Kemal Monteno, legendarni sarajevski kantautor i vlasnik velikog broja neprolaznih pjesama, nakon više od deset godina, u srijedu, 28. novembra, održat će u rodnom gradu veliki koncert “Vratio sam se, živote”. Njegov životni put bio je izuzetno težak. Od dječaka iz siromašne porodice došao je do statusa jedne od najvećih muzičkih zvijezda u regionu.
Jezero i plivanje
Skromno djetinjstvo naučilo ga je da cijeni ljude, uživa u životu i uvijek nesebično i bespoštedno pomaže prijateljima. Njegovo odrastanje vezano je za stadion Koševo, u čijoj je blizini živio zajedno s roditeljima Osvaldom i Bahrijom.
– Prve godine života proveo sam na Koševu. Rođen sam 17. septembra 1948. godine u bolnici Jezero. Moji roditelji su radili kao radnici na stadionu. Bili smo veoma siromašni pa smo stanovali u baraci odmah iznad stadiona. Nedaleko odatle nalazilo se i jezero, gdje sam naučio i plivati. Tu je bilo glavno sarajevsko kupalište – prisjeća se Monteno svog djetinjstva.
Zanimljivo je da je Montenov otac Osvaldo porijeklom Italijan iz Monfalkonea. U Sarajevo je došao kao vojnik za vrijeme Drugog svjetskog rata.
– Sve je to bila igra sudbine. Otac je prvobitno služio vojsku u Italiji, nedaleko od kuće, tako da je svake večeri biciklom bježao iz kasarne. Nadređeni su ga upozoravali da to ne radi tako da su ga na kraju po kazni poslali u Sarajevo. Tu je upoznao moju majku i tu je i ostao. Otac je u Italiji imao suprugu, s kojom se vjenčao veoma mlad, ali ju je, iako je bila u drugom stanju, ostavio zbog moje majke tako da u Italiji imam polusestru Danijelu, koja je dvije godine starija od mene. Zanimljivo je da sam ja upoznao oca s njegovom kćerkom, koja je živjela u Italiji. Imao sam 13 godina kada sam otišao u Italiju i nagovorio polusestru da dođe u Sarajevo – otkriva Monteno.
Ističe da je nogomet bio njegova prva ljubav i da je maštao o tome da jednog dana zaigra za prvi tim Sarajeva.
– To je nekako bio logičan slijed događaja. Otac je bio oružar, dakle brinuo se o opremi nogometaša tima s Koševa. Pomagala mu je i majka, koja je prala dresove i pravila limunadu. Imao sam priliku da na djelu gledam brojne legende bordo momčadi, kao što su Lovrić, Biogradlić, Ančić, Hase, Šljivo, Fazlagić… Prvo sam igrao na poziciji desnog halfa, a potom kao desno krilo. Hase je volio da mu pjevam. Kada se završi utakmica, čuo sam kako Hase govori: “Dovedite mi Kemicu da mi pjeva.” On me je podržao i na prvom nastupu u “Đuri Đakoviću”. Za njegovu dušu sam pjevao “Evo srcu mom radosti” – govori Monteno.
Glavna uloga
Popularni Kemica zavolio je muziku već kao dječak. Pred kraj osnovne škole shvatio je da će ljubav prema fudbalu zamijeniti gitarom. Počeo je komponirati i učestvovati na muzičkim festivalima.
– U početku su me nagovarali da pjevam na različitim manifestacijama. Nisam volio mikrofon. Govorio sam prijateljima: Popustite me, je…. vas pjevanje! Nagovarao me je i razrednik Lazo Andrijašević. Govorio je da odlično pjevam i da se ne trebam bojati nastupa. Muzici me je približilo takmičenje na kojem sam osvojio gitaru. Tada je učestvovao i Đorđe Novković. On je bio deveti, a ja osmi. Ipak, da bih dobio gitaru, odlučio sam da budem deveti, a on mjesto ispred i dobio je gramofon “aiva”. Sjećam se da sam tada izveo pjesmu Sabahudina Kurta “Pjesma o Sarajevu”, a svi su ostali interpretirali neke strane hitove – kaže Monteno.
Tada su nastale slatke muke, jer nije znao svirati gitaru i morao je potražiti pomoć prijatelja Čađe.
– Jedino je od raje on znao svirati. Čađo je bio iz bogate porodice i bio je muzički obrazovan. On me je naučio da sviram E-mol, D-dur, H7, a poslije i C-dur. Tako se desilo da 1966. godine, iako sam znao samo tri akorda, napišem svoju prvu pjesmu “Lidija”. Ni sada ne sviram gitaru posebno dobro. Tako mi je prije rata pokojni Bodo (Slobodan Kovačević, op. a.) rekao: “Nemoj da te neko nagovori da naučiš sve akorde, jer onda ti pjesme neće valjati” – prisjeća se popularni Kemica.
Velike zasluge za svoju uspješnu karijeru pripisuje Esi Arnautaliću, koji je, prema njegovom mišljenju, odigrao glavnu ulogu u bh. pop i rok muzici.
– Da nije bilo Ese, možda ne bi bilo mene, “Indexa”, Zdravka Čolića Čole i mnogih drugih nakon nas. U to vrijeme samo su se skidale strane pjesme. Nije bilo autora. Tada nam je Eso rekao: “Pišite sami pjesme, šta uzimate tuđe?” S “Lidijom” sam osvojio prvo mjesto na Festivalu “Vaš šlager sezone”. Da te pobjede nije bilo, možda se nikada ne bih nastavio baviti muzikom. Došle su pjesme “Sviraj mi o njoj”, “Laž”, “Spavaj, cvijete moj”… – kaže popularni kantautor.
Rijetki genijalci
Svojim pjesmama znao je doprinijeti i uspjehu svojih kolega. Tako je sarađivao s brojnim poznatim imenima, kao što su Arsen Dedić, Zdravko Čolić, Oliver Dragojević, Tereza Kesovija, Gabi Novak…
– Teško je izbrojati pjesme koje sam uradio. Samo jedno znam – nijednu nikada nisam naplatio. Inače, može glupo zvučati, ali često mrzim muziku. Volim velike orkestre. Volim još Arsena, Olivera, Davorina. Tu se, otprilike, završava priča. Ipak, ima ih još nekoliko. Tu je i Dino Merlin – kaže Monteno.
Monteno na sebe ne gleda kao na popularnu osobu nego kao običnog čovjeka koji živi od muzike.
– Šta znači biti popularan? Niko to ne može tačno definirati. Najbitniji su ljudi. Rijetko se rađaju genijalci. Takvi su bili Davorin Popović, Mirza Delibašić Kinđe i Asim Ferhatović Hase. Kada su oni umrli, otišao je i dio mene – zaključuje Kemal.
Hvala Bogu da se niko iz moje porodice ne bavi muzikom
Kemal Monteno kaže da mu je za mnoge pjesme inspiracija bila njegova voljena supruga Branka, s kojom je u braku više od četrdeset godina. Svojom ljubavlju iz školskih dana oženio se 1970. godine, kada je izašao iz vojske. Branku je osvajao muzikom i šansonama koje je pjevao samo za nju dok su još kao tinejdžeri provodili vrijeme na sarajevskom šetalištu.
– Branka i ja smo se upoznali na sarajevskom korzu. Imala je samo sedamnaest godina. Od trenutka kada smo se upoznali, znali smo da smo suđeni jedno drugom. Vjenčali smo se 26. juna 1971. Već u februaru sljedeće godine dobili smo kćerku Adrijanu, a dvije godine poslije i sina Đanija. Danas su moj izvor radosti unuke, Lejla, koja je rođena 1993. godine u Sarajevu, i dvije godine mlađa Lora, koja je na svijet došla u izbjeglištvu u Njemačkoj. Hvala Bogu, niko od njih se ne bavi muzikom. Obično kažu da se to naslijedi od roditelja, ali to nije istina. Onda bi Peleov sin bio kao otac, najbolji na svijetu – kaže Monteno.
Poklon rodnom gradu
Pjesma “Sarajevo, ljubavi moja” Kemalov je poklon rodnom gradu i, kako kaže, drago mu je što stalno na ulicama čuje kako je ljudi pjevuše.
– Prije ove pjesme bilo je dosta pjesama o Sarajevu, ali su sve bile većinom sevdalinke. Prvo sam napisao početak: “Zajedno smo rasli grade ja i ti.” Onda sam napravio okvirno kako pjesma treba izgledati i odnio sam je Aliji Hafizoviću Hafu da je završi. Početak muzike smo “posudili” od pjesme Tome Zdravkovića “Prokleta nedjelja” – otkriva Kemo.
“Zemljo moja” za Čolu
“Zemljo moja” još je jedna neprolazna pjesma o kojoj nam je Monteno okrio i jednu tajnu.
– Tu sam pjesmu napisao za Čolu. Ipak, nešto smo se malo bili posvađali tako da sam odlučio da je snime “Ambasadori”. Ona je vrlo brzo postala omiljena među rajom i to je i dan-danas. Ne znam šta bi se desilo da ju je snimio Čola. Možda ne bi napravila ovakav uspjeh – kaže jedan od najboljih kantautora u cijelom regionu.
Toma je moj kralj
Popularni Kemica poznat je kao jedan od najvećih boema na estradi u bivšoj Jugoslaviji, a u posebnom sjećanju su mu noći provedene s Tomom Zdravkovićem.
– On je bio moj kralj. Sjećam se da sam mu nakon jedne od brojnih noći koje smo proveli u kafani, napisao i “Pjesme moje”. Nećete vjerovati da mi je trebalo samo tri minute. Jednostavno sam nabrojao imena koje je opjevao u svojim hitovima – kaže Monteno.