Šta se to događa sa nama Bošnjacima?- već duže vrijeme stalna je tema razgovora u raznim prilikama. Ne podržavamo jedni druge, grupišemo se, napadamo, vrlo malo poštovanja i ljubavi je među nama. Mnoge novine i radija u SAD su se ugasila jer nema dovoljno interesovanja za njih, a organizacije, džemati, i pojedinci teško sarađuju jedni sa drugima. Svako u svakom vidi lopova, lažova, nema lijepih riječi jednih o drugima. Neko kaže to je ljubomora, pakost, a ogovaranja- tema nam je omiljena. A posebno se to ispoljava kad se neko izdvaja svojim angažovanjem i uspjehom, i umjesto da bude podržan-podržana, bode oči svima.
Dr. Ferid Muhić, se obratio “Onim Bošnjacima koji ne smiju istinu reći” i ukazao na važne uzroke i poslijedice ponašanja Bošnjaka kad prijeti opasnost i kad vlada strah.
“Velika snaga leži u pričama”, porućuje dr. profesor Ferid Muhić. Otkriva nam da priče ne nastaju slučajno, mnoge od “narodnih priča”, bolje rečeno kvazinarodnih, nije ispričao narod, nego su kreirane u ideološkim labaratorijima susjednih država i onda u narod puštena . Kao naprimjer “Priča o hrđavom psu” puštena davno među Bošnjake i što je problem, koja se i primila, nije ni malo naivna : “Kao biva, u nekog čobana, zajedno sa dobrim i pametnim psima, uz stado bilo i neko pašče koje je po cijeli dan i po svu noć lajalo. U planini bio vuk, ali podalje od ovog stada. Pođe taj vuk svojim poslom na jednu stranu, ali čuje onog lajavog psa.Tako jednom, tako dvaput. Upamti to vuk,te čim ujagmi malo slobodnog vremena, ode da vidi to pašče koje mu svojim lavežom ne da ni da se na miru odmori i odspava. Kad vuk dođe na ono mjesto odakle se čulo lajanje, a kad tamo cijelo stado. I pojede vučina i ovce i čobana, i dobru paščad, a samo se ono lajavo pašče spasi!
Poruka je prijeteći jasna: Bošnjacima valja pognuti glavu i ušutiti se, da ne bi privukli pažnju vuka koji ih je, nekim slučajem do tada smetnuo s uma. Dok šute i trpe, i ako od sebe otjeraju onoga koji glasno govori (laje) protiv dušmana, dušman (vuk) će ih bar za neko vrijeme ostaviti na miru. Oni koji ne spominju dušmane (koji ne laju) su kao dobri psi koje treba hraniti i držati uz stado. Pas koji laje i kada vuka nema, dozvaće vuka (dušmana), prije ili kasnije, i eto vam belaja! Zato, pamet u glavu, Bošnjaci! Otjerajte one ljude (paščad) među vama koji opominju (laju) da je vuk u planini, a dušman u blizini! Ako šutite, možda vas vuk zaobiđe i poštedi! U suprotnom, i vas i vašeg čobana vuk će pojesti, a samo će ono lajavo pašče ostaviti u životu, da mu se nađe i da ga podsjeti na vas, kad se opet poneka od rasutih ovaca ojanji, i kad novo stado za klanje saberete!………………. Istina je u stvarnosti direktno suprotna ovoj priči! Vuk se odluči da napadne stado samo kad zavlada tišina, dok ovce planduju ili pak, u gluho doba noći, kada popusti pažnja čobana, a psi se ušute i zadrijemaju………….
Strašno, da strašnije ne može biti! Što je još gore, sami Bošnjaci su tu priču progutali kao mudru pouku, i po pravilu upravo oni su prvi koji tjeraju od sebe svoje najbolje ljude. (Ferid MUHIĆ oktobar, 2012.- Procitajte vise: http://feridmuhic.com/?p=3177#sthash.GKC4GyjT.9IEivmL4.dpuf). Otud mnoge popularne izreke među nama–ne talasaj, prvi pijevac završi u loncu, najviše junaka je pod zemljom.
Priča o psu koji laje, ima višestruki negativni uticaj, iako se prije svega odnosi na opasne dane kad vlada strah, ima svoje nus pojave i kad nema straha od vuka-susjeda, proširuje se na odnos Bošnjaka jednih prema drugima u mnogim drugim situacijama, i daje jedno od objašnjenja šta se to dešava među nama.
Isti osjećaj koji profesor Dr. Muhić ima prema “narodnim pričama”, poput ovih podmetnutih, ja imam prema vicevima o Muji, Hasi i Fatimi koji su takođe Bošnjacima podmetnuti. Mujo i Haso, su u vicevima bezgranične dobričine, u svojoj naivnosti, neznanju i neobrazovanju pojam glupana. A Fata, simpatična, ali vara muža sa komsijom, zbog meraka ili zbog maraka. Ove podmetnute priče u vidu viceva se nisu primile među Bošnjacima! Niti su glupi, niti neobrazovani, niti je Fata nevjerna, a osobina dobričine je možda udica da bi se neukusna “šaljivost” lakse prihvatila. Istina o Bošnjacima je upravo suprotna, kao i u priči o psu koji laje i vuku.
Kako se manipulisalo pričama o Bošnjacima, najbolji je primjer Fata. Već po imenu – Fata-lahko je prepoznatljivo da je iz muslimanskih sredina. U vicevima radi šta joj je volja, a kad je trebalo da se Evropa, prema rijecima hrišćanskih agresora, brani od Islama predstavljana je zabrađena, iza zatvorenih vrata, pod vlašću muškarca, obespravljena, bez ikakvih ljudskih prava, koju će hrišćani spasiti od “ islamskih okova”.
Vicevi o Muji, Hasi i Fati nisu ni malo smješni, posebno kad pomislim na agresiju od strane susjeda na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima.
Neke priče o mentalitetu Bosnjaka , poput pisanja našeg cijenjenog pisca Meše Selimovića, imaju svoja istorijska objašnjenja, jer je Bosna bila uvijek na udaru osvajaca, sa Istoka i Zapada, i tesko je bilo braniti bošnjacko biće od konstantih napada sa svih strana. Bošnjaci u Čikagu jedni drugima rado šalju elektronskom poštom riječi književnika Meše Selimovića “Kakvi su ljudi Bosanci?” koji, između ostalog, kaže:“Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve što govorim kao o sebi da govorim”.
Čitala sam ovo Mešino mišljenje o Bosancima. Iako je napisano sa ljubavlju i kaže da se to odnosi i na njega, je dio istorijskih okolnosti a za današnje doba je pretjerano – čudan svijet, ogovaramo se a volimo, ljubimo se a mrzimo, često ne volimo da budemo zajedno, malo kome vjerujemo, lako nam dosadi jedan čovjek makar nam činio i dobro, zli, dobri, blagi, surovi. Pravi košmar, prava papazjanija!
Istorija našeg naroda je ostavila ožiljke na senzibilitet i mentalitet ali ove riječi pripadaju prošlosti. Mnoge stvari su se poslije ovog rata (1992-1995) iskristalisale. Od prošlosti ne treba bježati jer su Bošnjaci hrabrošću i istrajnošću uspjeli da se izbore za svoj integritet. Bilo je pitanje opstanka.
U tom duhu piše i profesor Mustafa Imamović, analizirajući osnovne karakteristike bosanskomuslimanskog identiteta: “ Može se reći da je istorija Bosanskih Muslimana konstantna borba za opstanak na sopstvenoj zemlji protiv agresivnog okruženja. Tokom vremena, i pored svih ratova i patnje, bosanskomuslimanski duh imao je željena dostignuća u duhovnoj i materijalnoj kulturi.“ ( Ratni Kongres bosansko-muslimanskih intelektualaca, 22. decembar 1992., prof. dr. Mustafa Imamović, “Basic theoretical characteristics of Bosnian-Muslim Identity”)
Umjesto “čestih razočarenja koja su rađala mržnju”, treba slušati majke Srebrenčanke koje, tražeći pravdu i tijela svojih najmilijih, poručuju svima da ono što se dogodilo njima, ne dao Bog, da se ponovi nikome nikada. A što se tiče “osjećanja vlastite neodređenosti“, Derviša, Rasema, Rahima, moja majka Šefika, i majke mojih prijatelja nikad nisu imale problem identiteta; ta im je tema nametnuta, i “veoma složeni i zamršeni ljudi “ nisu u njihovim dušama, već jednostavni i dobronamjerni.
“Turska okupacija je jednima oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli na drugu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi, koji se nije miješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju“, objašnjava Meša ulogu Turske. Ljubav prema zavičaju kod ove druge braće se nije u ratu 1992.-1996. ispoljila; naprotiv, kao da ih je druga zemlja odgojila.
O turskoj okupaciji sam čitala i iz knjiga Ive Andrića, nobelovca kojem je Bosna bila glavna tema, a njegove knjige su zauzimale počasno mjesto u lektiri mnogih generacija. U knjizi “Na Drini ćuprija” Andrić piše: “Na mostu u njegovoj kapiji, oko njega ili u vezi sa njim, teče i razvija se, kao što ćemo videti, život čoveka iz kasabe. U svim pričama o ličnim, porodičnim i zajedničkim doživljajima, mogu se uvek čuti reči “na ćupriji”. …. Hrišćanska deca, rođena na levoj obali Drine, pređu odmah prvih dana svog života most, jer ih već prve nedelje nose u crkvu na krštenje. Ali i sva druga deca, i ona koja su rođena na desnoj obali i muslimanska, koja nisu uopšte krštena, provodila su, kao i njihovi očevi i dedovi nekad, glavni deo detinjstva u blizini mosta. …..U centralnom stubu mosta, ispod ‘kapije’, ima jedan veći otvor, uska i dugačka vrata bez vratnica, kao džinovska puškarnica. U tom stubu, kaže se, ima velika soba, mračna dvorana u kojoj živi crni Arapin. To znaju sva deca. On u njihovim snovima i nadlagivanjima igra veliku ulogu. Kome se on javi taj mora da umre. Nijedno dete ga još nije videlo, jer deca ne umiru. Ali ga je ugledao jedne noći Hamid, onaj sipljivi i večito pijani ili mamurni hamal krvavih očiju. I umro je još te noći, tu pored zida” (Ivo Andrić, “Na Drini ćuprija”, Sabrana dela, Beograd 1965.)
Priča o crnom Arapinu je produkt bujne mašte, a mrak i strahota, nakaze i mamurni likovi krvavih očiju iz njegovih priča nisu došli sa bošnjačke strane mosta i od Hamida tokom ovog rata, već od strane gdje su porasla hrišćanska djeca. Pored ovog crnog Arapina i Hamida, priče iz turskog doba pune su mraka, straha i nakaza.
Andrićevo “Pismo iz 1920. godine” govori da “Ko u Sarajevu provede noć budan u krevetu, taj može da čuje čudne glasove sarajevske noći’, da ‘teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći’, da ‘prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi)‘, piščev junak je sam brojao, ‘i tek tada se javi nešto slabijim, ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći’, da ‘malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Careve džhamije i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih a la turka sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih podela sveta’, da ‘Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali Bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko eškenaskom računanju”, a zatim: ‘Tako noću dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba, bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste po četiri razna, među sobom zavađena kalendara i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidjivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno identična sa njom’.”
Mržnja se nije širila tokom Drugog svijetskog rata a ni Bosanskog rata 1992.-1995. “promuklim dalekim glasom sa sahat-kule … avetinjskih a la turka sati”, već od “teškog i sigurnog katoličkog… i nešto slabijeg, ali prodornog zvuka sa pravoslavne crkve”.
Umjesto ‘čudnih glasova sarajevske noći’ iz Andrićeve 1920. godine, s vrha Ivan–planine, izgubljene u oblacima, odjekuju novi otkucaji posljednje ratne godine, marta 1945: Zdenka, Ljubica, i Emina, tri djevojke iz tri hercegovačka kraja, Hrvatica, Srpkinja i Muslimanka u jednom su času i na istom mjestu poginule zbratimljene u ljudskom djelu, svojom krvlju i grobovima brišući sve razlike između sebe, stvarajući snažan motiv nekom novom piscu”. (M. S., “Rascvjeti bratstva”, Narodna armija, Beograd, 1984.)
Turska okupacija, umjesto u prokletstva i avetinjske zvukove, treba da bude smještena u knjige i kulturu našeg naroda i treba joj se kroz obrazovanje, iz više perspektiva, dati prava dimenzija.
Činjenica je da sam i sama prisustvovala mnogim raskolima i razjedinjavanjima među nama, i lično na svojoj koži doživjela. Ipak, pisala sam prije 7 godina o ovim fenomenima među nama (“ Ko smo mi Bosanci” , chicagoraja, Sabah, Korak ) puna optimizma da ekstremi ne trebaju biti mjera procjenjivanja opštih tokova i situacija.
I tada a i sada, poslije dugogodišnjeg plodnog volonterskog rada prije svega kao osnivač i prvi predsjednik Bosanko američkog instituta za istraživanje genocida, imajući u vidu sva pozitivna i negativna iskustva, želim da vjerujem da su pluralizam i individualne inicijative novi oblik snage bošnjačke i bosanske dijaspore u Americi, pod uslovom da se inicijative i organizacije ne formiraju da bi bile jedne protiv drugih, već zbog specifičnosti njihovih djelatnosti, i sa potrebom razmjene iskustava sa ostalima na ovom širokom prostoru Sjedinjenih Američkih Država gdje ima mjesta za svakoga. Treba se voditi pozitivnim namjerama kojih u svim ovim odnosima ima.
Umjesto priča o hrđavom psu, viceva o Muji, Hasi i Fati, da smo svakakvi-zli, dobri,blagi i surovi, o sipljivom i večito pijanom Hamidu, treba da tražimo, nalazimo i širimo pozitivne primjere među nama i o nama. Kao što Amerikanci imaju u Ustavu zapisano da teže za srećom, tako bismo mogli i mi da upišemo u naš Ustav novi KOD ponašanja i da stvaramo pozitivne i konstruktivne odnose među nama.
Sanja Drnovsek