Subota, 2. mart
Sanjao povratak
Mart je za mene posljednjih deset godina vjesnik tuge za Mehmedom. Teške su uspomene. Spremam se za penzionerske dane, od Mehmeda sam bio stariji 30 mjeseci. Rat nas je spojio, mir učvrstio naše drugarstvo. Do njegove smrti, 7. marta 2003… Zovem Zisku (Ziska Alagić, supruga rahmetli generala Alagića, op. a.). Teško podnosi život bez Mehmeda, još teže, čini mi se, ova obilježavanja i sjećanja. Razumijem je, bio joj je životni oslonac. Idem na otvor ribolovne sezone na rijeku Dabar, pritoku Sane. Posmatram zeleni tok Dabra. Mehmed je u Travniku cijeli rat sanjao povratak kući na svoju rijeku Blihu. Ona ga je i dočekala, a danas njegovo turbe u Fajtovcima motri na vodopad Blihe, čija je slika krasila njegovu ratnu sobu u Travniku. Sudbina…
Nedjelja, 3. mart
Kakav pukovnik!?
Odlazim iz Sanskog Mosta u rodni Kozarac. Zove Remzija Šiljak iz Travnika, operativac u Komandi Sedmog korpusa ARBiH, Mehmed ga je cijenio, a Remzija se kleo u njega. Remziju i Travničane ove tužne godišnjice redovno dovedu u Fajtovce. General Alagić je do beskonačnosti “uzidan” u memoriju Travnika, kao i Krajišnici. Sjećam se prvog susreta s njim u travničkoj kasarni 13. januara 1993. Ja sam ga i primio kao najstariji starješina, bio sam pomoćnik komandanta za plan i finansije, komandant Ćuskić (general Fikret Ćuskić, komandant 17. krajiške brigade, op. a) nalazio se u Visokom. Dežurni javio ujutro da je iz Zagreba Tomo Konovski stigao s pukovnikom Alagićem. Pukovnik Alagić? Bio sam skeptičan, kakav pukovnik!?
Svako se predstavljao kao veliki oficir, a kad provjerimo, ono ništa, bez veze. Zovem Ćuskića oko devet i kažem mu za “pukovnika Alagića”. Uh, znam ga dobro, odlično! Odmah dolazi s njim u Visoko… Dvadeset godina kasnije… General Ćuskić zove Tidžu, sekretaricu načelnika općine Sanski Most dr. Mustafe Alagića. Bez Ćuskića i Udruženja “17. krajiška” nema obilježavanja godišnjice Mehmedovog preseljenja. Fikreta i Mehmeda vezivalo je veliko prijateljstvo i obostrani respekt. Znam da moj Kozarčanin Fikro dolazi u Fajtovce prvo srcem, a onda nogama.
Ponedjeljak, 4. mart
Nikakvih privilegija
Zove general Džemal Merdan, primio je sve Ziskine papire oko reguliranja Mehmedove penzije. Ziska koristi civilnu penziju rahmetli supruga od 772 KM, nikakve privilegije kao supruga slavnog komandanta nije ostvarila. General Merdan se nada da će izmjenom boračkog zakona Ziska dobiti vojnu penziju rahmetli generala. General Alagić dobio je sve ratne, a izgubio mirnodopsku bitku u rodnom Sanskom Mostu kome je podario slobodu. Strašna je to sudbina najvećeg bh. vojskovođe u prošlom ratu. Ne znam jesu li Sanjani i Krajišnici svjesni te istine. Uvijek kažem, jer sam upoznao sve bh. generale i pratio njihove ratne domete – svi na jednu, a Mehmed na drugu stranu!
Dan prije smrti dogovarali smo da idemo u Sarajevo. Molio sam ga da se okani nekih ljudi koji su ga iskorištavali do posljednjih trenutaka njegovog života. Slušao me je, ništa nije rekao. Sutradan je umro. Nikada neću zaboraviti taj trenutak i Ziskin vrisak preko telefona. Došao sam po nju i zajedno smo otišli do Doma zdravlja. Bilo je kasno, umro je veliki komandant, dobar čovjek, bosanski patriota kakvih je malo hodalo ovom zemljom. Imao je svega 55 godina, osam mjeseci i jedan dan.
Utorak, 5. mart
Zelenilo oko turbeta
Sa Ziskom se vozim prema 14 kilometara udaljenim Fajtovcima. Koliko sam puta s generalom prošao ovu relaciju nakon rata, Bog zna. Zelenilo oko generalovog turbeta u haremu fajtovačke džamije nazvane “General Mehmed Alagić” djeluje umorno. Pronalazimo jednog čovjeka da “umije” zelenilo, čemprese i drugo rastinje, da prekopa zemlju i očisti prostor. Protokol obilježavanja desetogodišnjice vjerovatno ne predviđa ove “nebitne” detalje. Protokoli su često kruti, službeni i uglavnom brinu o personalnim stvarima, o “Muji i Sulji”. Ali, i biljke oko Mehmedovog počivališta traže pažnju. Mislio sam da ćemo u Fajtovcima sresti Mehmeda Alagića mlađeg, sina generalovog brata Bege. Dobio je ime po slavnom amidži. General ga je neizmjerno volio i pazio, vozio u dječiji vrtić. Kad mu je Bego dolazio u Sarajevo, početkom avgusta 2001., prije nego što će u Hag, zagalamio je: “Što mi nisi doveo Malog!?” Nekoliko dana prije smrti Mehmed je Mehmedu rekao: “Ti ćeš, adži, staviti prvu dasku u mezar”. I bi tako.
Srijeda, 6. mart
Osvajanje Vlašića
Tahir Granić iz Bugojna nazvao me i zamolio da uputim selame Ziski i ostalim članovima generalove porodice. Žali što ne može doći. Iskreni i odani je Alagićev prijatelj, u ratno vrijeme pomoćnik komandanta za personalne poslove. General ga je, iako personalac, angažirao na borbenim zadacima. Tako je u čuvenoj operaciji osvajanja Vlašića vodio jednu jedinicu. Ziska i ja uplatili smo oglase za sjećanja na Mehmeda u bh. dnevnoj štampi. Čini mi se da se niko više nije sjetio legendarnog komandanta. Vrijeme čini svoje, ali postoje ljudi koji su nadrasli svoje vrijeme i zaslužuju naše poštovanje. Jedan od njih je, svakako, general Alagić.
Četvrtak, 7. mart
Hvata me jeza
Na današnji dan prije deset godina Mehmed je preselio. Idem do Ziske kojoj je Mehmed bio sve. Došli su generalov brat Bego sa sinom Mehmedom. Mehmed se protegao, prava momčina, drugi razred Srednje poljoprivredne škole “Sanus futurum” koju je osmislio i napravio prvi sanski poslijeratni načelnik Mehmed Alagić. U noći kada je Mehmed umro, mali Mehmed bio je kod generalove rahmetli majke Fermane. Nisam joj smio reći za sina, rekao sam joj da se ne sekira, da je general dobro, a mali Mehmed je zaplakao, zagnurio glavu u nanine skute i rekao: “Majka, Šanta sve laže, adže je mrtav!”
U kuću stižu redom general Fikret Ćuskić sa sinom, načelnik općine Travnik Admir Hadžinović, sanski načelnik dr. Mustafa Avdagić, Remzija Šiljak… Sve dragi ljudi, svake godine su tu. Ziska je živnula, osmijeh joj na licu, priča o usvojenom sinu Demiru, o njegovoj porodici koja se proširila, o dvoje unuka. “Da je sada živ moj Meho, bio bi najsretniji čovjek na svijetu”, kaže, a suza joj iskri. Dostojanstvena akademija…
Plijene sjećanjima na Mehmeda generali Fadil Hasanagić i Fikret Ćuskić. Biraju riječi travnički i sanski načelnik dok zbore o slavnom komandantu. U Fajtovcima u haremu džamije “General Mehmed Alagić” pred okupljenom masom redaju se delegacije s cvijećem. Fatihe pred generalovim turbetom. Potom tevhid pred dušu slavnom komandantu. Hvata me jeza dok pomišljam: “Koliko smo ga voljeli i cijenili, Bogu je, ipak, bio draži!”
Petak, 8. mart
Bošnjački narod
Listam ratne albume. Stotine fotografija iz Travnika, Maglaja, Bugojna…, na jednoj general raspolovio bostan i smije se. Malo je imao vremena za opuštanje u ratu. Želio je što prije u Krajinu sa svojim borcima. Sjećam se kako je, iako jak, pustio suzu kad mu je rahmetli Omer Pobrić zapjevao jednu pjesmu o Krajini o kojoj je vječito sanjao. U njegovoj ratnoj sobi u Travniku, osim vodopada Blihe, bila je i slika bošnjačke porodice – muž s puškom u ruci i trudna žena koja vodi dijete. To je bio njegov odgovor kako čuvati od istrebljenja bošnjački narod. Nije običaj govoriti o slabostima i mahanama rahmetlija. Ali, moram nešto reći – moj, naš Mehmed, bio je ranjiv. Nepravdu i poniženje nije mogao podnijeti. Borio se za državu, u tu je borbu uložio sve što je imao, a država ga na kraju ponizila. Možda ga je dragi Bog zato i uzeo sebi.