Milorad DodikKada mi je svojevremeno Mato Đaković urednik na TV OBN i popularni voditelj jednog od najgledanijih talk-show programa u regionu, uoči mog gostovanja u njegovoj emisiji “Telering” pričao, kako je Milorad Dodik veoma dobar čovjek, i da mu je jako mnogo ljudski pomogao kad je Mato izgubio svog sina, bio sam duboko dirnut.
Zapravo, žmarci su me obuzimali od Matine pripovjesti. I priznajem, kad god sam kasnije gledao na TV-u Milorada Dodika, čak i kada sije u vjetar svoje nacionalističke nebuloze, uvjek sam u njemu gledao i onog čovjeka iz Matine priče.
Interesi iznad svega
Čak šta više, stalno sam očekivao, kad će se Dodik u svojoj nezadrživoj iskrenosti probuditi i reći po koju istinitu, ne ekskluzivno vezanu za srpstvo i interesno jaranstvo sa Srbijom, a bogami od skora i sa Rusijom. Ne želim biti patetičan pa prizivati opća mjesta, ali sjetim se starog Winstona Churchila, koji je negdje zapisao staru romansku: “Prijateljstvo je prolazno – vječni su samo interesi”! Razmišćljajući o svemu nemam potrebe rasčlanjivati da li je Chruchill mislio samo na politiku.
Pratio sam proteklih dana gospodina Dodika na njegovoj sedmičnoj turneji po Americi. Doduše, iz daleka, raspitujući se kod onih koji su bili na licu mjesta, da bih mu se približio na “nekoliko metara”, tek na sveučilištu Kolumbija (Columbia University – CU), ovdje u mom New Yorku. I ovdje je moja nada da će iz Dodika, eto u prihvatljivim političkim (interesnim) dimenzijama progovoriti čovjek za čovjeka, bar priblično jednak prema svima i svakome, a ne isljučiv, dakle – onaj “Mićo” iz priče Mate Đakovića – definitivno umrla.
Ne znam naravno zasigurno, je li činjenica, da je na ulazu Pravne biblioteke (Law Library) na Kolumbiji – ostalo više ljudi, među kojima je bilo najviše onih sa imenima i prezimenima Bošnjaka, iako sada američkih građana, rezultat sastavljanja liste u kojem je pero možda držao neko od Dodikovih savjetnika!
Znam ipak, da je pred vratima uglednog pa i kultnog njujorškog sveučilišta (CU), hrama znanosti i demokratije – ostalo više akademskih građana, za koje bi se u prosjeku moglo reći da us na razini magistra znanonsti; među njima su bili vrsni advokati međunarodnog prava, kandidati za doktore nauka (PHD) politike, filozofije, itd; medicinari, ekonomisti, pravnici. A to što su oni poreijeklom Bosanci (Bošnjaci ili neki drugi), a izborom Amerikanci, gotovo da je nevažno. Ali ne i manje važno, jer neki od njih su se osjećali povrijeđenim upravo zato jer su vjerovali da su diskriminirani po tom osnovu, kada su im vratari sa Kolumbije zabranili ulaz na Dodikovo predavanje, iako im je to isto sveučilište potvrdilo on-line registracije.
Nakon svega, tim istim ljudima, koji su preživjeli etničko čišćenje i genocid u Bosni, ne možeš lako podvaliti, nikakvim naknadnim “spinom” (uvrnutom pričom) o “tehničkim propustima” i “prepunoj sali”, kad se zna, (što je kamerman Webpublicapress kasnije zabilježio na video zapisu) – da je sala u kojoj je Dodik održao predavanje, ipak ostala s više nepopunjenih stolica.
Da podsjetim, Dodik je u Banjoj Luci rekao: “Nije Kolumbija autobuska stanica pa da pusti unutra bilo koga”. No, gospodin Dodik bi se vrlo brzo mogao uvjeriti, koji je to profil ljudi (stručnjaka) ostao iza zatvorenih vrata Kolumbije, možda i zbog njegovog posredovanja (politike) ili nagovora njegovih savjetnika. Ostavimo uostalom oštećenima da sve na tenane istraže na temelju onoga što znaju i što je u Americi, kad su ovakvi slučajevi u pitanju – i tekako nemoguće zataškati.
Iako je Dodikova već karakteristična nabusitost u kontaktu sa poglavito bh. javnošću, koliko sam čuo i vidio na TV snimcima, u Americi bila itekako skresanih krila, pa je ovaj bh. entiteski predsjednik prilagodjavao svoje poruke američkom auditorijumu, “ljudina” iz Laktaša je ipak “odvalio” po koju, tako da to čak i njegov prevodioc na Kolumbiji nije uspjevao ni da prevede sa bosanskog na engleski.
Povrh svega, iako je na Kolumbiji rekao da govori srpski, Dodik nije govorio ekavski, već na čistoj bosanskoj ijekavici. Zapravo Dodik je u Americi potrošio zadnje zalihe svoje nacionalističke municije, za koju je vidio, da kad mora tražiti nove riječi – i uopće ne može da “kresne” ili “opali”, kao u Bosni koja je još puna retoričkog baruta na sve strane.
Da nije bilo nemilog događaja, terorističkog čina u Sarajevu, koji je Dodika odmah probudio iz političke letargije, jer iz Amerike se vratio kao politički polumrtav čovjek, on zasigurno još dugo bolovao svoje američke ljute rane. Ovako, odmah je uletio u vagon, i uz terorizam u Sarajevu, bezobrazno, da ne kažem nešto više – između redova prikopčao bošnjaštvo, ali opet upadajuči sam sebi u usta.
Dodik je naime insistirao, kako nitko ne može negirati da je osujećeni terorista Bošnjak (stavljajuči to u prvi plan), te da bi isticanje njegovog srbijanskog državljanstva – impliciralo da je Srbin (?!). No, tu se tek vidi da je Dodikovo shvatanje o državi i naciji, doista primitivno i rudimentirano nagađanje uz kolokvijalzme koje niti jedan ozbiljan znalac više ne prihvata.
Ne samo da je Dodik, koji je uoči puta u Ameriku negirao postojanje bošnjačke nacije, sada itekako pokušao instrumentalizirati tu za njega upitnu nacionalnu pripadnost, već je implicirao, da svi državljani Srbije moraju biti samo Srbi?! Predsjednik manjeg bh. entiteta RS ili stvarno ne poznaje evropske standarde u koje se zaklinje, ili ih pokušava primjeniti na svoj način, nadajući se da to niko neće primjetiti!?
Bez preokreta
Nažalost, upravo pred Kolumbijim, u New Yorku, Dodik mi je uništio ono malo nade, da bez obzira što priča na čistom bosanskom jeziku, da od njega brzo može postati “politički Bosanac”, po nom obrascu koga je recimo za “političke Hrvate” u Hrvatskoj svima ponudio predsjednik Ivo Josipović.
Bit će prije da će Dodik uskoro prekočiti koju stepenicu i možda postati “politički Rus”, s obzirom na ispravnost Churchilovih političkih zapažanja o prioritetu interesa. Naravno sasvim mi je jasno, kako Dodik, “braneći” srpstvo u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, vjerovatno prvenstveno brani svoje osobne lukrativne interese, koji su preko Dedinja stigli sada sve do Kremlja; (pročitajte prilog Radio Slobodna Evropa o Dodikovoj ruskoj vezi). Ali, nije mi jasno dokle će Dodik tako ako u Bosni kani žvjeti on i njegov unuk koga je na Kolumbiji spomenuo.
A koliko je na Kolubiji bio “uspješan” u svom predavanju o Daytonskom sporazumu kao najvećem uspjehu američke vanjske politike (izabrati njega kao govornika na tu temu je inače – najveća moguća kontradikcija tom inače prihvatljivom naslovu!) vidi se da zvaničnici Kolumbije još vade vruće kestenje iz vatre koju je on ovdje u dalekom New Yorku zapalio.
Ne slučajno sa žurnošću koja impresionira, Timothy Fray, predsjednik Harriman Instituta je odmah poslije kontraverzi oko zabrane ulaska nekim Bošnjacima na Dodikovo predavanje (po ko zna kojem osnovu, za šta će se već naći pravi odgovor, jer za njim tragaju učeni ljudi, a ne slučajni “putnici” s autobuske stanice) – morao demantirati da je Zadužbina Njegoš na Harriman institute primila ikakav novac.
Dobro obavješteni, međutim tvrde, da je Bosanac Dodik navodno doista obećavao milionsku svotu za promociju srpskog jezika na zadužbini koja nosi ime crnogorskog pjesnika.
No, zato je Amerikanac Fray u pisanom priopćenju pojasnio: “Gospodin Dodik nije dao jedan milion dolara za zadužbinu Njegoš na Kolumbijuinom Harriman Institutu, (a ovo je posebno važno – podcrtao autor) – niti će (Kolumbija – op.a.) primiti bilo kakve novce od gospodina Dodika u budućnosti, ili od Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine”!
Drugim riječima Dodik je zatvorio i sebi i “svom”, pardon – manjem bh. entitetu vrata na Kolumbiji. I još je sa Kolumbije dobio ono što ne voli čuti: RS je samo dio Bosne i Hercegovine! A na Kolumbiji su primjetili, da ko s đavolom tikve sadi o glavu mu se razbijaju.
Dupla priča
Bilo je protekli dana doista sijaset nebuloza od Milorada Dodika, s kojim je ponovo recimo zagovarao transfer stanovništva – onog srpskog sa Kosova u – od Bošnjaka i Hrvata očišćene teritorije BiH, čiju zemlju izgleda Dodik kani davati kosovskim Srbima!? Usuđujem se zbog toga predvidjeti, da će – ako ovako nastavi Milorad Dodik vrlo brzo ostati usamljen u svojim radikalnim stavovima. Isto kao što je nasuprot friziranim i drugačijim medijskim izvještajima iz Banja Luke – Dodik bio potpuno marginalno tretiran u okviru njegove posjete Washingtonu od strane predstavnika Obamine administracije.
Jer ovakav Dodik je doista najvidljivija prijetnja miru u Bosni i Hercegovini.
Umjesto da je New Yorku, jer je to mogao – napravion dobar zaokret, Dodik je krenuo Amerikance s “duplom pričom” (dubble talk) tretirati. Samo, Amerikanci znaju sve jezike, i dupla priča više ovdje ne pali!