U Dinamu su ga prozvali doktorom nogometa. Neki i Bosanskim Zidanom. Naprečac je osvojio simpatije u Maksimiru: struke, navijača, saigrača, medija… Zbog ljubavi prema Dinamu nije ostvario impresivniju karijeru.
Na kratko je samo “skoknuo” do Japana, a najveći dio karijere proveo je u plavoj majici. Počeo je u Poletu iz Bosanskog broda. Ustvari, u rodnim Kolibama, kod Broda. Za rodno mjesto vezana je jedna anegdota. O Edinu Mujčinu je riječ. Osim što je bio miljenik Dinamovih, Edo je uživao simpatije navijača BiH. Gdje god bi se pojavio dočekao bi ga pljesak.
Maštao o Grbavici
O svojim sjećanjima iz Lige prvaka Edo priča i otkriva.
– Ima jedna anegdota kada smo igrali sa Manchesterom. Kada sam istrčao zagrijavati se na Old Trafford, zastao sam i rekao sam sebi: seljačiću iz Koliba, čestitam! Bio je to vrhunac moje karijere. Svi klinci sanjaju o velikim stadionima, a rijetkima se desi. I ja sam kao mali maštao da dođem na Željinu Grbavicu, a posrećilo mi se da igram protiv Manchestera – prisjeća se Mujčin za novi broj Avazovog “Sporta”.
Bilo je to doba kada je u Maksimiru vladao Zlatko Canjuga. Bilo je „para ko pljeve“.
– Pamtim utakmicu sa Partizanom. Bila je to naša najbolja utakmica. Pun stadion, naboj, mi razigrani, a Partizan deklasiran. Neopisiv je događaj kada svira himna Lige prvaka.
Edo je u Ligi prvaka bio zadužen da asistira, gradi igru, ali je uspio postići dva gola.
– Postigao sam po jedan gol Portu i Marseilleu. U Ligi prvaka igrao sam još protiv New Castlea, Milana, Atletika (M), Porta… Dobro se zarađivalo, a mi nogometaši bili smo glavne face u Zagrebu…
Igrao za Croatiu, volio Dinamo
I hrvatski je poglavar dr. Franjo Tuđman više strepio za Dinamove rezultate nego za rješavanje granice sa susjedima iz Dežele… Mujčin i saigrači bili su česti gosti na Pantovčaku.
– Doduše, tada smo se zvali Croatia, mada navijači nikad nisu prihvatili Croatiu. Ni igrači. Iskreno, Dinamo ljepše zvuči. Bila su to dobra vremena. Kakav smo samo tim imali: Ladić, Viduka, Jurić, Šimić, Prosinečki, Marić… I danas naše slike krase maksimirske prostorije. Ponosan sam na period kada sam igrao za Dinamo – kaže Mujčin.
I u Dinamu se i danas sa poštovanjem izgovara Mujčinovo ime. Igrao je fudbal iz neke druge galaksije.
Debi i gol Schmeichelu
Mujčin je u reprezentaciji igrao u turbulentno vrijeme. Kada su selektori padali kao zrele kruške… Dočekao ga je Fuad Muzurović, poslije ga koristio Džemaludin Mušović, nešto više Faruk Hadžibegić, tek malo Blaž Slišković.
– Imao sam sreću da debitiram protiv Danske (3:0) i pogodim mrežu Petera Schmeichela. Doduše, gol sam postigao u debiju pred domaćom publikom na Koševu, a pravi debi je bio, opet protiv Danaca, ali u Kopenhagenu. Na Koševu su igrala braća Laudrup. Moja generacija, u kojoj su još bili: Bolić (Fenerbahče), Kodro (Barcelona), Salihamidžić (Bajern), Hibić (Atletiko M), Barbarez (Dortmund), Konjić (Monako), Šabić (Dinamo), Kapetanović Wolfsbureg i Dortmund), Baljić (Real).., trebala je više napraviti. No, nismo imali sreće. Možda sam i ja trebao igrati više, ali nikad nikome nisam zamjerao. Znao sam da je velika čast igrati za reprezentaciju. Pamtim svaki aplauz naših navijača. Od svih selektora, izdvojio bih Fuada Muzurovića. Okupljao nas je, bio nam je trener i prijatelj – prisjeća se Mujčin.
Vozi pasata, karta, sakuplja dresove
Edin je rođen 14. januara 1970. godine. Jarac je u horoskopu. Vozi pasata 2,0 tdi. Hobi mu je kartanje (bela) i sakupljanje dresova. Za Dinamo je nastupao u 350 utakmica, postigao 50 golova, a sedam u evropskim utakmicama. Za reprezentaciju je postigao 1 gol u tridesetak utakmica.