Telali su obilazili sokake i mahale te udaranjem u bubnjeve obavještavali narod o vremenu namaza
Prije dolaska Isa-bega Ishakovića, islamski obredi i običaji u Sarajevu nisu se prakticirali javno. Iako je bilo ljudi koji su i tada postili i bajramovali, sve se to dešavalo uglavnom u privatnosti.
Tek nakon 1457. godine, kada je nakon gradnje džamije i tekije počeo razvitak Sarajeva, muslimani vjeru počinju iznositi van svojih kuća. Tako se više pažnje počinje posvećivati obilježavanju najvećeg blagdana muslimana, Bajrama, priča Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije Sarajeva.
Izuzetna važnost
– Glavne tačke bajramovanja postale su Careva džamija, kao prva džamija u gradu u kojoj je klanjan bajram-namaz, a onda bi se išlo u mevlevijsku tekiju na Bendbaši, gdje se slavlje nastavljalo. Dolaskom Osmanlija, tačnije sultana Mehmeda Fatiha, sve to doživljava svoju renesansu. Bajramima se počinje pridavati izuzetna važnost, pa on postaje ne samo muslimanski blagdan nego i državni – ističe Garibija.
Bajramu su se posebno radovali postači, kojima je to dolazilo kao nagrada za pokornost Allahu, dž. š., ali i nepostači, jer iako zbog zdravlja ili nekih drugih razloga možda nisu mogli postiti, poštovali su običaje svojih prijatelja te se radovali što su oni izvršili svoju obavezu.
– Običaj je bio da nakon ramazana, uoči Bajrama, ljudi, tačnije telali, obilaze sokake i mahale i udaranjem u bubnjeve najavljuju dolazak ovog blagdana te obavještavaju narod u koliko se sati klanja namaz, jer nije bilo drugog načina obavještavanja… Ujutro, na dan Bajrama, prakticiralo se da se nešto pojede, kako bi se znalo da je ramazan završen. To bi uglavnom bilo nešto slatko, kao što su se i inače slavlja obilježavala nečim slatkim, pa su tako glavne poslastice bile baklave i ružice, što je i danas slučaj. Od napitaka, konzumirali su se domaći sokovi od ruže, zove, drijenjaka… – naglašava Garibija.
Dijeljenje radosti
Također, nastavlja naš sagovornik, za Bajram je bio adet da se lijepo obuče, pa su svi, posebno muškarci koji bi sa svojim sinovima išli na bajram-namaz, običavali oblačiti novu odjeću, a obavezan detalj bio je fes. Nakon klanjanja namaza, išlo se uvijek pravo kući, da se Bajram podijeli sa svojim najbližima, a nakon toga na mezarje, gdje se odavala počast umrlima. Onda bi na red dolazili prijatelji i komšije, ali sve se to odvijalo u nekom laganom tempu. Ne kao danas, kada ljudi pokušavaju obići što više familije u jednom danu.
– Jedan od lijepih običaja za Bajram bilo je i darivanje djece novcem, ili u narodu popularnije davanje bajram-banke. To se nije radilo da se ta djeca “obogate” novcem, nego da se raduju svakom novom Bajramu te da se pokaže važnost tog blagdana u islamu – naglašava Garibija.
Nakon odlaska Osmanlija i dolaska Austro-Ugarske pa i SFRJ, Bajram nije gubio svoj identitet. Sve vlasti poštovale su ovaj blagdan, pa se za vrijeme njega nije radilo. I danas, stotinama godina kasnije, Bajram kod muslimana ima posebnu važnost. Iako su se poneki običaji izgubili, neki novi izmislili, glavnina je i dalje prisutna, a i bit će sigurno stoljećima…
Muškarci kupovali paklame
– Što se hrane tiče, uglavnom bi se običavalo praviti laganija jela, kako bi se organizam nakon mjeseca posta prilagođavao svakodnevnom jelu i piću. Posebna su bila peciva koja su se pravila za ovaj blagdan, takozvane paklame, koje na sebi imaju kao kapu, što je simboliziralo muškarca kao glavu kuće, pa je i običaj bio da to pecivo kupuju muškarci – kazuje Garibija.