Uzeh malo papira i olovku.Bacim misli na prošle dane i skontam da moram nešto napisati,to mi govori moj unutarnji glas.Moraš !
Lijepo je slušati stare ljude kako pričaju o svom životu bez imalo stida i srama, jer znali su živjeti i svega lijepog proživjeti.Da mi je da osjetim kako je to biti bez ičega, bez zlobe i pokvarenih ljudi, bez crnih misli koje obavijaju moj um, jer danas si sam u životu, nemaš nikoga i koga imaš tu je iz neke koristi vjerovatno, nađe se poneki iskren prijatelj koji će plakati i smijati se s tobom u isto vrijeme.Vrijeme prolazi, ostaju uspomene, stare rane i poneki djelić sreće.Biti dijete je najljepše i najbolje. Nemore ti brige, ne misliš na budućnost,spavaš s osmijehom, živiš za danas, dobiješ poneku igračku koja ti izmami osmijeh na lice i koju brzo pokvariš. Čežnja me vuče u prošlost jer kao dijete nisam mogla uživati u dječijim radostima.Eh ! Morala sam odrasti kad nije trebalo, dok su se sva djeca igrala ja sam glumila uzornu domaćicu u kući, mijenjala svoju majku u kućnim poslovima i tako postajala sve zrelija osoba. Bilo je teško navići se da odrastam, maštati o srednjoj školi i fakultetu, a ne znati da li ću ikada postići svoj cilj. Osnovna škola mi je bila kao zabavni park. Da ! Igrala sam se škole i tako u igranju postizala dobre rezultate. Još kao djevojčica sa 7-8 godina divila sam se tetama na TV-u koje su bile voditeljice, i mitirala ih po kući. Bilo mi je smiješno što sam sebe takvu doživljavala , govoreći sebi,,hej, šta će biti za mnogo godina, ko zna ! Prilikom završetka osnovne škole upisala sam srednju školu, koju sam isto tako oduvijek željela upisati. Bilo je nešto tu što me je privlačilo, hehe valjda zadovoljstvo brojanja novca, i eto i srednju ekonomsku školu sam završila s nadom od prije. Nakon srednje sam mislila da sve pada u vodu, osnovna škola obavezna, srednja nada, a šta slijedi sad ? pitala sam se.Zaboravljajući svoje želje i snove da budem ovo što danas jesam odlučila sam zagaziti i u ove vode , iako sam se naslušala svakakvih priča, nemoj ovo nema posla, nemoj ono nema posla. A vidite da ima posla. Eto ja ispuni sve svoje dječije željice, kad već nisam imala djetinjstvo ispunjeno dječijim radostima, imam svoj cilj koji slijedim i koji ću slijediti sve dok u meni živi i posljednji atom snage.
Čovječe, učeniče, studenti, majko, oče, djeco koja ovo čitate nadam se da vam je imalo zanimljivo ovo što je napisano, ovo nisam pisala ja, nije pisalo moje pero, pisala je moja želja, nada da budem čovjek dosljedan svojih snova, pisalo je moje teško djetinjstvo,pisale su moje suze. Da ! Ponekad zaplačem nad sudbinom, jer se poželim vratiti tamo gdje sam nekad sretna bila, al život ide dalje i ko god ovo čita bilo stari bilo mladi poručit ću vam samo jedno.Imajte nade u sebe, svoje snove i želje, jer one će postati vaša stvarnost, a ja sam vam živi dokaz za to.