Ulaskom demokracije u našu zemlju došle su i njene neželjene prateće pojave! Sloboda govora postala je sloboda blaćenja, omalovažavanja i vrijeđanja. Po ovom se urneku i injektiranje sloboda u polje javnog organizovanja, iskazana, između ostalog, kroz jačanje navladinog sektora, izvitoperila i donijela mnogo organizacija i udruženja koji su, činjenice to pokazuju, postala svrha sama sebi. Da konkretiziramo. U našoj zemlji djeluje mnogo onih koji štite prava mladih. Ovu sintagmu smo, čini se, olako prihvatili i ne razmišljamo šta ona znači, nesvjesni da često iza nje stoji maglina i praznina. Trebamo se zapitati: šta su to prava mladih? Čini se da ni mnogi koji zastupaju mlade ne znaju odgovor. Ovom pričom želim ukazati na to da prava mladih nisu nimalo ugroženija od prava, djece, srednjovječnih osoba, penzionera, radnika…
Krenimo od najbitne stvari za mladog čovjeka – to je obrazovanje. Moramo biti objektivni pa priznati da sistem proizvodnje educiranog kadra nije uslađen sa potrebama tržista rada. No, i lideri nekih nevladinih organizacija složili su se da ipak postoje alternativni načini samoedukovanja mladih, a koji bi ih načinio konkurentnim tj. traženim na spomenutom tržištu rada u našoj zemlji, a za kojima ova populacija ne poseže.
Posebno je sebično što se njihova ugroženost ističe u odnosu na probleme ostalih generacijskig grupa. Zar mlad čovjek, zdrav, bez porodice tj. obaveze prema njoj može biti ugroženiji od osobe koja je recimo u kasnim 40-im? Zašto su to mladi ljudi u ovoj zemlji ugroženiji od ostalih dijelova populacije?
Trebamo biti svjesni da mnogi poslodavci u kriterijima za zaošljavanje na mnoga radna mjesta uvrštavaju takozvani starosni limit. Tako, bez obzira na sposobnost, znanje i ostale kvalitete, posao ne mogu dobiti oni iznad 30, 35, 40 godina. Ako uzmemo u obzir sve relevantne parametre, vidjećemo da mladi nisu više ugroženi od ostalih; štaviše, oni su u prednosti zbog prirode svojih godina, zbog životne snage i širokog spektra mogućnosti koje pred njima stoje.
Da li su prava mladih pravo na nerad, pravo na pasivno obrazovanje, da li je to pravo na besciljno ispijanje kafa, pravo na partije koji su sinonim za alkohol i drogu, a čemu svakodnevno svjedočimo?
Neizbježni su slijedeći zaključci: Mladi nisu u nimalo težoj situaciji od ostalih društvenih, a posebno generacijskih grupa; Oni koji štite njihova prava, ustvari, štite izvore svoje zarade. Ta zarada dolazi preko mnoštva programa, seminara, akcija i projekata sa zvučnim nazivima, a čija svrsishodnost i rezultati jesu ravni nuli! Na taj način ublehari iz nevladinih organizacija zarađuju novac, a donatori ga peru – uglavnom. Tako je stoverena veza u kojoj obje strane imaju koristi. Nema tu ljutnje, neka zarađuju pa barem preko prodavanja isparznih projekata za poboljšanje statusa mladih u društvu. Međutim, ne trebamo ih shvatati ozbiljno, ne trebamo se zaglupljivati ako su već zaglupljene platiše njihovih ubleha, a to su stranci – uglavnom. Ni mediji ne bi trebali davati prostora ovim glupostima. Ipak, gluposti se najlakše šire jer su lakopamtljive, jer su milozvučne kao što je to prenapuhana problematika mladih.
Tako je nedavno u našoj zemlji pokrenut cirkus-projekat u kojem su, naprimjer, mlade osobe tj. djeca bili u zastupničkim foteljama. Ako oduzmemo zabavnu dimenziju spomenutog projekta, shvatamo da koristi od njega nema jer, bez obzira koliko bili ogorčeni na naše parlamentarce, nemoguće je da ih mlađi tinejdžeri mogu zamjeniti. A da ne pričamo koliko je novca potošeno u ovu igrariju.
Nakon svega rečenog, trebamo se zamisliti svaki put kada čujemo frazu o izuzetnoj ugroženosti mladih i nipošto je ne uzimati zdravo za gotovo!