Samardžić: U godinama sam, ali đavo mi ne da miraProslavljeni glumac i jednako uspješan reditelj, miljenik publike Ljubiša Samardžić pred novim je profesionalnim izazovima zbog kojih ne spava mirno ni u 76. godini života. Nezaboravni Šurda iz “Vrućeg vetra” sa zadovoljstvom je pristao na razgovor za naš list, otkrivajući nam šta to zaokuplja njegovu pažnju ovih dana te koje bi veliko djelo Ive Andrića volio režirati.
Stid i sram
Za početak, priznao nam je da ni zbog 75 godina ne usporava životni tempo.
– Dok me drže noge i služi glava nema usporavanja! Moju nemirnu prirodu kroti jedino moja Mira, uvijek pitanjem: “Dokle ćeš tako, čovječe?” Ja joj odgovaram: “Miki, pomeo sam reditelje, jer sam pod bombama snimio “Nebesku udicu”, ušao u njihov rediteljski atar, uspio da svojim prvjencem u poznim godina otvorim dugo zatvorena vrata uglednog Berlinskog festivala, da ga otvorim rame uz rame sa Vimom Vendersom i da film još u vrijeme festivala prodam ARTE-u i BBC-ju 4! I to u blokiranoj Srbiji!
A kako još nisam postigao zenit u režiji, Miki moj, tragam za temom s kojom ću dokučiti nemoguće!” Kao što vidite, ne smanjujem brzinu, trčim novi krug trećeg doba, tragajući za ozbiljnom i značajnom temom sa smislom, za nečim što pripada estetici, iskrenosti, ukusu kao trajnim vrijednostima stvaralaštva. A vidjet ćemo hoće li me kob godina u tome spriječiti.
Zanima Vas, dakle, mnogo toga. Šta najviše zaokuplja Vašu pažnju?
– Sanjam i nanovo isčitavam najveći roman Ive Andrića “Travnička hronika”. Svjestan sam da nisam veliki Kusturica da bih imao ulagače sa svih strana, svjestan sam da nisam miljenik beogradske filmske čaršije, svjestan sam da sam u godinama, ali šta mogu, đavo mi ne da mira. Upornost i strpljenje su moje osobine. U ovom čarobnom romanu o “bosanskoj tišini” naišao sam na neponovljivu pamet, mudrost i sjajno oblikovanje atmosfere Bosne sa početka 19 stoljeća. I ono što je neophodno, našao sam i dimenziju savremenosti, sve ono što nam se i danas dešava. Ovo je roman za sva vremena. No, ne znam hoću li ga uspjeti realizirati.
TV serija “Miris kiše na Balkanu” prerasla je u film. Otkud ideja za to?
– Ideju sam otkrio kada sam vidio šta sam snimio. Od obilja materijala izmontirao sam tri cjeline koje obuhvataju period od 1914. do 1918., drugi dio filma od 1919. do 1932., a treći od 1933. do 1956. Trilogija je imala premijeru ljetos na filmskom festivalu u Sopotu i dobila je nagradu publike. Film je ljetos dijelio Gran pri u Portugalu, igrao je u Albaniji, Australiji početkom oktobra, neki dan u Indiji, ide u Sjedinjene Američke Države…
Ovaj Vam je projekt otvorio vrata čitavog regiona. Među rijetkim ste stvaraocima koji se time mogu pohvaliti nakon svega onoga što se desilo na našim prostorima.
– Priznat ćete da sve počinje i sve se završava s čovjekom, njegovim dječaštvom i kućnim odgojem. Odrastao sam u siromašnoj, rudarskoj porodici, rano sam ostao bez oca. Majka tigrica, borila se da sa mukom prehrani troje dece i da nam usadi osnovno kućno i matrijarhalno poštenje i čestitost. Samo uz takvu porodicu mogao sam da hodam dostojanstveno kroz život i da srećem ljude koje sam volio i prije dvadeset i više godina. I uz takvu životnu filozofiju, nije mi bilo teško da nađem kopartnere iz bivših zemalja. U ispovijesti Gordane Kuić našli smo i Mira i ja ono što je neophodno svima u ovim smutnim vremenima, smisao za suživot s drugima.
Finansijski kolaps
Projekti koje radite, uglavnom govore o ljubavi. Osjetljivih tema niste se doticali. Zašto?
– Zaboravili ste! Bilo ih je kada je gorjelo! Nisam reditelj koji bi čekao da se odmaknem od vrelih, neprimjerenih događaja nego sam kamere raspakivao i usmjeravao u žiži svega što nas je pomelo. Moju produkciju krase filmovi koje sam snimao u momentu dešavanja i s njima stjecao veliki autorski uspjeh. Tu je “Ubistvo s predumišljajem”, “Nebeska udica”, a “Nataša” se dešavala uoči haosa u Beogradu, pred 5. oktobar… Ovaj je film predskazivao sve ono što će nam se desiti.
Tu je i “Ledina”, koja je zatvorila Berlinski festival i čija je sudbina neobična. Paskaljević me moli da mu poslije Berlina dam film da zatvori FEST te 2003 godine. Film doživljava veliki uspjeh. Trljamo ruke, jer poslije projekcije film kreće u kina Srbije i Bosne i Hercegovine. Sljedećeg podneva ubijaju Zorana Đinđića. Uvodi se skoro tromjesečno vanredno stanje. Zatvaraju se, logično, i kina! Film više nikada nije imao kinodistribuciju. Naša mala, porodična produkcija doživjela je finansijski kolaps. I to je za ljude!
Slika raskošnog Sarajeva sa početka 20. stoljeća
Kako su se završili pregovori o emitiranju serije “Miris kiše na Balkanu” na HBO-u?
– Prvi kupac bit će Izrael i bit će nosilac prava za Ameriku HBO Latino. Kao što vidite, imalo je smisla to što sam snimio seriju koja na sebi svojstven način donosi sliku raskošnog Sarajeva sa početka 20. stoljeća i suživota, simbioze s drugima. Čekamo ugovore s Bugarskom, Mađarskom i Poljskom početkom godine.
Ljubiša Samardžić rođen je 19. novembra 1936. godine u Skoplju.
Godine 1962. u filmu “Pješčani grad” glumio je Smokija, po kojem je i dobio nadimak koji ga i dan-danas prati, a 1967. snimio je i istoimeni film.
Nakon “Prekobrojne”, “Jutra”, “Valter brani Sarajevo”, “Bitke na Neretvi”, “Sutjeske” i “Povratka otpisanih”, 1980. snimio je “Vruć vjetar”.
Glumio je s Orsonom Velsom (Welles), Ričardom Bartonom (Richard Burton) i Julom Brinerom (Yul Brynner).
Prekretnicu u njegovoj karijeru čini film i TV serija “Vruć vjetar”, gdje je igrao Borivoja Šurdilovića Šurdu.
Ljubiša Samardžić 19. novembra proslavio je 75. rođendan.
– Za rođendan sam poželio da umrem u cipelama! Ipak, neću tako brzo, a ni lako! Čekaju me nemali izazovi, jer mi rad produžava život – kaže veliki glumac i dodaje:
– Dok udariš dlanom o dlan, prođoše godine. Sve što je pratilo moju biografiju, sve te nagrade i priznanja, davno je prekrila prašina. Ali, djela su ostala – kaže veliki glumac.
Rediteljski posao Samardžića je odvukao od glumačkog poziva.
– Nekoliko scenarija mi je na stolu. Dobio sam vrlo zanimljivu priču o ovom vremenu pod radnim naslovom “Dorusa”. Kako se ulaskom kapitala u malu varoš na Kupresu unosi nemir u ljude, koji gube posao, egzistenciju, nasušni hljeb i kako se ruši čovjek i njegova porodica. Dokle će stići mladi čovjek Ivica Perković sa scenarijem, ne znam, ali znam da čini sve da uveže BHT 1, HTV i našu kuću. Neće mu biti lako. Neka mu je sa srećom! – poručuje Samardžić.
Samardžić je suprugu Mirjanu upoznao 1964. na Bledu. Dvije godine poslije vjenčali su se te dobili Dragana i Jovanu. Imaju unučad Saru, Stefana i Martu. Osim uspješnog braka, imaju i sjajnu poslovnu saradnju, koja je počela tužnim događajem nakon što je bitku s leukemijom u 34. godini izgubio njihov sin Dragan. On je s Ljubišom bio osnivač producentske kuće “Cinema Design”.
– Kada je Gaga umro, mislio sam da neću izdržati i da će mi uskoro doći kraj. Ali, Mira me je trgnula i natjerala da radim, jer ću u tome naći smisao opstanka – izjavio je Samardžić.