Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva su pronašli da je Čaušević od 2006. do kraja 2012. godine kupio pet stanova, četiri poslovna prostora i više od 20.000 kvadratnih metara zemljišta. Nekretnine se nalaze u najužem centru Sarajeva i na drugim atraktivnim lokacijama u gradu.
U zemljišnim dokumentima nije zabilježeno da su nekretnine nakon kupovine stavljane pod hipoteku zbog kredita, a u kupoprodajnim ugovorima stoji da je vlasnike isplaćivao preko računa ili naruke.
Prema podacima UIO-a, Čauševiću je od decembra 2003. do marta 2012. godine isplaćeno skoro 576.000 KM na ime plaća i naknada. To je u prosjeku 72.000 KM godišnje, ne računajući dnevnice. Blizu 53.000 KM dodatnih prihoda od iznajmljivanja nekretnina i drugih djelatnosti prijavio je Poreznoj upravi Federacije BiH (FBiH) u periodu od 2005. do 2010. godine.
Platežna moć bivšeg direktora UIO-a je bila i manja, jer novinari CIN-a nisu uzeli u obzir troškove unajmljivanja stana u Banjoj Luci, gdje se nalazi sjedište Uprave, plaćanje poreza na nekretnine, adaptacije i opremanja stanova i poslovnih prostora u Sarajevu, kao ni životne troškove njega i njegove nezaposlene supruge.
Čaušević se tri puta sastao sa novinarima CIN-a, ali je odbijao zvanično razgovarati o svojim prihodima. On je u pisanoj izjavi naveo da njegova zarada od 1986. dvostruko premašuje vrijednost imovine koju je kupio. Obećao je da će dokumentovati sve prihode, ali to nije učinio.
10 nekretnina u sedam godina
Kada je u decembru 2003. imenovan na funkciju direktora UIO-a, Čaušević nije bio vlasnik ni stana, ni kuće, niti neke druge nekretnine. Tokom rata bio je pripadnik Armije BiH, a 1996. dobija posao u Ministarstvu finansija FBiH, gdje je radio kao državni službenik u finansijskom sektoru. Iste godine Vlada FBiH mu je dodijelila napušteni stan u sarajevskom naselju Grbavica u kojem je do 1992. živjela Dragica Brkić sa porodicom, koja je nakon rata podnijela zahtjev za povrat imovine.
Kada je 2001. dobio rješenje o deložaciji, Čaušević je iz stana iznio cjelokupan inventar, uključujući prozore, vrata, utičnice i sanitarije. Brkić ga je tužila zbog devastacije, a Općinski sud je u septembru 2004. osudio direktora UIO-a za krivično djelo uništavanja tuđih stvari i izrekao mu kaznu od 400 KM. Sud nije osporio da je Čaušević ušao u potpuno devastiran stan i da je u njegovu obnovu uložio 20.000 KM. Ipak, u obrazloženju presude je navedeno da je stan ostavio u neupotrebljivom stanju.
U februaru 2006. kupio je prvi stan u ulici Mula Mustafe Bašeskije, na ulazu u Stakleni grad, mali zanatski centar u blizini sarajevske katedrale. Četrdeset kvadratnih metara je platio 115.000 KM. Naredne godine je u istom ulazu kupio i stan od 58 kvadratnih metara koji ga je koštao 90.000 KM.
Treći stan, površine 108 kvadratnih metara, u kojem Čaušević danas živi, nadzidan je u potkrovlju ove zgrade. Pravo na nadziđivanje stekao je kao bivši borac. Predugovor o sufinansiranju izgradnje potpisao je 2003. sa Fondom Kantona Sarajevo za izgradnju stanova za članove porodica šehida i poginulih boraca, ratnih vojnih invalida, demobilisanih boraca i prognanih osoba. Stan je otkupio 2008. godine. U ugovoru je navedeno da je Čaušević za njega isplatio Fondu 57.000 KM.
Fond je odbio dostaviti podatke o tome koliko je koštala izgradnja ovog stana, navodeći u da je tražena informacija povjerljiva jer se odnosi na privatnost trećeg lica. Ovaj fond je, između ostalog, formiran da bi članovima boračke populacije pomogao u rješavanju stambenih problema.
Naredne godine Čaušević je u staklenom gradu kupio poslovni prostor od 16 kvadratnih metara za 79.000 KM. On je novinarima CIN-a pokazao još dva manja poslovna prostora koja posjeduje u Staklenom gradu. U Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu nema evidencije o vlasniku ovih poslovnih prostora jer nije izvršena njihova uknjižba.
Četvrti stan kupuje u aprilu 2010. za 114.000 KM. Stan od 67 kvadratnih metara se nalazi u Ulici Ferhadija i udaljen je pedesetak metara od stanova koje je Čaušević ranije kupio. U aprilu naredne godine u istoj zgradi kupuje i peti stan iste kvadrature koji plaća 107.200 KM. Čaušević je tokom 2010. i 2011. godine kupio tri parcele na Poljinama ukupne površine od 20.400 kvadratnih metara ukupne vrijednosti 280.000 KM. Ovaj dio Sarajeva poznat je po kućama i posjedima ovdašnjih političara i biznismena. Prema podacima iz zemljišnih knjiga, Čaušević i njegova supruga Aida su suvlasnici dviju parcela, dok je on jedini vlasnik treće parcele.
Bivši direktor UIO-a je posljednju nekretninu kupio u novembru prošle godine za 236.632 KM. Poslovni prostor od 198 metara kvadratnih se nalazi u Shopping centru na Grbavici. Raniji vlasnik ovog prostora je bilo sarajevsko preduzeće Data-projekt. Zbog poreskih dugova ovog preduzeća Kantonalni porezni ured je zaplijenio njihov poslovni prostor i stavio ga na aukcijsku prodaju na kojoj je Čaušević dao najbolju ponudu.
Čaušević je u martu 2011. godine stekao još jedan stan u centru Sarajeva koji je naslijedio nakon očeve smrti. Godinu dana nakon odlaska iz UIO, Čaušević je osnovao firmu Gastro Bosnia u Sarajevu. Firma je prijavljena na adresi njegovog poslovnog prostora u Staklenom gradu ali je, prema riječima uposlenika okolnih lokala, ovaj prostor zatvoren od kraja novembra prošle godine.
Čaušević je u pismenoj izjavi CIN-u naveo da je cijeli radni vijek ostvarivao visoke prihode od: rada u građevinskom preduzeću, privatnom biznisu, državnim institucijama i organima upravljanja te od izdavanja knjiga, učešća na seminarima i od iznajmljivanja nekretnina. Naveo je još da je dio imovine finansiran prihodima njegove familije.
SIPA podnijela prijavu
Državna Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) sumnjiči Čauševića da je godinama igrao važnu ulogu u prikrivanju nezakonitosti pri uvozu tekstila. U tim je poslovima zbog utaje carinskih dažbina i PDV-a državni budžet oštećen za najmanje 6 miliona KM, navela je SIPA u prijavi upućenoj Tužilaštvu BiH početkom prošle godine. U Tužilaštvu navode da istraga u vezi sa ovim slučajem još nije okončana.
Prema podacima iz izvještaja SIPA-e, Čaušević i drugi uposlenici UIO-a su dozvoljavali uvoz tekstila sa lažnim deklaracijama o porijeklu robe. Nekoliko firmi je uvozilo kineski tekstil i druge proizvode sa dokumentacijom koja je lažno pokazivala da roba vodi porijeklo iz Turske. Ovu dokumentaciju su podnosili kako bi izbjegli plaćanje carinskih i poreskih dažbina jer je, prema Sporazumu o trgovinskoj saradnji, uvoz tekstila iz Turske oslobođen plaćanja carinskih dažbina. Na ovaj način osumnjičeni uposlenici UIO-a su sebi i spomenutim firmama pribavili znatnu materijalnu korist, stoji u izvještaju.
Čauševiću je stavljeno na teret i da je spriječio pojedine uposlenike UIO-a da naknadno naplate carinske i poreske dažbine. U dokumentu se spominje slučaj Edina Cernice, šefa Carinske ispostave UIO-a u Sarajevu, koji je pokušavao naknadno naplatiti carinske dažbine. Cernica je 2005. i 2006. godine zatražio od nadležnih institucija Turske provjeru autentičnosti Certifikata EUR 1 (potvrda o porijeklu robe). Međutim, prije nego je završio ovaj postupak Čaušević ga je smijenio i rasporedio na druge poslove. Na njegovo mjesto je postavio drugog službenika koji je obustavio postupak naplate. Cernica je zbog interesa istrage odbio govoriti za CIN o ovom slučaju.