Na ulazu u groblje četiri robusna stupa i natpis “Uskrsnuće” na latinskom jeziku ničim ne odaju razoran učinak pandemije koja je prije godinu dana u gradiću Codognu na sjeveru Italije otvorila prvo veliko europsko žarište koronavirusa.
Međutim, nešto dalje od klečećih anđela i ukrašenih grobnica, noviji blok jednostavnih granitnih grobova svjedoči o posljedicama tada zastrašujućeg novog virusa koji je pohod Europom počeo u tom skromnom sjevernotalijanskom gradu.
Danas je u Codognu označeno godinu dana od prvog potvrđenog slučaja lokalne transmisije koronavirusa u Italiji nakon čega je taj gradić ubrzo postao prvo veliko žarište u Europi.
Virus se proširio pokrajinom Lombardijom učinivši Italiju novim epicentrom globalne pandemije koja je do danas odnijela više od dva milijuna života, od čega gotovo 100.000 u Italiji.
Ispod ugraviranih imena ispisani su datumi 23. veljače, 24. veljače, 28. veljače, 1. ožujka, 5. ožujka, koji svjedoče o učestalosti smrti.
“U dva mjeseca broj umrlih izjednačio se s brojkom koju uobičajeno imamo u godinu dana”, rekao je Roberto Codazzi, zamjenik upravitelja groblja.
Krivulja oboljelih počela je rasti odmah nakon petka, 21. veljače, kada je muškarac u dobi od 38 godina identificiran kao prvi pacijent pošto ga je u gradskoj bolnici liječnik testirao na koronavirus. Već u subotu tijela su bila spremna za ukop.
Danas se u Codognu, gradiću od 15.000 ljudi, razgovori o koronavirusu odnose uglavnom na ugašene djelatnosti, na dospjele rate za plaćanje i ne zna se već koje po redu ograničenje kojima se ometa normalan život. No malo je onih koji pri zvuku sirene vozila hitne pomoći ne osjete zebnju u srcu.
Emy Cavalli, vlasnica u trećoj generaciji Central Bara na glavnom trgu, prisjeća se prvih dana zatvaranja koje su vlasti proglasile za Codogno i deset drugih sjevernih općina nakon identificiranja prvog slučaja, a odmah zatim slijedile su dvije potvrđene smrti od koronavirusa u Italiji.
Jedna od njih bila je 77-godišnja žena iz okolice Codogna.
“Sjećam se kako je sve bilo tiho, a tu tišinu svake tri minute proparao bi zvuk sirene i tada bismo se pitali: Tko je sljedeći?!” kazala je Cavalli.
U mjesec dana broj umrlih se utrostručio. U ožujku su u Codognu bila 154 umrla u usporedbi s 49 u istom razdoblju prije godinu dana, rekao je gradonačelnik Francesco Passerini.
“Nisu stizali”, kaže Passerini o radnicima gradskih groblja kojima je u konačnici u pomoć priskočila jedinica civilne zaštite.
Lijesovi s tijelima za ukop bili su pohranjeni u crkvi, a groblje je bilo zatvoreno za javnost i osmrtnice su bile tiskane bez datuma ukopa kako bi se odvratili bliski da dođu ispratiti umrle. Pri dopremanju lijesova Codazzi je često u šoku uzviknuo: “Oh ne, pa ja ga znam! Vidio sam ga prije tjedan dana…”
Podružnica Crvenog križa u Codognu, a riječ je o ljudima koji imaju iskustvo rada u Iraku i drugdje, samo u ožujku imala je 500 vožnji ambulantnim vozilom.
“Kad bi nas zvali, nismo znali što ćemo naći”, rekao je šef hitne službe Luciano Parmigiani.
Obiteljski liječnik Andrea Lozzi radio je danju i noću nastojeći zbrinuti ljude tako da nikad ne dođu do bolnice odakle se prečesto oni koji su ušli nisu vraćali.
Danas Lozzijevo ime stanovnici spominju s poštovanjem zbog njegova neumornog rada, no on odbija davati intervjue te je agenciji AFP rekao i zašto: “Raditi ono što znaš treba rukama, ne ustima.”
No Lozzi ima svoju stranicu na Facebooku koja je mješavina liječničkih savjeta, ali i sasvim običnih obavijesti i ta stranica svojevrstan je dnevnik koji otkriva kako je Codogno uspio postupno se osloboditi pandemijskog stiska.
“Kakvo zadovoljstvo! Danas sam konačno četvero mojih pacijenata mogao reći: Uspjeli ste, izliječeni ste!” napisao je Lozzi 11. ožujka, pošto ih je tjednima obilazio u kućnim posjetima.
Mjesec dana nakon prvog potvrđenog slučaja napisao je: “Ne znam koliko ćemo daleko morati ići, ali znam da ćemo uspjeti!”
Četiri dana poslije Lozzi je napisao kako vjeruje da je virus počeo slabjeti u Codognu.