(Preveli: Edin Vejselović Turky i Mirela Crnovršanin)
Stanovnike harema činili su: majka sultanija, žene koje su rodile sultanu djecu, prinčevi, princeze, upravitelji, učitelji i sluge. Harem je imao svojstvo obrazovnog centra, koji je bio namijenjen ženama isto kao što je Enderun bio za muškarce.
Konkubine koje su svoje obrazovanje stjecale u haremu imale su mogućnost da zauzmu najviše položaje u haremu, pa čak i postanu majke sultanije. Sličan slučaj bio je i sa muškarcima, koji su se obrazovali u Enderunu – mogli su doći do najviših pozicija u upravi Osmanskog carstva.
Isklesan ajet
Konkubine koje bi bile primljene u harem prvenstveno su bile informirane o vjeri, a kasnije su stjecale dvorski odgoj, učile vjerske i opće znanosti, usavršavale svoje rukotvorine. Bile su veoma uljudne i ljubazne. Pričale su lijepo, hodale sporo, tako da su bile vrlo elegantne.
Skoro svaka sultanija je u svojoj odaji imala svoju malu biblioteku u kojoj se ponajviše nalazilo knjiga historijskog karaktera. Provodile su dane čitajući i komentirajući pročitane knjige. Veliki dio harema sačinjavale su konkubine koje su služile sultanu i njegovoj porodici, zapravo 90 posto konkubina pripadalo je toj skupini. One nisu imale drugi zadatak osim da služe sultanu i njegovoj porodici. Nije moglo biti ni govora o tome da žive sa sultanom kao supružnici.
One nalikuju slugama koje se i danas nalaze u bogatijim porodicama. Jedina mogućnost da postanu žene sultana bila je ta da budu odabrane od majke sultanije. Sultan nije mogao odbiti konkubinu koju bi odabrala njegova majka. Mnoge porodice iz Evrope sanjale su o tome da njihove kćerke budu primljene u harem i da imaju tu mogućnost.
Na ploči koja se nalazi iznad vrata harema isklesan je ajet: “O, vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne zatražite i dok ukućane ne poselamite; to vam je bolje, da biste se opomenuli!”
Harem koji se nalazi u dvoru Topkapi djelo je poznatog osmanskog arhitekte Sinana. Iako je izgubio staru vrijednost, harem je obnovljen za vrijeme sultana Mehmeda IV. Dok je crtao plan harema, Sinan je mislio o načinu života u njemu, te je za sve potrebe smislio rješenja. U harem nije bilo moguće ući a da niko to ne primijeti. Zbog toga su čak i sultani morali tražiti dozvolu za ulazak u harem.
Zapadni historičari opisuju taj harem kao prostoriju u kojoj je bilo raznih intriga, u kojoj su se svake večeri dešavala ubistva, gdje su konkubine bile robovi tjelesnih užitaka. Međutim, to nikako nije mogao biti opis osmanskog dvora i harema, jer su u njemu vladali pravda i moral i postojala je granica u svemu.
Postao institucija
Harem je bio stambena jedinica u koju nije mogao ući nijedan muškarac osim povjerljivih evnuha. Svi muškarci u haremu bili su kastrirani. Oni su uglavnom bili robovi koji su se prodavali na mediteranskim lukama, neki su bili iz Egipta, neki iz Etiopije i srednje Afrike.
Nakon dolaska u dvor učili su turski jezik, stjecali određeno obrazovanje i imali neku vrstu prakse, zatim su počinjali raditi u haremu. Oni su bili zaduženi za sigurnost harema, morali su zaključavati vrata, stražariti, nadzirati ko ulazi i izlazi iz harema, ulaziti u harem zajedno s ljekarima i ne puštati nikog nepoznatog unutra.
Ni sultani nisu smjeli ulaziti u harem bez pitanja sultanije majke. Evnusi (čak i sultani) nosili su mokasine kako bi se čuli njihovi koraci i time dalo do znanja da se zabranjene konkubine sklone.
Kada bi se sultan pojavio u haremu, crni i bijeli evnusi bi svojim štapovima udarali o pod i najavljivali dolazak sultana. Tada bi se zabranjene konkubine povukle (nisu sve bile dopuštene sultanu). Sultan nikada nije mogao vidjeti sve konkubine skupa, niti je mogao “upasti” u harem i uzeti sebi konkubinu koju poželi, kao što pišu neki orijentalisti.
Konkubine su u haremu imale mogućnost napredovanja, ali, nažalost, ta zanimljiva odlika harema je često bivala zanemarena i neiskorištena. Istraživanja su pokazala da je harem bio u isto vrijeme i neka vrsta škole koja se ne može uporediti ni s jednom školom na svijetu.
Harem je postojao još od perioda sultana Murata I, ali je tek nakon osvajanja Istanbula postao institucija. Prvi put harem je postao institucija u Starom dvoru na Bajezidu, nakon toga je premješten u dvor Topkapi (1578.), zatim u Dolmabahče (1853.) i na kraju u dvor Jildiz (1876.). Harem je ostao tu sve do ukidanja hilafeta.
Inače, nijedan osmanski dvor nije imao onu grandioznu arhitekturu koja je izazivala strah. Prvi dvor koji je ličio na evropske dvorove bio je Dolmabahče, koji je izgrađen za vrijeme sultana Abdulmedžida u 19. stoljeću. Dvor Topkapi imao je identičnu arhitekturu i u njemu je harem bio u posebnom dijelu.
Knjiga pisana na osnovu historijskih dokumenata
Zbog ogromnog interesiranja javnosti koje je i u Bosni i Hercegovini izazvala megapopularna turska serija “Sulejman Veličanstveni”, “Dnevni avaz”, uz odobrenje autora, objavljuje dijelove iz knjige Javuza Bahadirolua (Yavuz Bahadiroglu) “Sulejman Veličanstveni i sultanija Hurem”. Bahadirolu je jedan od najistaknutijih i najnagrađivanijih pisaca u Turskoj. Knjigu “Sulejman Veličanstveni i sultanija Hurem” pisao je na osnovu historijskih dokumenata i citirajući razne turske historičare, poput Jilmaza Oztunua (Yilmaz), Hamija Danišmenda i drugih.
U idućem broju
U idućem broju čitajte kakva je bila uloga sultanije Hafse, majke Sulejmana Veličanstvenog. Kako je ona bila posrednik među svojim nevjestama Gulbahar (Mahidevran) i Hurem. Zbog čega su majke, sestre i supruge sultana sebe smatrale majkom naroda. U šta su sultanije ulagale svoje bogatstvo.