Najava da će biti izbrisano blizu 300.000 popisanih Bošnjaka dokazuje da je Popis 2013. realiziran kao genocidna operacija širokih razmjera. Na to smo upozoravali prije pola godine. Uzalud
Ovih dana imamo priliku pratiti šta se događa kad Bošnjacima pamet nadođe iz stražnjice u glavu. Upravo smo saznali ono što smo mogli znati i prije pola godine – da će Popis 2013. biti realizovan kao završno poglavlje genocida nad Bošnjacima. Da smo se počeli braniti na vrijeme, odmah čim smo ugledali da nas hoće prevariti, možda bismo štogod mogli i promijeniti, ali, nuto čuda, mi ne reagiramo ni sad kad je ta prevara oko Popisa očita da očitija ne može biti. To nemanje refleksa sa samoodržanjem najveći je bošnjački problem. A šta bi podrazumijevao taj refleks? Pa valjda da pretpostavljaš tačke koje ti mogu ugroziti opstanak, da sa sumnjom i oprezom pratiš kretanja u tim područjima sa kojima imaš negativno iskustvo. Tako se ponašaju biljke. Tako se ponašaju hajvani. Tako se ponašaju insani. Narodi, kao zajednice ljudi istoga porijekla i osjećajnosti, pogotovo imaju istančan osjećaj za kolektivno iskustvo. Kako je onda moguće da Bošnjaci nemaju tih refleksa za samoodržanjem, da im je zamračeno historijsko pamćenje i mogućnost da vide ne samo skrivene, već i one otvorene prijetnje svome opstanku? Zato je ona narodna mudrost o naknadnoj pameti, odnosno o dolasku pameti iz stražnjice u glavu, apsolutni kontinuitet svih bošnjačkih otrežnjenja koja dolaze kasno, kad su svi vozovi prošli i kad se više ništa ne može promijeniti. Evo nas pred jednom novom-starom situacijom, u kojoj se bošnjačka katastrofa oko Popisa mogla pretpostaviti još prije nego se dogodila. I, dogodila se. Bošnjački prvaci, od reisu-l-uleme, preko lidera bošnjačkih organizacija, do raznih fela političara, ovo nisu htjeli vidjeti, znati i protiv toga se boriti ni jednog časa, prije i poslije. Da li, možda, neko misli kako nacionalna katastrofa ne postoji ako o njoj ne pričamo? Ima onih ljudi što se plaše hećima, u ime vezanosti za dunjaluk, pa misle kako se bolest i smrt mogu prevariti ako se na njih ne misli. Tako je, možda, i sa nama, Bošnjacima. Mislimo kako Popis 2013. neće biti genocidan, i neće biti prevara, i neće biti naša nacionalna sramota – jer smo pristali da nas umanje za nekoliko stotina hiljada – ako se napravimo da ništa ne vidimo i ništa ne znamo. Doduše, možda ima i onih koji su dobili para iz nekog „beograda“, kupili si kauč, luster i teleće šnicle, pa sad ne smiju govoriti. Račun stiže kadli-tadli, pa makar mi glavu navili da se vrti ko ringišpil na vašeru, jer i taj ringišpil, kadli-tadli, stane. Hajde da vidimo šta se to dogodilo, a što se moglo preduprijediti da smo imali kapacitete da na vrijeme liječimo bolest i budalaštinu.
Demonstracije dijaspore
Predsjednik Bošnjačkog pokreta za ravnopravnost naroda Sejfudin Tokić ocijenio je da je najava zvaničnika Agencije za statistiku BiH da će broj popisanih stanovnika u BiH umjesto 3.791.622, odnosno preliminarni rezultat popisa, nakon obrade biti sveden na oko 3.500.000, predstavlja neviđen skandal u djelovanju ove državne institucije. …Ovako počinje informacija koju se prenijeli neki mediji. Ako je to tačno, a nema razloga da nije, onda takva informacija zavređuje da se sav bošnjački narod digne na noge, od Bakira Izetbegovića, koji je nešta uganuo jal nogu jal ruku, preko reisu-l-uleme kojega više ne vidimo nego što vidimo, pa do onog maksumčeta što još nije prohodalo. Brate, drama je, narod nestaje, brod tone, živo blato nas proguta, a sva nam se pamet zadala da jordami i izigrava kao da je sve u redu! Doduše, ima naših zvaničnika u politici koji bi se prije digli na noge, i na otpor, kad bi ih neko očepio za 291 marku i 62 pfeninga, nego za 291 hiljadu i 622 Bošnjaka koji treba da budu odstranjeni sa broja popisanih. Jer, naši funkcioneri za 291 marku mogu kupiti štošta, a od 291 hiljade Bošnjaka misle da nemaju ništa. Pogotovo bi se trebali nadići bošnjački parlamentarci koji su usvojili genocidni Zakon o popisu, i koji su odšutjeli na sve manipulacije u realizaciji samog Popisa, jer su oni najodgovorniji za bošnjake žrtve – za gubitak nekoliko stotina hiljada Bošnjaka – koji će biti usmrćeni rezultatima Popisa. Valjda se razumijemo da smrt nije samo kad te nema na dunjaluku, već i kad te nema u papirima. A realnost svake države mejri se kroz papire, a ne po tome koliko noga hoda zemljom. Eno hoda i stonoga pa je niko ne popisuje! U našoj je dijaspori posebno prisutno to nerazumijevanje razlike između fizičkog i administrativnog prisustva, pa mnogi misle kako je hodanje po Bosni, jedenje ćevapa, slušanje sevdalinki, to proćerivanje bosanskih specijaliteta kroz crijeva i bosanskih pjesama kroz glavu – mjera patriotizma i prisustva. Nema, brate, od tog ništa! Možeš ti pojesti vagon ćevapa, i još jedan vagon baklava, možeš direkt u glavi navijati CD-ove Mehe Puzića i Hanke Pladum, ali od tog konzumiranja Bosne, ni ti ni Bosna nemate ništa! Ali, ako se registriraš za izbore, pa glasaš, ma za koga, ako posvjedočiš svojim brojem na glasanju da si uz svoju zemlju, i u svojoj zemlji, to je već korak koji se bilježi. Ne treba biti opterećen stranačkim barijerama, jer svakako ni jedna stranka ne valja, svaka je vrijedna prezira i blata, ali, narod ne smije ne valjati, i zato naš narod u dijaspori treba da brojem glasača posvjedoči da Bosna nije izgubljena zemlja. Pravo je čudo kako tolike organizacije iz dijaspore, i za dijasporu, dosad nisu učinile neki konkretniji pritisak na dejtonsku paradržavu tražeći od nje da prestane diskriminirati žrtve genocidnog etničkog čišćenja, iseljenike koji se zbog neprovođenja Aneksa sedam i zločinačke intencije dejtonskog poretka nisu mogli vratiti kućama.
Zamislimo da su nekada, prije deset ili pet godina, organizirane demonstracije bosanskih iseljenika u Sarajevu, zbog blokade Aneksa sedam, zbog terorizma u Republici Srpskoj, zbog nemogućnosti povratka, da je u svijet poslata i slika i vijest da bosanski iseljenici hoće na svoje, ali im dejtonski poretak to ne omogućava. I, zamislimo da je dijaspora uprla prstom u genocidne mehanizme dejtonske države koja putem razih zakonskih mehanizama blokira realizaciju prava na glasanje, prava na popis, prava na boravište, itd, itd. Još uvijek nije kasno da se realizira ova ideja o demonstracijama dijaspore u Sarajevu, da se procijeni kada u Bosni ima najviše iseljenika koji posjećuju svoju domovinu. Možda bi povod moglo biti upravo ovo o čemu pišemo, a to je da na površinu izlaze činjenice da je Popis 2013. realiziran kao velika prevara dejtonskog državnog aparata, uz podršku međunarodnog faktora, i kroz tehničku realizaciju jedne izraelske firme za brojanje popisnica, a s ciljem da se tom genocidnom operacijom umanji broj Bošnjaka. Upravo naša dijaspora ima najviše razloga da bude pogođena ovom informacijom da će skoro 300.000 ljudi biti izbačeno sa Popisa. Kad se tome dodaju svi oni koji nisu popisani zbog kriminalnih propozicija
u ime kojih se naši građani nisu mogli popisivati u diplomatskim i konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine, onda se taj broj sigurno penje na preko pola miliona žrtava genocidnog Popisa 2013. Treba opet napomenuti da građani svih zemlja svoju dijasporu čuvaju kao malo vode na dlanu, da je popisuju u ambasadama i konzulatima, kako bi ljudima olakšali taj proces, a kod nas je dejtonska država učinila sve da oteža proces, da umanji broj bh. državljana, poglavito Bošnjaka, jer je naložila da ljudi moraju doći iz Australije, Amerike, Skandinavije, itd. da se popišu, namjesto da to čine u ambasadama. Sama ta činjenica dovoljna je da se ugleda genocidno lice Popisa. Upravo ovaj korpus dokaza može biti motiv da se u dijaspori pokrene incijativa za organizaciju velikih protesta ispred OHR-a i(li) Američke ambasade, jer su tu serveri koji zadržavaju nelegalni i nelegitimni dejtonski poredak kao okvir za nestanak Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. Uostalom, nije ni bitno gdje će ti protesti biti, ali je bitno da budu, da se u svijet pošalje poruka kako dejtonski paradržavni aparat, kao simbioza velikosrpskog i velikohrvatskog projekta, realizira nastavak SREBRENICE NAD BOŠNJACIMA kroz projekat Popisa, i da su bosanski iseljenici svjesni ove prevare, i odlučni da se protiv nje bore. A šta znači – boriti se? Znači rušiti Popis, i tražiti da se novi Popis realizira po legalističkim standardima, bez ove ozakonjene namjere da se umanji broj Bošnjaka.
Šutnja koja bode uši
Teško je ne primijetiti šutnju koja prati jasne informacije o namjeri dejtonske države da umanji broj Bošnjaka. Ako bošnjački prvaci to nisu vidjeli jučer, zašto to ne vide danas? Kad se završio Popis, izišao je čelnik Fondacije Popis, koju predvodi Islamska zajednica, da nam saopšti kako je – Popis dobar i uspješan za Bošnjake. Šta ćemo sad? Svi oni su se oglušili na nekoliko otvorenih upozorenja. Jedno od njih je i peticija magazina „Saff“, pod naslovom „Bošnjaci neće priznati rezultate Popisa“ na čiji sadržaj, evo, podsjećamo:
– „Tražimo od bošnjačkih političara i bošnjačkih institucija da ospore rezultate oktobarskog Popisa 2013. koji je sproveden sa genocidnom namjerom da se umanji broj Bošnjaka. Tražimo organizaciju novog Popisa, kojim niko neće biti diskriminiran. Popis 2013. je diskriminirao žrtve etničkog čišćenja iz Srebrenice i drugih krajeva, a radi se o blizu milion Bošnjaka u iseljeništvu. Diskriminiran je kompletan bošnjački narod, iz kojega su otpisani oni koji se izjašnjavaju kao Muslimani, kao Bošnjaci-muslimani, i sl., dok sve druge etničke grupe imaju prava da im se pod jednu šifru upisuju srodna imena. Ako je Zakon o popisu najavio genocidnu namjeru umanjivanja broja Bošnjaka – a o čemu su u oktobru 2012. izvještavale i svjetske agencije – onda su opstrukcije na terenu, posebno u Republici Srpskoj, apsolutno potvrdile da je Popis 2013. velikosrpska osvajačka operacija širokih razmjera. Rezultati koji su dobijeni na prevaru, i s ciljem da jednog naroda ne bude koliko ga ima – ne smiju biti priznati!“
Na ovu peticiju nije se potpisao ni jedan bošnjački prvak. Početkom novembra 2013. napisano je i otvoreno pismo grupe bošnjačkih intelektualaca reisu-l-ulemi Kavazoviću, u kome, između ostalog, stoji:
– „(…) Postoji i mnogo dokaza o nečasnom djelovanju Fondacije „Popis 2013“, odakle nas u posljednje vrijeme obmanjuju lažima da je Popis „uspješan i dobar za Bošnjake“, da je Popis „nepotrebno ispolitiziran, jer se radi samo o statističkim i socio-ekonomskim kretanjima“, i sl. Ovo nije istina! Ako već sada znamo da će sa lica zemlje Bosne nestati stotine hiljada Bošnjaka, posebno u entitetu Republika Srpska, onda ovakve tvrdnje imaju za cilj da nam sakriju istinu i otupe reflekse za opstankom i traženjem pravde. Fondacija „Popis 2013“, koju predvodi Islamska zajednica, na ovaj način traži od naroda da nestanak stotine hiljada Bošnjaka prihvati kao nešto što je „uspješno i dobro“. Zašto se to radi? (…) Za mnoge pametne i čestite ljude uopće nije pitanje da li se ovdje radi o veleizdaji bošnjačkih interesa. Za nas sada postoji samo jedno pitanje: Da li će reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, kao lider najstarije i najvažnije bošnjačke institucije, pristati da sudjeluje u veleizdaji bošnjačkog naroda? Ili ćete se ograditi od ovih neozbiljnih izjava koje su daju i u ime institucije na čijem ste Vi čelu. Vaša ćutnja će biti tumačena kao znak odobravanja. Ljubazno Vam predlažemo da se organizira jedna slobodna javna rasprava na kojom bi akademski autoriteti mogli dokazati da je Popis genocidna operacija čiji rezultati trebaju biti rušeni pravnim sredstvima, a u cilju obezbjeđivanja uvjeta da se Bošnjaci popišu u broju u kome postoje.“
Kao što znamo, reisu-l-ulema Kavazović nije se oglasio u povodu ovih pitanja, niti oko Popisa općenito, ali, nedavno se oglasio oko priznanja koje mu je dodijelio velikohrvatski „Večernji list“, pa bismo iz toga mogli zaključiti kako je ova tuđmanovska nagrada, taj „Večernjakov pečat“, važnija od nestanka nekoliko stotina hiljada Bošnjaka. Šutnja reisu-l-uleme Kavazovića samo je paradigma svih drugih bošnjačkih šutnji. Možda misle da se šutnja ne čuje, jer je šutnja, ali, šutnja je počesto glasnija od glasa, jer bode uši. Svako će svakako stati pred Stvoritelja pa nije naše da se time bavimo.
Naše je da pozovemo bh. dijasporu da organizira proteste u Sarajevu protiv zločinačkog Popisa, protiv dejtonske diskriminacije svojih prava – sa zahtjevom bošnjačkim političarima i prvacima da prestanu biti sluge genocida nad Bošnjacima.