Ove jeseni, čini se više nego ikada ranije, javnom scenom u Srbiji dominiraju ekstremni desničari ispred kojih uzmiče i sama država.
Ekstremna desnica osvaja, metaforčki rečeno, ulicu za ulicom, grad za gradom, a još nema dovoljno glasnog upozorenja: “ako im se ne suprotstaviš, doći će i na tebe red”, po već viđenom scenariju narastanja nasilja u 90-im godinama.
“Naši” najžešći
Pošto su izboksovali otkazivanje Parade ponosa, nožem su uboli devojku koja se porukom ispisanom na majici identifikovala kao pripadnica seksualne manjine.
Poznati glumac Nikola Kojo, koji igra u još neprikazanom filmu pod nazivom Parada, iznosi ovih dana u javnost da dobija prijetnju za prijetnjom, za sada preko internetske komunikacije.
Slijedi čisto fašistički pokušaj da se spriječi dolazak sarajevskog pjevača Dine Merlina – paljenjem zastave BiH javno, na ulici. Desničarski pokret Naši najavljuje kampanju protiv NATO-a, obraćajući se njemačkim vojnicima pripadnicima KFOR-a sljedećim rečima:
“Ubili smo ti pradjeda, ubili smo ti djeda, pobjedićemo i tebe. Kosovo je Srbija.“
Ta poruka stiže na razne internet adrese.
Ipak, ozbiljnija reakcija i države i društva izostaje. Jedna od rijetkih partija koja ovih dana poručuje da joj je na prvom mjestu borba protiv naraslog fašizma je Liga socijaldemorkata Vojvodine.
Iako se na borbi protiv fašizma ne dobijaju izbori, od fašizma se gubi glava kaže Aleksandra Jerkov i objašnjava da se tom logikom rukovodi stranka, prepoznatljiva po karizmatskom predsjedniku Nenadu Čanku.
“Mlak odnos vlasti i države prema tim grupama, šalje jako opasnu poruku a to je da samo treba biti dovoljno nasilan, pa da imate više prava u državi od onih koji nisu nasilni. Neke intelektualne elite, takođe, imaju jako puno razumijevanja za ekstremne desničarske organizacije. To je nešto što se smatra razumljivim, što se smatra poželjnim. To nigde u svijetu nije tako, osim u zemljama u kojima su na vlasti izrazito desničarske vlade, a Srbija nije među njima“, kaže on.
Da li ohrabreni naklonošću države prema ekstremistima na sjeveru Kosova među kojima su, javna je tajna, pripadnici ekstremnih desničarskih organizacija iz Srbije, da li ohrabreni šutnjom pred ekstremističkim porukama iz krila državi i raznim desničarskim organizacijama bliske crkve, tek oni osvajaju prostor za sebe.
Poznata novinarka Gordana Suša nedavno je upozorila inertnu javnost Srbije: “ako vam nije jasno to što se dešava, onda je već kasno”. Ona vidi problem u tome što na političkoj sceni Srbije danas nema političke ljevice.
“U Srbiji postoji desni centar, postoji desnica i postoji ultradesnica. Naravno da su u posljednje vrijeme postali užasno glasni ovi treći. Ultradesnica dobija sve prostore u medijima. U ovoj zemlji se vječito kalkuliše sa tom idejom da će oni pobjediti. Moram da priznam da me je jako porazio podatak iz popisa stanovništva da je svega 50 odsto građana Srbije funkcionalno pismeno, pa mi je donekle razumljivo zašto ova elita nastupa sa populističkim idejama. Ali, građani ne bi smeli da ćute”, poručuje Suša.
Ivan Marović, bivši mladi Otporaš iz druge polovine devedestih, kaže da nije baš sve desno, barem na Univerzitetu.
“Kada smo mi pravili proteste 96. godine, na Beogradskom univerzitetu nije mogao da se nađe jedan jedini student koji bi za sebe rekao da je ljevičar ili marksista ili jeste da nađemo ponekog liberala. A danas imamo ljevičarske grupe na Univerzitetu. To je ta promjena među mladima”, navodi Marović.
Razmažena građanska klasa
Ipak sagovornik RSE koji je prošlih sedmica usmjeravao proteste na Wall streetu prenoseći im iskustva maštovitih građanskih tromjesečnih antimiloševićevskih otpora na ulicama Beograda 1996. i 1997. godine, kaže da snaga ekstremne desnice izvire i iz odsustva angažmana građanske klase koju smatra salonskom i razmaženom.
“Mi smo uvijek imali klasu intelektualaca “rezignanata”, ljudi koji više vole da u svojim krugovima diskutuju o društvenim problemima i da ih sa distance posmatraju, ali koji nikada nisu zasukali rukave, došli među ljude i bavili se akcijašenjem. Naša građanska klasa je uvijek takva bila i uvijek je umijela samo da posmatra stvari iz salona. Tako da ni danas mi nemamo nikakav pokušaj da se napravi neki front koji bi kontrirao ultradesničarima. To je zato što imamo tako razmaženu građansku klasu”, ocjenjuje Marović.