Pripadnici TORBiH na kapiji kasarne “Maršal Tito” nakon iseljenja: 5. juni 1992.Prije 20 godina iseljena je i posljednja kasarna bivše JNA u Sarajevu, kasarna “Maršal Tito”, u kojoj se nalazilo više od 2.000 vojnika i rezervista Vojske Jugoslavije te ogromne količine naoružanja koje će biti presudne u odbrani Sarajeva tokom opsade.
Tokom aprila i maja 1992. iz ove kasarne svakodnevno se djelovalo iz vatrenog i topničkog naoružanja po sarajevskim naseljima Marindvor, Pofalići, Velešići, kao i drugim dijelovima grada, od čijih posljedica je ubijeno i ranjeno više civila te uništeno ili oštećeno mnogo civilnih objekata.
Rulet smrti
Tako su zločinci iz kasarne 15. aprila 1992. ubili 23-godišnjeg mladića Samira Mešetovića dok je igrao košarku u Pofalićima, pa hrabru doktoricu Silvu Rizvanbegović 17. maja 1992., kada se u sanitetskom vozilu iz bolnice Koševo vraćala u zgradu Hitne pomoći. Ibrahim Bulbul 29. maja 1992. ubijen je krećući se vozilom pored kasarne… S prozora kasarne “Maršal Tito” svakodnevno se djelovalo po današnjoj ulici Zmaja od Bosne, tako da je vožnja tom ulicom ličila na rulet smrti.
Obližnja zgrada Željezničke stanice Sarajevo je od posljedica pucnjave iz kasarne “Maršal Tito” djelimično razrušena i zapaljena. Sredinom maja, nakon što je iseljena Vojna bolnica u kojoj su pripadnici Teritorijalne odbrane (TO) RBiH našli toliko oružja da se mogao naoružati cijeli jedan bataljon, započelo je mirno iseljevanje i razoružavanje “Maršalke”.
O ovoj kompliciranoj akciji prvi put javno, 20 godina poslije, priča nam Azem Dervišević Zenga, ratni pomoćnik komandanta Regionalnog štaba TO Sarajevo. Zenga je tokom maja 1992. komandovao blokadom kasarne “Maršal Tito” i bio glavni pregovarač s njenim komandantom, generalom Milošom Barošom.
– U samoj blokadi kasarne učestvovale su jedinica iz hotela “Zagreb”, jedinica rahmetli Aska Prazine, koju sam smjestio u Srednju mašinsku školu na Marindvoru, Specijalna jedinica MUP-a RBiH bila je smještena između Miljacke i kasarne, Salko Gušić je komandovao jedinicom s Koševskog Brda, te jedinica TO iz Novog Sarajeva. Nama je bilo bitno da imamo apsolutnu kontrolu nad “Maršalkom” – prisjeća se Zenga.
Kaže kako su znali da ne mogu osvojiti ovo agresorsko uporište, ali nisu mogli dozvoliti da vojska ode s oružjem, jer bez tog oružja za branioce BiH rat bi bio završen.
– Vršio sam psihološki pritisak na njih i pošto su ljudi izlazili iz kasarne, saznao sam da se u njoj nalazi veliki broj rezervista koji su došli iz Zadra, ali i ogroman broj civila, porodica vojnih lica. Oni pucaju iz kasarne, mi ih držimo u blokadi, kontroliramo svaki prozor, ali nemamo nikakav kontakt – ističe naš sagovornik.
Otupjela oštrica
Azem Dervišević Zenga navodi da je nakon 2. maja i velikog poraza na Skenderiji, otupjela oštrica arogancije JNA i onda su branioci priveli dvije žene koje su izašle te ih vratili u kasarnu, da im kažu da Zenga hoće da pregovora s njima. One su uspostavile kontakt i Zenga se megafonom počeo dozivati s kapetanom Gavranom, koji je, inače, bio minirao kasarnu.
– Našli smo se u jednoj kućici između kasarne i Željezničke stanice. Tražio je da ga odvedem da vidi brata na Alipašinom Polju i to sam uradio, a interesantno je da mu je brat već bio pripadnik TORBiH. Tako sam stekao povjerenje kod njega i onda sam putem njega tražio sastanak s generalom Milošem Barošom, komandantom kasarne. Ja sam rahmetli Mustafi Hajrulahoviću Talijanu rekao da idem u kasarnu, nije mu bilo drago, ali sam istrajao da uđem unutra – nastavlja dalje Zenga.
Ušao je u kasarnu i to vozilom oblijepljenim ljiljanima. General Baroš ga je pitao kako da mu vjeruje da on komanduje blokadom kad se Juka Prazina pojavljuje na televiziji i tamo pred kamerama naređuje ljudima da idu u blokadu kasarne.
– Rekao sam mu da ćemo uspostaviti trodnevno primirje i da će to biti garancija da ja imam komandu nad blokadom. Juka jeste jednom poslao 60 ljudi, ali sam otišao kod njega u bazu i rekao da nije planiran u ovoj akciji, nakon čega je on odgovorio: “Dobro, Zenga, naredit ću da se moji ljudi povuku”. To je i učinio – priča Azem Dervišević Zenga.
Azem Dervišević Zenga 1992.
Nakon ispoštovanog primirja, opet se sastao s generalom Barošom, koji je rekao da je JNA spremna da preda oružje.
– Rekao sam mu: “Generale, Mladić bi volio da vas sve pobijemo, ali o vašoj sudbini odlučujem ja, a ne on”. Tada dolazi iz Beograda general Bošković i dogovorili smo da vojska izađe s ličnim naoružanjem. Nakon toga počinje akcija iseljenja kasarne. Akcija je perfektno izvedena – dodaje Zenga.
Opisuje da se Dževad Topić Topa nalazio kod kapije kasarne, tako da je postojao stalni kontakt i sve je bilo pod kontrolom.
– Uzimamo tada u “Maršalci” ogromne količine oružja, goriva, artiljerije za dva diviziona. Oružje je odmah voženo u jedinice, a artiljerija u tunel na Ciglanama. Znači, prvi put smo se osjetili armijom. Oružje i artiljerija su tri dana kasnije, 8. juna, korišteni u bici u kojoj su osvojeni Orlić i Volujak na Žuči – kaže Zenga.
Poslao ga Milošević
Uz Fikreta Abdića, Jusufa Pušinu, Jerku Doku i Stjepana Šibera, ratni član Predsjedništva RBiH Stjepan Kljujić bio je u delegaciji koja je vodila pregovore o iseljavanju kasarne tokom maja 1992.
– Na pregovore su dolazili ovaj general Tolimir što je sad u Hagu, pa Biljana Plavšić. Bio je i jedan stari špijun Čađo, njegov sin je poznati policajac. I onda je u Sarajevo došao Neđo Bošković, šef KOS-a. Mi smo bili prijatelji u mladosti. Inače, on je bio oženjen jednom od najljepših Sarajki. Poslao ga je direktno Slobodan Milošević u Sarajevo. Kaže meni Neđo: “Stjepane, Milošević moli da pustite tu djecu, njega ne interesuje oružje. Ovaj Mladić se bori da se izvuče oružje, jer je svjestan da, ako oružje padne u vaše ruke, nema nikakvih šansi u borbi za Sarajevo” – svjedoči Stjepan Kljujić i nastavlja:
– I, sad zamislite, šef KOS-a poslan od Miloševića, spava ovdje kod nas, u sobi Jerke Doke, ministra odbrane RBiH, na vojničkom krevetu, jer nije smio ići u Lukavicu. Plašio se Mladića, da ga ne ubiju – sjeća se Kljujić.
Tokom dogovora o iseljenju kasarne Ratko Mladić, komandant Vojske RS, naredio je oficirima da slušaju samo njegova naređenja, a ne generala Boškovića.
– Mi smo imali plan da se sa snagama s Grbavice i iz pravca Koševa spojimo s našim snagama u kasarni “Maršal Tito”. U toj kasarni u to vrijeme bio je jedan izuzetan čovjek, pukovnik Popara, kome je to bila druga blokada. Međutim, tadašnji komandant Školskog centra u ovoj kasarni, general Baroš imao je kukavičko držanje, neprimjereno generalu. Da je došlo do spajanja srpskih snaga iz pravca Grbavice i Koševa, Sarajevo ne bi bilo u muslimanskim rukama – izjavio je Mladić u NIN-u 12. januara 1994. godine.
Kako su zaposjeli Grbavicu
Umjesto preko Dobrinje u Lukavicu, kako je bilo dogovoreno, dio vojnika iz kasarne “Maršal Tito” na mostu kod zgrade “Elektroprivrede” prešao je na Grbavicu i ulicama Milutina Đuraškovića i Rave Janković ušli u naselje Grbavica 2. Munjevito su poiskakali iz kamiona i zaposjeli naselje koje je do tada bilo “ničija zemlja”. Tako je 5. juna 1992., iseljavanjem kasarne “Maršal Tito”, Grbavica 2 bez borbe pala u Mladićeve ruke i ostala pod srpskom okupacijom sve do reintegracije 19. marta 1996. godine.
Da su znali da se zove Azem, u Višegradu bi mu pobili sve
– Kada sam nakon rata doveo majku u Boston, gdje sada živim, prvi put me upitala: “Sine, što su tebe zvali Zenga?”- prepričava Azem Dervišević Zenga.
Odgovorio joj je da, kada je ušao u kasarnu “Maršal Tito” i dogovorio predaju s generalom Barošom, samo se znalo da je to neki Zenga uradio.
– Rekao sam joj: “Da sam bio tada Azem Dervišević, u Višegradu bi, majko, Milan Lukić i ostali zločinci ubili tebe i svu našu familiju” – priča Azem Dervišević Zenga.