Nakon duzeg I hladijeg perioda, toplina ovih dana natjera bagrem da pusti onaj divni miris kojim ispuni sve I jedan Mataruski sokak. Neki dan popricah s Najom kako me upravo taj bagrem I njegov cvijet svake godine izmedju ostalih, podsjeti I na njenog rahmetli Zafira I pjesacenja na vasar u Dzamastagicima.
S bagremom i trava pred kosenje zamirise, pa baci insana u razmisljanja i sanjarenja od kojih vam se i ne spava. Boze, kako nekada pjesacenja nisu bila nimalo teska. Pa i iz Prijedora se pjesice vratiti po cjenu da od babe dobijem po nosu jer se ne vratih na vrijeme. Ovaj miris me podsjeti i na moju maturu, svjetlo plavi “jeans” za kojeg je babo uzeo kredit kako bi njegov sincic, koji je tek uzeo aparat za brijanje u ruke, licio na frajera. Ma ne bih ja nakon pet kilometara pjesacenja licio ni na sta al eto glumio bi momka i zavirio u disko u Rizvanovicima sa svojom najnovijom talijankom, koju bi jadni Adil jedva uredio jer su moje zelje ovom cuvenom brici iz Carsije bile nocna mora. Na kraju bi otac rahmetli reko da sam od glave napravio, da prostite, ”neku stvar”. Dobri moj babo Huse…Pricaju oni sto su posmatrali streljanje da mu je zadnje bilo: ”Cekaj bolan, pa imam cetvoro djece, ko ce mi ih hraniti…”
Kad god prodjem kraj catrnje u koju je bacen ovo mi odzvanja u usima ko da ga upravo sad streljaju. A mnogo je takvih catrnja i eto u jednoj na kraju zavrsi i otac Matanovic, ta iskrena dusa katolicka i to tek par hefti prije kraja pakla koji poce 1992.godine upravo s mirisom bagrema.
I dobro se sjecam. Ja , tad vec haman 18 i frajer, a ono kao, rat ce! Prave ljudi neke straze. Niko ni trklje u ruci i s tu i tamo nekom tandzarom ili pistoljem koji bi inace ispalio na nekakvoj piraniji kad se ukrade mlada, pa se kaze tamo nekoj mahali u Biscanima ili negdje drugdje : ”Eto, ukradose vam je Carakovci!”
I te noci sam obukao taj sad malo ofucani ”jeans” i sjedio na avliji Ibrahima Docanina. Sjedili smo ja i Duka. Budaleso je ko inace. Zenio me s ovom i s onom, a ne znajuci da cu jos dugo godina ostat u dilemi. Na kraju su on i Munib rahmetli zakljucili da treba da ozenim Samku Ademovu. ”Ma pusti kraju”, vele … ”Adema prepusti nama!” Ja onako stidan, pri samoj pomisli na Samku, ljepoticu kojoj ni Sofija Loren kada je najljepsa bila ne bi mogla na ruke da polije, padao bih gotovo u nesvijest od nekakve vrucine koja bi me sto od stida sto od ljutnje na svog Duku, gotovo udavila.
Znam samo da nas je u pola te price, te divne noci 21.maja 1992.godine obasjala nekakva svjetlost. Jednom, dva puta, tri puta… A zatim teske detonacije od kojih mi je stao dah. Kako je samo ruzano prvi put u zivotu cuti tenkovsku granatu! Djeca su zapomagala, a zene se izbezumile. Neko je javio da se povucemo s tog ukletog Poljskog puta malo dublje u selo.
Duke me je, uvidjevsi da od mog frajerluka vise nema ni traga, zagrlio i reko da se ne bojim a onda sam dobio zadatak da eto svu noc ostanem s njim i cuvam nekakvu strazu.
Sutradan smo svi osvanuli u Docanima i cekali mada ni sami nismo znali sta. Vrijeme nije igralo nikakvu ulogu jer je postalo dimenzija vise. Minuti vam traju vjecno a kamoli sati. Culi smo da je dan ranije pogino Hutko i da su to bile granate upozorenja koje ce nas tog 22.maja zasuti sa svih strana.
I sipale su… Nisu bile toliko jake koliko nekakve glasne. S djecom i starijima je bilo nemoguce. U podrumu Sabana Docanina smjestimo sav taj nas jad i cemer i iskasmo od Boga milost. Tad su i najveci ateisti postali pobozni. U cosku je na sav glas ”illakala” rahmetli Hamsa , ta stara evlija bozja koja osta udovica u onom ratu o kojem bi nam kao djeci kazivala a ja i Pepi je pravili ludom i dosadnom. Eto 22.maj je nasoj Hamsi bio ”Sirat cuprija- tanja od dlake a ostrija od sablje!”. Na kraju je neko na nju zagalamio a ona nastavila da capce Kur’anske ajete poluglasno i placeci, a suhih starackih ruku dignutih u nebo. Iz daljine smo gledali Hambarine kako gore i kako se s plamenom zatvaraju moji mladalacki putevi i staze ka diskoteci u Rizvanovicima i vasaru u Dzamastagicima…
Duketa sam vidio opet kasnije, ovaj put ozbiljnog lica i ociju koje su me uvjek podsjecale na ”Sandokanove”, i onakvog kakvog ga nikada nisam vidio.
A bio je junak i bio je sega. Eh,Boze dragi… Duke, rahmetli Sulejman efendija i fudbal…Pa kad ti ono nas dragi Duke od huje kakvu poslije Talijana imaju samo Carakovci ,otrese Sulji najsvetije! Mi djeca bi padali od smjeha, Sulejman efendija se malo ljutio al bi sve halalio vec sljedeceg petka. Na Dukinom licu ovaj put nije bilo osmjeha i prodje a da se samnom ne nasali. Kako bi i bilo i osmjeha i sale kad je sa svojom mladom tek bio zapoceo zivot i stekao dvoje maksumcadi s kojima je sad poceo da tumara od sume do sume, uzaludno trazeci spasa od zlocinacke ruke…
Dva mjeseca kasnije, tamo negdje nakon sto je banda zavrsila posao na Matarugama i za sobom ostavila preko 1800 mrtvih muskaraca zena i djece, moju gotovo izludjelu majku je neko dotjero skupa sa sekama u logor ”Trnopolje”. Jadnica bosa, a seke podbuhle od placa. Zanijemila je kada sam joj reko da sam cuo za babu. Seka mi je uvecer, u tami logora ”Trnopolje”pricala kako je trogodisnji Jasminov Denis s malim biciklom sam dosao do Poljskog puta i kuce u kojoj su drzali zatvorenu moju majku, seke i jos neke zene i djeci, i da je seki sapnuo :”Ajda, eno Duka lezi mitav…”
Kazu da je Ibro, nakon sto je cuo da su mu pored Duke, ubijeni i Idriz i Hasan u nekoj od hala logora ”Keraterm” zaisko halala od ljudi,rekavsi da ce preseliti na Ahiret jer to njegovo krhko srce nece moci podnijeti, te da je nakon sto su mu ljudi tiho halalili on jos tise pustio svoju plemenitu dusu.
Nema vise Duke,babe, Pepija,Zafira, Jasmina Munirinog, Hutke, Muniba i ostalih, a Sulejman efendija osta da lezi streljan skupa s dzemaatom pred dzamijom u Carakovu. Osta ovaj miris bagrema da me sjeca na sve njih i na te majske noci 1992.godine kada osta prekinuta i moja tek zapoceta mladost.
Ovih nekoliko recenica nek sve vas podjseti na svakog nekoga kao sto mene ovaj bagremov miris danas, devetnaest godina poslije podsjeti na babu, Duketa, Sulejman efendiju , Jasmina, Ibru, Hasana, Idriza i Zafira, te mnoge meni tako drage likove kojih vise nema. Sjetite se i ne zaboravite ih, jer upamtite: ”Zlocin je zaboraviti zlocin!”
Sudba
Uz odobrenje autora Sudbina Musica, preuzeto sa portal mojprijedor.com