Da smo znali sačuvati ono što smo odbranili u ratu, prije svega medije i obrazovne institucije, da nismo dopustili da nam pod opravdanjem reformi velikosrbi i velikohrvati preuzmu mehanizam kojim se čuva i odgaja patriotska svijest, danas na sarajevskim fakultetima i medijima ne bi gospodarili bosnomrsci i islamomrsci…
Prošle subote na Gradačačkim književnim susretima priređen je „Omaž Nedžadu Ibrišimoviću“ (1940-2011), a o djelu našeg akademika govorili smo Atif Kujundžić i ja. Omaž je, očekivano, otvoren recitovanjem Nedžadove pjesme „Bosna“. Tog istog dana, dva-tri sata prije, na www.bosnjaci.net objavljena je kolumna dr. Ibrahima Kajana u kojoj ima misao da je na književnom planu Nedžad Ibrišimović bio žrtva progonitelja sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu. A ja sam upravo svoje izlaganje htio početi sljedećim citatom iz Nedžadovog posljednjeg, posthumno objavljenog intervjua (Behar, br. 101-102, prosinac 2011.): „Nenad Veličković svojim studentima književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te stihove pjesme ‘Bosna’, tumači kao nacionalističke i rasističke. Iako je takvo tumačenje za mene nepojmljivo, ipak me duboko vrijeđa i boli.“ Kajanov tekst nije imao veze sa ovim događajem u Gradačcu i prirodno se uklopio u moje uvodno slovo, kao dokaz da je živo svjedočenje o književnom progonstvu jednog od naših najznačajnijih pisaca. Ilustrirao sam to i podatkom da je u posljednjem broju lista „Glas antifašista“, kojeg izdaju preodjeveni srbokomunisti i ateisti, Marko Vešović ponovo izvrijeđao akademike Nedžada Ibrišimovića i Muhameda Filipovića. A šta je to mogao toliko zgriješiti Nedžad Ibrišimović da ga posljednih godina života, kada je već bio imenovan kao „živi klasik“, a evo i u smrti, tako javno mrze nekakvi Veličkovići i Vešovići, i to sa adresa koje bi kao akademske (Filozofski fakultet) i antifašističke (SDP-SUBNOR) treble biti zaštićene od nacionalističke nakaznosti? I gdje su to Bošnjaci zaostali u svome razvoju pa da Nedžad, u intervjuu koji je napisao dan-dva prije smrti, sam sebe brani, da se povjerava kako ga „duboko vrijeđa i boli“ fašizam na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a da u Bošnjaka nema niko, i nema išta da digne glas protiv blaćenja našeg velikana? Je li to nama svejedno kad se usred Sarajeva, usred naše nauke o književnosti, naša središnja domoljubna pjesma, Nedžadova „Bosna“, tumači kao „nacionalistička i rasistička“?! Šta se promijenilo od vremena s kraja 60-tih i početka 70-tih kada su velikosrbi predvođeni Rajkom P. Nogom i listom „Oslobođenje“ javno po Sarajevu čerečili Maka Dizdara, koji je od siline vrijeđaja i boli presvisnuo?! A u toj beogradskoj bandi u Sarajevu bio je i taj Marko Vešović, koji je s mrtvog Maka prešao na živog i mrtvog Nedžada. Bog zna koliko je Nedžada ubijala i odnosila ta spoznaja da živi u društvu u kome su mjera vrijednosti oni što njegovu „Bosnu“ – svu sazdanu od abdesta i ljubavi – tumače kao rasizam? S jedne strane je doživljavao priznanja umnih teoretičara i historičara književnosti, koji su pisali da je njegov „Vječnik“ remek-djelo koje pomijera estetske granice, a s druge strane je bio progonjen po dejtonskim medijima u Sarajevu. Sjećamo se kada je dokazao da „Derviš i smrt“ nije muslimanska knjiga, poglavito zbog toga što je Meša Selimović zloupotrijebio islam da njime ocrni komunističko jednoumlje. Kao da su islam i komunizam isto! Digla se kuka i motika na Nedžada, jer se usudio braniti svoju vjeru od srpskih i ateističkih tumača islama. Pamtimo i njegov antologijski tekst „Nacionalista zgnječenog naroda“ u kome je ismijao podvale ovih kompleksaša, tipa E. Kazaza, koji su uposleni da ugađaju Markovim čarapama izmišljanjem entofašizacije i ćosizacije u Bošnjaka. Nedžadu Ibrišimoviću ne mogu oprostiti što je bio veći od propisane mjere, a time i slobodan da govori šta osjeća i misli. …A bio je musliman.
Ka bošnjačkim vrlinama
„Omaž Nedžadu Ibrišimoviću“ trebao je biti održan u dvorištu Biblioteke, blizu Gradine, ali je zbog kišnog vremena održan u lijepim prostorijama „Preporoda“, u centru Gradačca. Nekoliko hiljada ljudi došlo je pred „Preporod“! Bezmalo, svi muškarci imaju kravate, a žene su u prelijepim kostimima. Nešto mi čudno, vidim stotine mladih djevojaka u dugačkim, raznobojnim haljinama, kao što ih nose srbijanske pjevaljke, sa dekolteima, da se grudi gledaju, i „bez leđa“, kako se ‘no kaže. A oko njih očevi i matere, ozareni, razdragani, što im kćeri tako kafanski izgledaju.Vidim i momke, dotjerane k'o za svadbu, zalizali kose kao onaj fudbaler Bekam, metnuli sunčane naočale, samo što ne zapjevaju k'o Fazlija. Šta fali, bolje i da takvi, estradno srihtani, dođu na omaž našem velikom piscu, nego da ih nikako nema. U Gradačcu vlada evropski red, posađeno cvijeće uz trotoare, obnovljen park, sve zategnuto, Gradačac je vjerovatno jedan od najuređenijih i najčistijih naših gradova, pa zašto u tom redu i poretku ne bi bilo očekivano i da omladina Gradačca dođe na jednu književnu svečanost?! Ipak su oni iz grada Zmaja od Bosne, a rahmetli Nedžad je plaho volio Gradačac i dugo pisao o velikom i tragičnom junaku Husein-kapetanu Gradašćeviću. Sve to mora da je izraz poštovanja prema Nedžadu. Bezbeli direktori škola naredili: Svi se dotjerajte k'o pište i pravac na veče o našem Nedžadu! Ipak, malo mi čudno da se baš nekoliko hiljada ljudi, i to svadbeno i estradno dotjeranih ljudi, skupi na Nedžada. Gledam ja u njih, a poneko pogleda i u mene. Sve čekam da počnu ulaziti u „Preporod“, da ne bude baš da ja kao predavač uđem prvi i zasjednem. Gledat ću da uđem kad se sala dopola napuni, jer svakako ovoliki narod neće moći stati unutra. Trebao bih počasnom predsjedniku „Preporoda“ Begi Gradaščeviću predložiti da se jedan zvučnik iznese napolje, da oni što ostanu napolju, mogu čuti o čemu to mi govorimo. Utom ugledah Nedžadovog sina, doputovao iz Sarajeva da taj jedan sahat bude uz priču o svome babi. Ganulo me nešto… Nije šala prevaliti četiri sahata do Gradačca, pa još četiri sahata natrag, da se iskaže zahvalnost i odanost rahmetli babi. Prisjetismo se kako smo u Kalesiji, na manifestaciji „Ikre“, gdje je također održano jedno lijepo posjećanje na rahmetli Nedžada, razgovarali o pokretanju jedne fondacije koja bi nosila Nedžadovo ime, a odakle bi se stipendirali nadareni pisci. Velimo, treba tu ideju razraditi i definirati do godišnjice, u septembru. Utom se onaj narod poče nešto gibati i komešati, a mi u toj priči uđosmo u prostorije „Preporoda“. Unutra neka tišina. Na pola stolica ima svijeta, a na pola nema svijeta. Umal’ ne rekoh domaćinima da odu pozvati narod da uđe, kad vidjeh da narod, kao da je probušen, ispuha nizbrdo. A mi ostadosmo u toj tišini.
Ovu situaciju, naravno, malo karikiram, ali s ciljem da pokažem kako je taj iscurjeli narod adresa kojoj je namijenjen značaj Nedžada Ibrišimovića, ali i značaj svakog drugog kulturnog dobra, važnog za naš identitet i svijest o sebi. Ne može se očekivati da na jedan takav događaj dođe naroda koliko na koncert Halida Bešlića, jer prvo je duhovnost, a drugo zabava, ali se mora težiti ostvarenju nacionalne samosvijesti u Bošnjaka, e kako bi se u svakoj čaršiji, u svakom danu, našlo nekoliko stotina ljudi koji vole da iskazuju nacionalno jedinstvo oko pojava bitnih za narod, a Nedžad nam je bitan. Zadivljen sam takvom disciplinom Hrvata u Tuzli, čije su kulturne manifestacije uvijek posjećenije nego one sa građanskim ili bošnjačkim predznakom. Hrvati u Tuzli izdaju dva-tri časopisa, a bošnjaštvo se svelo na priču o bajramskim baklavama. Ne dolaze to Hrvati u tolikoj mjeri zato što ih zanima neka izložba hrvatskog slikara, ili gostujuća predstava HNK Osijek, već dolaze da svojim prisustvom pokažu ličnu i kolektivnu higijenu. Takve sloge u Bošnjaka uviđao sam, recimo, kad je Nedžad dolazio u Čelić ili Janju, pa pune sale bile, uviđao sam to u Prozoru, Stocu, Brčkom i u još nekim mjestima gdje je nevolja zbližavala Bošnjake. To jedinstvo treba postati konstanta, kao što je konstanta stalna i očita prijetnja bošnjačkom opstanku, danas u Sarajevu, kao jučer u Stocu. Kako bogobojaznost ne može biti pokuđena, tako ne postoji situacija u kojoj bi bošnjačko jedinstvo bilo viška. Ali, nas počesto određuju zloba i zavist. Valja nas mijenjati tamo gdje smo rđavi, zbog naše djece koja treba da odrastaju u narodu gdje je najveća vrlina institucija međusobnog poštovanja i davanja za zajedničke ciljeve.
Kulturu za maturu
Završio se „Omaž Nedžadu Ibrišimoviću“, ono malo publike ustade i krenu napolje, krenuh i ja, a onaj oblak naroda što je iscurio poče se vraćati natrag. Pored mene je Jasmin iz OKC Gradačac, nosi kameru i veli da mu dadnem neku izjavu oko nečega za našu prvu web televiziju Zlatni ljiljan. Hajde da kažemo koju o pobjedi Tomislava Nikolića! Kako god namjestimo i mene i kameru, onaj narod prolazi okolo, cure sa dekolteima i „bez leđa“, matere i tetke sa frizurama, sve k'o na svadbi, a ja pričam o pobjedi tog četnika čija će nam retorika bolje otvarati oči nego da je ostao Boris Tadić. Pričamo, zar ne, za dobro ovog naroda, da narod bude spreman ako ga opet zaskoči genocid, na šta je upozorio naš reisu-l-ulema dr. Cerić!? Mislim da se nije mogao strefiti istinitiji odnos riječi i slike, te priče o četničkoj prijetnji Bošnjacima, i slike u kojoj Bošnjaci paradiraju napirlitani, očito, bez ikakvog interesovanja za vlastitu sudbinu.
Neko ko je stradavao, poput Bošnjaka, morao bi iskazivati više interesovanja za nacionalne teme, namjesto što Bošnjaci danas, pod medijskim udarcima, bježe od sebe i svoje vjere, kao da smo mi – a ne oni! – razlog cijelog zla. Neko ko je najsiromašniji i najprogonjeniji (jedini opljačkani!) narod u Evropi, morao bi imati sluha za trošenje, pa ne upadati u malograđanske zamke kakva je organizacija tih kičerajskih maturskih parada i zabava. Dopadljiva je, kao i svaki cirkus, bila ta maturska parada kiča u Gradačcu – maturanti defiluju gradom u koloni i cijeli grad se okupio da ih gleda – ali, mi nismo narod koji može izdržati taj besmisleni finansijski pritisak na kućne budžete. Saznao sam da opremanje jednog maturanta/maturantice prosječno košta roditelje od 500 do 700 KM. Tolika je plata bošnjačkog oca u ovom divljem kapitalizmu, plata teško stečena, razgođena, razvučena, koja se sad skrka u budalaštinu koja nema veze ni sa školom, ni sa obrazovanjem, već je izvikana kao stvar od časti i obraza, pa glasi: Ne mogu ja gledat da moje dijete ne bude k'o druga djeca, makar se zadužio! A mnogi se i zaduže da bi im dijete imalo tu haljinu, to odijelo, te jedne noći koja ništa pametno ne znači. I prije su se događale maturske večeri, pa su bile pristojne i normalne, a ne glupave i basnoslovne.
Znam da se sad mnogi kritizeri oblizuju oko zamke u koju se doveo autor, u nemogućnosti da poveže Nedžada, njegove progonitelje sa Filozofskog i ove gradačačke haljine. A da smo mi znali sačuvati ono što smo odbranili u ratu, prije svega medije i obrazovne institucije, da nismo dopustili da nam pod opravdanjem reformi velikosrbi i velikohrvati preuzmu mehanizam kojim se čuva i odgaja patriotska svijest, danas na našim fakultetima ne bi predavali bosnomrsci i islamomrsci, niti bi ih bilo na medijima, naša bi omladina u skromnosti vidjela vrlinu, pa bi mature bile proslave znanja i učenja, namjesto što su postale proslave zatucanosti i izgubljenosti, a roditelji ne bi bili pljačkani od strane kolektivnog sljepila, već bi teško uščuvane pare namjesto u mature uložili u obrazovanje djece. Svaka od ovih ilustracija govori nam o nemanju sistema koji bi u Bošnjaka gradirao i štitio vrijednosti, bilo da se radi o potrebi da Filozofski fakultet ne bude mjesto na kome se pred studentima psuje Kjaba i vrijeđa jedan od najvažnijih Bošnjaka, ili da se radi o potrebi da u našim sredinama bude makar stotinu ljudi zainteresiranih za neki bošnjački sadržaj, ili da se radi o potrebi da javnim prijekorom maturskog kiča zaštitimo roditelje od davanja para za nešto što nema nikakve svrhe, a to su trebala učiniti nadležna ministarstva, koja su šutnjom postala saučesnici u jednoj budalaštini. Sve su ovo simptomi unutarnjeg raspadanja bošnjačkog naroda, koji nije kriv zato što su bošnjački mudri lideri ispustili iz ruku mehanizme suvereniteta koji narod čine (održavaju!) narodom. Pred nama je borba da oslobodimo ono što nam pripada – prije svega na prevaru otete institucije sitema – a bez čega nam nema opstanka. …Pa da naša djeca, ako Bog da, umjesto maturskih haljina i odijela, kupuju knjige za studij i znaju za Nedžada Ibrišimovića.
„Saff“, br. 318, 1. juni 2012.