Subota, 23. februar
Drama se bliži kraju
Loše sam spavala. Ne prođe ni minuta da ne pomislim na svog sina Dinu. I tako već godinu i po. Osjećam da mi je sad teže kad znam da je tu negdje, nego dok nisam imala pravu informaciju. Rano ujutro sam sa sestrom i prijateljem iz Zenice krenula u Istanbul. Drama se bliži kraju. Nakon informacija gdje je Dino, odlučujem da ne čekam ni tren, nego da idem po njega. U sudu u Malkari, mjestu gdje ga je otac odveo na prevaru, kazali su da moram prevesti sve papire na turski jezik i ovjeriti ih na sudu u Istanbulu. Dok to činimo, zovu nas iz Malkare i kažu da su nakon provjera utvrdili da Dino pripada meni te da mogu doći. Najradosniji dan u mom životu bio je kada sam dobila obavijest o tome iz ministarstva pravde u Ankari.
Nedjelja, 24. februar
Avion za Sarajevo
Sinoć opet nismo spavali, ali od sreće i veselja. Možete zamisliti radost majke koja je nakon godinu i po sa svojim djetetom. Moja sreća je bila neopisiva i nisam Dinu nikako ispuštala iz svog zagrljaja. Popili smo jutarnju kafu, a onda nakon konsultacija sa sestrom i prijateljem odlučila sam da odmah napustim Malkaru i krenemo prema Istanbulu. Ne znam zašto, ali nisam željela da riskiram. Turski zakoni su mi bili malo čudni. Bojala sam se da tamo neki organ, sud ne odluči da još jednom sve krene provjeravati. Možda je to i strah urođen od bezakonja u mojoj državi. Stigli smo u Istanbul i ukrcali se odmah na avion za Sarajevo. Razmišljam kako bi neko drugi išao razgledati, uživati, a ja se osjećam jedino dobro u svom gradu, svom stanu, svoja četiri zida. Jednom su mi dijete odveli i sad želimo nazad. Dino je presretan što smo u avionu i što se konačno vraća svojoj kući.
Ponedjeljak, 25. februar
Odgovori na turskom
Otkako smo stigli kući u Zenicu, stalno primamo u goste rodbinu, prijatelje, komšije, sve koji žele vidjeti Dinu. Ja ga se ne mogu nagledati, a ni u drugu prostoriju ne idem da ne pratim njegovu reakciju. Posebno zanimljivo nam je bilo što je Dino svima odgovarao na turskom. To je mnogima zbunjujuće. Moji roditelji su plakali od sreće, jer im je unuk ponovo tu. Opet su svi sretni, jer bez njega je sve bilo tužno i sjetno. Dino sve promatra onako zbunjeno, pokušava da uveže ko je ko. Sve te ljude poznaje, ali osamnaest mjeseci je u stranom okruženju i to je ostavilo posljedice.
Utorak, 26. februar
Posjeta staroj majci
Dino se rano probudio i sam je izrazio želju da ga odvedem da vidi staru majku koja ima 84 godine i uvijek je bila jako vezana za njega. Onda smo prošli opet period plakanja od sreće, Dino se trudio da joj svojih godinu i po ispriča u nekoliko minuta, ali koristi više turskih riječi nego naših. Sad mu je lakše da se izrazi, jer je u Malkari krenuo u prvi razred osnovne škole. Godinu i po je pričao turski. U povratku je želio da hodamo po gradu, da vidi šta se promijenilo. Naravno, sada i zauvijek ću se truditi da mu sve realne zahtjeve ispunim bez pogovora.
Srijeda, 27. februar
Pozivi novinara
Već treći dan sve brojeve telefona, rođake i prijatelje okupiraju novinari. Jutros sam dobila poziv od jedne turske agencije. Željeli su da nas snime i razgovaraju. Dini se to nimalo nije dopalo, jer nije želio da izlazimo nigdje iz kuće, što je bilo i razumljivo zbog stanja u kome se trenutno nalazi. Morala sam koristiti stare i provjerene metode i da mu obećam da ću mu kupiti ono što je oduvijek volio – akvarij s ribicama i kornjaču. Onda smo obavili razgovor i fotografiranje. Sretna okolnost je što su novinari znali turski pa je to njemu bilo simpatično, da im pokaže da i on zna.
Četvrtak, 28. februar
Koja transformacija
Kada sam se probudila, Dino je već bio budan. Već se navikavam da on kasno zaspe, a rano ustane. Pokušavam da se prilagodim na njegove navike, iako znam da nije dobro da dječak njegovih godina tako kasno ide na spavanje. Valjda se i to promijeni, kao što već koristi bosanski puno više od turskog. Koja transformacija djeteta za nekoliko dana. Dino je u Malkari ujutro išao u školu, a ovdje za sada ne ide pa mu je malo neobično. Razgovaram s njim o školi i on mi objašnjava kako je to gore funkcioniralo, u suštini malo škole, malo igre. Danas opet novinari. Moram ispoštovati neke ljude, jer su bili tu kad sam ja bila u najtežem stanju. Da nije bilo medija i objavljivanja informacija da je njegov otac na prevaru dijete odveo van zemlje, ne bismo ni saznali za lokaciju gdje se nalaze. Snimanje je obavljeno u gradskom parku, a Dino se cijelo vrijeme nije odvajao od lopte.
Petak, 1. mart
Dan nezavisnosti
Danas je Dan nezavisnosti. Moja mama ne radi pa možemo ponovo svi zajedno lijepo da popunimo dan. Dino je veoma raspoložen, što me posebno raduje, kao i to da sve bolje i bolje vlada bosanskim jezikom. Ah, mati… Sad me strah da ne smanji interesiranje za turski jezik, jer sam svjesna da je on još pomalo zbunjen naglom promjenom sredine.
Izlazimo vani i idemo u šetnju na Kamberovića polje, a onda da kupimo blok, vodene i drvene bojice, da bi Dino pomalo crtao i pisao te vremenom stekao zanimanje za školu. Iako je još u fazi prilagodbe, sigurna sam da će uskoro tražiti da ga vodim u obilazak neke od škola. Danas je praznik tako da smo ostatak dana proveli s mojom mamom, sestrom i ostalim prijateljima koji su željeli da vide Dinu. Počinjemo misliti i na dnevne obaveze. Život se vraća u normalu.