Dođe li kad Atif Bužo da noći ovdje?’, ljutito je odgovorio: ‘Niko ne noćiva u mojoj kući, a da ja ne znam.’ Odgurnuo me od sebe i dobio sam udarac po glavi. Sjećam se samo da sam izvukao nož iza pojasa, poslije toga se ne sjećam šta sam radio. Jedino se se sjećam još jednog udarca u glavu kada sam izlazio iz kuće. Kasnije sam saznao da me Halil udario nekim parmakom u glavu“, pojasnio je Kečo.
Kečo je u svojim iskazima na sudu često napominjao da je do zločina došlo jer ga je njegova supruga Rasema varala s Atifom Bužom, kojeg je, nakon što je nju ubio, pokušao likvidrati ispred njegove kuće. Kao svjedok na Kečinom suđenju pojavio se i Bužo. „Radim u Skupštini opštine Hadžići, a živim su selu Luke kod Tarčina. Živim sa suprugom i dvoje djece koja su stara 10 i 12 godina. Do aprila 1982. odnosi u braku s mojom suprugom Ševalom bili su dobri. Kasnije su se odnosi naglo poremetili, jer sam počeo mnogo da pijem, a Ševala je sumnjala da je varam“, kazao je na sudu Bužo.
U nastavku svog svjedočenja Bužo je rekao da je, bez obzira na to što je konzumirao alkohol, vodio računa o porodici. U novembru 1984. u kafani „Barit“ u Tarčinu upoznao je Rasemu, koja je tu radila kao konobarica. „Tokom prvog kontakta shvatili smo da smo dalji rođaci. Isprva smo se ponašali kao rođaci, a kasnije smo stupili u ljubavnu vezu“, kazao je tada Bužo. Početkom decembra 1984. godine Bužo je sjedio sam u kafani „Barit“ kada je neko na njegovom „Reno 4“ izbušio tri gume, a on je kasnije čuo da je to Kečo uradio.
„S Rasemom sam zadnji put bio 20. marta 1985. godine oko 22 sata. S njom sam se zadržao kratko. Sljedeći dan krenuo sam opet do Raseme oko 17,30 sati. Kad sam došao pred kuću, vidio sam dosta naroda koji se okupio ispred kuće. Kad sam izašao iz vozila, rekli su mi da je Kečo nožem ubio Rasemu“, kazao je na sudu Rasemin ljubavnik.
Jedan od najpoznatijih jugoslovenskih odmetnika osuđen je na 15 godina robije. Prema Kečinoj sudbini Abdulah Sidran i Ademir Kenović 1989. godine su napravili maestralni film „Kuduz“.
Čuvari u Kazneno-popravnom domu Foča, gdje je izdržavao kaznu, jednoglasni su da „bolji čo'ek“ od Keče nije nikad bahnuo u fočanski zatvor.
Ratno priznanje „Zlatni ljiljan“ posthumno dodijeljeno 1994. godine
Mnogi ljudi širom Balkana se i danas pitaju šta se desilo sa „ovim legendarnim odmetnikom“. Marko Lopušina, najpoznatiji srbijanski pisac o sudbinama ljudi iz crne hronike, u svojoj knjizi „Najzagonetnije Yu ubice“ prije 15 godina napisao je da je Junuz Kečo osuđen na smrt i obješen u Foči. Prilikom jednog susreta, potpisnik ovih redova ukazao mu je na ovaj propust i ispričao priču o tragičnom kraju ovodunjalučkog proputovanja jednog od junaka njegove knjige, na šta je Lopušina rekao: „E, pa hvala vam. To stvarno nisam znao. U njegovom slučaju koristio sam neke predratne podatke i novinske natpise. Obećavam da ću već u sljedećem izdanju ove knjige, koje je u fazi rada, ispraviti svoju grešku i javno vam se zahvaliti na ovoj pomoći.“
Kečo je pobjegao iz Kazneno-popravnog doma u Foči, zajedno sa petoricom zatvorenika. Bilo je to prvog dana napada srpskih jedinica na Foču, 7. aprila 1992. godine. U Lepenici je odmah formirao diverzantsko-izviđačku grupu Armije Republike BiH, kojom je komandovao i koju je vodio u mnoge akcije. Kud god bi Kečo sa svojom jedinicom prolazio, iskupljala se masa svijeta da ga vidi i pozdravi.
Na odjavnoj špici filma „Kuduz“ piše: „Junuz Kečo, 17. februara 2001. godine, kada izađe iz zatvora, imaće 58 godina.“ Naravno da scenarista ovog filma Abdulah Sidran tada nije mogao ni u snu pomisliti da će junak njegovog filma, Junuz Kečo, poginuti osam godina ranije. Naime, 19. avgusta 1993. godine u selu Gojkovac, kao vođa diverzanata u 9. brdskoj brigadi Armije Republike BiH, nadomak svoje porušene kuće u Gornjem Žeželevu u Lepenici, zajedno sa svojom pastorkom Sanelom, poginuo je Kečo. Snajperista HVO-a bio je neumoljiv: pucao je prvo u Sanelu, a kada joj je Kečo pritrčao u pomoć i uhvatio za ruku da je izvuče – ubio je i njega. Nekoliko sati kasnije, mještani su ih izvukli i jedva rastavili njihove ruke.
„Imao je fantastičan osjećaj za opreznost. Nikad ništa u ratu nije prepuštao slučaju. Ono iskustvo koje je stekao skrivajući se od vlasti, poslije ubistva svoje žene Raseme i ranjavanja njenog ljubavnika, Kečo je na najbolji način primijenio u ratu“, priča njegov rođak Hasan Kečo.
„Bio je veoma hrabar. Sjećam se jedne bitke na Košćanu. Tamo su se neki naši povukli, a moja jedinica je upućena kao ispomoć. Kada smo gore stigli, na ratištu je ostao samo Kečo. Raširio ruke i puca istovremeno iz dva automata. Pomislio sam da je poludio“, svjedoči Mehmed Fišo.
Ratno priznanje „Zlatni ljiljan“ posthumno mu je dodijeljeno 1994. godine. Zajedno sa svojom pastorkom Sanelom Fazlibašić ukopan je na mezarju Mokrine kod Lepenice. On je imao 50, a ona samo 14 godina.
Njegova Rasema već odavno leži na mezarju u Bioči. Svi vjeruju da je Kečo tajno odlazio na njezin mezar.
Avdo HUSEINOVIĆ
BOŠNJACI U HRVATSKOJ / PREPORODOV JOURNAL 175