Barack ObamaNa izborima 2008. godine, mediji su isticali da je Barak Obama pobijedio zahvaljujući “karizmi”. Ako je to tačno, zašto je njegov reizbor tako neizvijestan četiri godine kasnije? Da li lider može da izgubi karizmu, piše Džozef Naj (Joseph S. Nye) u „Project Syndicate“.
Naj je profesor Univerziteta u Harvardu, autor mnogih knjiga, kao što su „Meka moć“ (Soft Power: The Means To Success In World Politics) i „Budućnost moći (The Future of Power).
Smjena lidera u dvije autokratije
Smjena lidera je planirana u dvije velike autokratije ove godine. Ni u jednoj se ne očekuju iznenađenja. Predviđeno je da Ksi Jingping zamijeni Hua Đintaoa na funkciji predsjednika, a u Rusiji je Vladimir Putin najavio da će se ponovo kandidovati na čelnu funkciju umjesto Dmitrija Medvedeva.
U najvećim demokratskim zemljama svijeta, ishod političkog nadmetanja je manje predvidiv.
Nikolas Sarkozi (Nicolas Sarkozy) se suočava sa teškom kampanjom za reizbor za predsjednika Francuske, kao i Barak Obama (Barack) u SAD.
Na izborima 2008. godine, mediji su isticali da je Obama pobijedio zahvaljujući “karizmi” – posebnoj sposobnosti da inspiriše lojalnost i fascinaciju. Ako je to tačno, zašto je njegov reizbor tako neizvjestan četiri godine kasnije? Da li lider može da izgubi karizmu? Da li karizma nastaje odnosno potiče od lidera, njegovih sljedbenika ili same situacije? Akademska istraživanja ukazuju na sva tri faktora.
Pokazalo se da je teško unaprijed identifikovati karizmu. U nedavnom istraživanju je zaključeno da se “relativno malo” zna ko su karizmatski lideri.
Američki politički konsultant Dik Moris (Dick Morris) ističe da je prema njegovom iskustvu, “karizma najneuhvatljivija politička osobina, jer ne postoji u stvarnosti, već samo u našim percepcijama kada kandidati (lideri) uporno i dobro rade”.
U sličnom tonu, ekonomski magazini opisuju mnoge direktore kao “karizmatične” kada kompanije dobro posluju, a onda precrtavaju taj epitet čim profit počne da pada.
Politički teoretičari pokušavaju da naprave skalu harizmatičnosti koja bi predvidjela ishod izbora ili rejting predsjedničkih kandidata, ali to se nije pokazalo korisnim.
Među američkim predsjednicima Džon Kenedi (John F. Kennedy) je često opisivan kao karizmatičan, ali očigledno to nije bio za svakoga, imajući u vidu da nije dobio većinu glasova u ukupnom biračkom tijelu (pobijedio je glasovima elektora), a njegova popularnost je varirala tokom mandata.
Kenedijev nasljednik Lindon Džonson (Lyndon Johnson) se žalio da mu nedostaje karizma. To je tačno kada je riječ o njegovim odnosima sa javnošću, ali on je posjedovao magnetizam kojim je plijenio u ličnim kontaktima.
Prema jednoj studiji o retorici predsjednika, čak i slavni govornici, kao što su Franklin Ruzvelt (Franklin Roosevelt) i Ronald Regan (Ronald Reagan), nisu mogli da računaju na karizmu za prihvatanje njihovih programa.
karizmu je lakše identifikovati nakon nekog čina, događaja. U tom smislu, ovaj koncept je cirkularan, kružan. Nalik je starom kineskom viđenju “nebeskog mandata”: smatralo se da carevi vladaju jer ga poseduju, a kada ih zbace, to je tumačeno gubitkom pomenutog mandata. Međutim, niko nije mogao da predvidi kada će se to desiti.
Na sličan način, uspjeh je često korišćen da bi se dokazalo – nakon događaja, nečega što se odigralo – da moderni politički lideri imaju karizmu. Mnogo je teže koristiti koncept karizme da bi se predvidjelo ko će biti uspešan lider.
Ovogodišnji izbori će biti istinski testovi
Sljedbenici najvjerovatnije pripisuju karizmu liderima kada osjećaju snažnu potrebu za promjenama, često u kontekstu lične, organizacione ili društvene krize.
Na primjer, britanska javnost nije smatrala Vinstona Čerčila (Winston Churchill) karizmatskim liderom 1939., ali godinu dana kasnije, njegova vizija, samopouzdanje i vještina komuniciranja – dali su mu oreol karizmatičnosti, imajući u vidu strah Britanaca nakon pada Francuske i evakuacije iz Dankerka (Dunkirk) (evakuacija više od 300 hiljada savezničkih vojnika krajem maja i početkom juna 1940. godine – najviše britanskih i francuskih. Ova evakuacija je nazivana i “čudom u Dankerku”, jer su mnogi bili skeptični u njen uspjeh).
Potom je 1945, pošto je pažnja javnosti preusmjerena sa pobjede u ratu na stvaranje države blagostanja, Čerčil izgubio na izborima. Njegova karizma nije nagovještavala poraz, već promjena u potrebama njegovih sljedbenika.
U praksi, karizma je nejasan sinonim za “lični magnetizam”. Ljudi se razlikuju po sposobnosti da privuku druge, a njihova privlačnost zavisi djelimično od naslijeđenih i prirodnih osobina, djelimično od naučenih vještina, a djelimično od društvnih okolnosti.
Neke dimenzije lične privlačnosti, kao što je izgled i neverbalna komunikacija, mogu se testirati. Različite studije su pokazale da su ljudi, koji su ocijenjeni kao privlačni, favorizovani u odnosu na manje atraktivne osobe. Prema jednom istraživanju lijep muškarac može da računa na prednost od 6 do 8 odsto glasova na izborima u odnosu na ružnog. U slučaju žena, ta razlika iznosi i do 10 procenata.
Neverbalni signali čine veći dio ljudske komunikacije i jednostavni eksperimenti pokazuju da neki ljudi bolje neverbalno komuniciraju u odnosu na druge. Na primer, u studiji Univerziteta u Prinstonu je utvrđeno da kada se ljudima pokažu slike sa nepoznatih izbora, oni mogu da pogode ko je pobijedio u sedam od deset slučajeva.
Sličan je i rezultat istraživanju Univeziteta u Harvardu, tokom kojeg su ispitanici prikazani video snimci bez tona. Ironično je da su predviđanja postala nepouzdanija kada je uz video snimke uključen i ton.
Na izborima 2008. godine, Amerikanci su bili nezadovoljni Bušovom administracijom zbog rata u Iraku i finansijskom krizom koja je izbila dva mjeseca prije glasanja. Obama je bio atraktivan mladi kandidat koji je dobro govorio i projektovao je osećaj nade za budućnost. Jasno je da je zbog toga Obama stekao reputaciju karizmatičnog političara.
Međutim, dio njegove karizme bio je u očima njegovim sljedbenika. Ljudi ponekad kažu za karizmu da je “mi spoznamo kada je vidimo”, ali mi, takođe, gledamo u ogledalo. Sa pogoršanjem ekonomske situacije, rastom nezaposlenosti – zbog čega Obama mora da se uhvati ukoštac sa haotičnim kompromisima u upravljanju – ogledalo postaje zamagljenije.
Karizma nam nešto kazuje o političkim kandidatima, ali nam čak više govori o nama samima, raspoloženju u našoj zemlji, kao i tipu promjena koje želimo. Nije lako očuvati hkrizmu u teškim ekonomskim vremenima.
Obama se suočava sa kontinuiranim izazovom nezaposlenosti i neposlušnom republikanskom opozicijom. Sarkozi mora da se uhvati u koštac sa sličnim problemima. Međutim, u izbornoj kampanji, njihova retorika će biti lišena potrebe za kompromisom. Ovogodišnji izbori će biti istinski testovi njihove karizme.