Izložba koja je u zgradi Ujedinjenih naroda (UN) u Njujorku otvorena ovog vikenda pod nazivom “Lica iz geta” (Faces of the Ghetto), a povodom Dana obilježavanja sječanja na žrtve holokausta bit će otvorena sve do 12.marta.
Pedeset eksponata je postavljeno zahvaljujući direktnom angažmanu njemačke vlade, čiji je predstavnik u UN-u rekao, da zbog svega ooga što su nacističke vlasti uradile prije više desetljeća – njegova zemlja osjeća posebnu odgovornost i danas. Izložba je otvorila i to pitanje ko bi sve u UN-u mogao organizirati adekvatne manifestacije komemorativnih obilježavanja drugih pogroma od Ruande do Srebrenice.
Njemačka Misija u UN-u organizator
Šef Misije Njemačke u UN-u, ambasador Piter Vitig (Peter Wittig), tim povodom je rekao kako se svugdje u svijetu podsjećaju na strahote koncentracionih logora poput Aushwitza, Dahau, ili Mathauzena, ali da ipak, njegova zemlja ima posebnu odgovornost da o svemu govori na ovakvim manifestacijama – upravo zbog znanih historijskih činjenica, na koje je potom taksativno podsjetio. Njegov, kao ii svojevremeno primjer njemačkog kancelara Vilija Branta (Willy Brandt), koji je kleknuo pred spomenikom onih koji su stradali od njemačkih snaga u Drugom svjetskom ratu mogao bi mnogima poslužiti za primjer.
Pozdravljajući prisutne uključujući i nekoliko preživjelih bivših logoraša, među kojima je bio i predsjednik udruge (The Jewish Foundation for Righteous) preživjelih, 92.godišnji Roman Kent, ambasador Viting je na otvaranju izložbe je rekao kako Njemačka tu odgovornost, skoro 70 godina kasnije itekao osjeća.
Ovaj njemački amabasador govorio je o tome kako su nacisti u ime rasne ideje čiste njemačke nacije, u poljskom gradu Lodz, koga su okupirali 1940, formirali jedan od najstrašnijij getoa u okupiranoj Evropi.
Važnost čuvanja dokumenata stradanja
U getou Litzmannstadt, na našto više od 4 kvadratna kilometra, bilo je zatvoreno oko 160.000 Jevreja, a nešto kasnije i oko 5.000 Roma. Zbog nezamislivo loših uvjeta u getou je tokom ratnih godina pomrlo oko 43.000 ljudi. No, upravo iz tog ambijenta sumorne svakodnevnice, gotovo nevjerovatno – sačuvano je oko 12.000 fotografija, crteža ili portreta lica koja su pripadala mučenicima tog produženog inferna. Sve je potrajalo do 1942, kada je najveći dio stanovnika getoa u Lodzu, deportiran u logor smrti Kulmhof. Prije zatvaranja getoa u augustu 1944., ostatak njegovih stanovnika prebačen je u zloglasni Aushwitz odakle se malo ko vratio.
“Jedna slika vrijedi hiljadu riječi, to znamo svi”, rekao je Roman Kent, koji se takodjer obratio prisutnima na otvaranju izložbe u UN-u. Prema instrukcijama tada uspostavljenog “jevrejskog vijeća” u getou je od 1940. do kraja 1944. – svim fotografima, umjetnicima, slikarima, muzičarima i onim koji su pisali data je instrukcija da naprave što više autentičnih dokumenata.
Nemoguće je opisati stradanje žrtve
“U finalnoj analizi, ne postoje riječi, nema tih priča i nema slika, koje mogu dočarati brutalnost, teror i bestijalnost koje su se događale na dnevnoj bazi u ovim mjestima horora. Zar slike mogu dočarati miris mrtvih tjela koje su prolazila mimo nas svih 24 sata dnevno dok su ih polako na kolicima gurali ljudi poput kostura. A ne konji”, rekao je Roman Kent.
Na izložbi u UN-u, koju je inače otvorio podsekretar Svjetske organizacije Kijo (Kiyo) Akasaka, a koju je sponzorisala Misija Njemačke u UN-u, ambasador ove zemlje izrekao je čini se antologijsku rečenicu: “Svi mi trebamo produžiti sa prenošenjem sjećanja na žrtve holokausta zbog budućih generacija. A Njemačka ima posebnu odgovornost u tome”, rekao je Piter Vitig.
Lekcija za Beograd, Jeremića i ostale
Riječi njemačkog ambasadora u UN-u, iznova su podsjetile i na to pitanje posebne odgovornosti, na koje često podsjećaju analitičari. Radi se o odgovornosti onih koji su na bilo koji način sponzorisali zločine, ili onih u čije je nacionalno ime počinjen zločin.
Iako je možda daleko dan kada će ambasador Srbije, otvoriti, sponzorirati ili u ime vlade u Beogradu organizirati izložbu ili sličnu manifestaciju u UN-u, povodom obilježavanja genocida u Srebrenici, kako su to već presudili najvažniji UN sudovi – Haški tribunal za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ) – vrijeme je o tome razmišljati. Vrijeme je i za ponovno uvjetovatovanje nekih međunarodnih aspiracija Beograda s takvom političkim akcijama.
O tome bi, shodno svemu izrečenom od strane njemačkog ambasadora u UN-u, trebao razmišljati možda i ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Jeremić, kojeg je Srbija kandidiraala za predsjednika 67. Zasjedanja Generalne skupštine UN-a. Upravo Jeremić bi već ovog 11. jula, kada se u Njujorku obilježava obljetnica stradanja žrtava genocida u Srebrenici, morao naći svoje ponizno mjesto na toj komemoraciji. Ostaje da se vidi i hoće li.