play_arrow

keyboard_arrow_right

Listeners:

Top listeners:

skip_previous skip_next
00:00 00:00
playlist_play chevron_left
volume_up
  • play_arrow

    Radio Naša Riječ Chicago

Vijesti

Šokantna priča smještena između Sanskog Mosta i Prijedora: Apokalipsa sela Ališići 1942-1992.

today11. Decembra 2011. 46

share close
Selo Ališići: Bolno sjećanje i na prošli i na pretprošli rat Selo Ališići: Bolno sjećanje i na prošli i na pretprošli rat

Selo Ališići, smješteno između Sanskog Mosta i Prijedora, stjecajem nesretnih okolnosti vezanih uz posljednji i pretposljednji rat, nikada nije bilo zaobiđeno od zlih ljudi, dželata i rušitelja. Podsjećanje na 1992. je bolno.

U krvavu dramu upisana je i mlada, pričaju svi, prelijepa žena, 32-godišnja Mediha Ališić koju su četnici iz susjednih Rasavaca prvo obeščastili, a onda i ubili u kući, pred njenim maloljetnim sinovima. Njen suprug Alija, sin rahmetli Kemala, unuk hodže Alije Ališića, borac Sedmog korpusa, nikada se nije vratio na ruševine oskrnavljenog kućnog praga. Oženio se i danas živi u Sanskom Mostu.

Krvavi februar

Do 13. septembra 1992. ubijeni su još i Edhem i Rasma Delić te Razija Ališić. Oko stotinu duša u Ališićima danas se nerado sjeća te užasne 1992. No, skrivene u magli bolnih sjećanja najstarijih žitelja ovoga sela žive i slike krvavog februara 1942.

U dvije uske čatrnje (bunara), kao duhovi u utrobi zemlje, leže kosti 27 strijeljanih Ališićana, od toga 21 Ališić, dvojica Mašića, jedan Dizdarević, jedan Halimović i jedan Pašalić. Zločinačka centrifuga iz februara 1942. ponovila se u kružnoj historijskoj paraboli u Ališićima 50 godina kasnije. A kako izgledaju fakti apokalipse iz šovenskog plesa februara 1942. nad Ališićima?

U knjizi “Staromajdansko područje u NOB-u” partizanskog hroničara Milana Inđića, na strani 94. piše kako su partizani u zoru 14. februara u Ališićima napali domobrane koji su se predali. Zarobljenim domobranima govorili su Đurin Predojević, Rade Erceg i Vlado Prošić o ciljevima NOB-a, o “bratstvu i jedinstvu” i borbi protiv okupatora. Nakon toga domobrani su pušteni i otišli su ka Sanskom Mostu.

Tada je jedan skriveni domobran smrtno ranio Lazu Latinovića, desetara, nakon čega je počelo paljenje kuća, pojata i ubijanje civila. Partizanska komanda na čelu s Đurinom Predojevićem (narodnim herojem, oženjenim Bošnjakinjom, prije posljednjeg rata umro u Tesliću, op. a.) stigla je da utvrdi tragični ishod. Ubijeno je 27 nedužnih civila. Ališići su spaljeni do temelja.

Muharem Ališić imao je 12 godina tog februara 1942. Našu ekipu koja je posjetila Ališiće, odveo je do zlokobnih čatrnja, u centru sela. Prva, Huse Ališića, duboka 17, druga Smaila Ališića od 13 metara.

– U Husinu čatrnju bacani su ljudi nakon što su pobijeni. Ovdje je i hodža Alija Ališić, otac Kemalov. Zaklan je na džamijskim stepenicama. Ne znam koliko ih je u ovoj čatrnji, ali na vrhu je ostao Suljo Ališić, sin Ibre. Imao je 25 godina. Snijeg je bio do pasa, sjećam se, Sulju smo izvadili i ukopali pred džamijom – priča nam Muharem.

Na pitanje jesu li partizani počinili pokolj nad civilima koji su skončali u čatrnjama, Muharem odrično maše glavom. Bili su to tzv. partizani. Srpski aforističar bi primijetio – otišli u četnike, a vratili se iz partizana. Predvodio ih je Milan Ljuboja iz Oštre Luke, oficir JNA koji je nakon rata živio u Beogradu.

Napale ih komšije

U memoriji sela istina o 14. februaru 1942. je ovakva: Ališiće su napale komšije iz Koprivne, Brdara, Oštre Luke, Usoraca, Ništavaca, Rasavaca i Zecova. Ubijani su noževima i puškama, paljeni, neki su nastradali u bijegu od hladnoće…

Ubijene su, da sakriju zločin, potrpali u jednu čatrnju, a kada su je napunili do vrha, pronašli su još jednu, dvadesetak metara dalje. Noć ranije, bez istrage, na seoskom putu strijeljano je sedmero Bošnjaka iz Ališića od iste jedinice!

Partizanski povjesničar Inđić napisao je da je preživjelo stanovništvo Ališića bilo “iznenađeno ovim postupkom”, a “još više su bili iznenađeni sami partizani (citat istog autora)”!? Ostalo je mnogo toga mračnog i nejasnog. Prema pisanju Inđića, egzekutori 27 civila iz Ališića, svi članovi KPJ, dobili su oštru partijsku kritiku (!!??), a kazna je “podebljana” usiljenim maršem kroz snijeg.

Zaboravi ako možeš!

Godine 1958., na Milinom Birtu, između Ališića i Sanskog Mosta, izgrađena je spomen-kosturnica za 21 poginulog borca i 168 žrtava fašističkog terora. Dvadeset šest godina kasnije, na Milinom Birtu niklo je veliko spomen-obilježje za 179 poginulih boraca i 668 žrtava fašističkog terora. Upisani su svi osim mučki pobijenih civila Ališića.

Kemal Ališić, sin ubijenog ališićkog hodže Alije, zatražio je tada od vlasti da se nad Husinom i Smailovom čatrnjom upišu i imena 27 ubijenih Bošnjaka i da im se napravi spomen-ploča. Kemala je milicija odvela u zatvor u Lušci Palanku, odakle se vratio šuteći do kraja života o tom iskustvu. Umro je prije posljednjeg rata, ne dočekavši da se kosti njegovog oca i ostalih žrtava iznesu na dnevno svjetlo i dostojnu ukopaju.

U sanskom i prijedorskom kraju otvorene su na stotine masovnih grobnica iz posljednjeg rata. Ališićani se stidljivo, poput krivaca (!?), pitaju da li bi bilo umjesno, dragi Bože, da se konačno, 70  godina kasnije, na lice zemlje iznesu i kosti 27 nevinih ljudi iz kriptopartizanskog martirija, februara 1942.?

Imena ubijenih 13. i 14. februara 1942.

Smajo (Osmana) Pašalić iz Oštre Luke, Hasan i Ibrahim Mašić iz Kamengrada, Huzeir (Hadžalije) Ališić, Alija (Ibre) Ališić, Himzo (Ibre) Ališić, Rasim (Hasana) Ališić, Jasam (Hasana) Ališić, Atif (Ibre) Ališić, Osman Ališić iz Ništavaca, Hamid (Sulje) Ališić iz Ništavaca, Ibro (Sulje) Ališić, Muho (Ibre) Ališić, Ibrahim (Salke) Ališić, Suljo (Agana) Ališić, Bejza (Salke) Ališić, Fajko (Ibrahima) Ališić, Hamid (Ahmeda) Ališić, Salko (Agana) Ališić.

Dan prije, 13. februara, bez istrage, strijeljani su Miralem (Salke) Ališić, Muharem (Alije) Ališić, Husein (Hasana) Ališić, Nazif (Halila) Halimović, Ahmet (Sulje) Ališić, Adem (Mehe) Ališić i Mustafa Dizdarević.

Dvojica Smaila, dvojica Pašalića

Prošle sedmice na ovim stranicama pisali smo o Smailu Pašaliću iz Oštre Luke koji je 23. jula 1992. ubijen sa sinovima Almirom i Sanelom te rođakom Fikretom Džafićem.

Na spisku ubijenih u Ališićima 13. i 14. februara 1942. uočava se gotovo nevjerovatna činjenica, ali istinita – jedini ubijeni Pašalić je Smajo Pašalić, sin Osmana! Smajo Pašalić koji je ubijen 1992., naime, dobio je ime upravo po svom tragično nastradalom amidži. A, sudbine su im, u razmaku od pola stoljeća, bile iste.

Written by: hazmirmanija

Rate it
0%