Prije skoro tačno 70 godina se u Ukrajini odigrala utakmica sasvim drugačija nego što će biti na predstojećem Evropskom prvenstvu. Susret reprezentacije njemačkog okupatora i Ukrajinaca. O tom susretu se mnogo šta pisalo – ali još ne i istina.
Avgust 1942. Više od godinu dana je Kijev – tada još u Ukrajini, koja je bila dio Sovjetskog Saveza – pod okupacijom Nijemaca.
Ako su još poneki Ukrajinci u Nijemcima vidjeli nadu riješiti se terora Staljina, u toj godini su morali izgubiti svaku iluziju. Zločini su se događali svakodnevno, židovska zajednica grada je istrebljenja, 10.000 ljudi je ubijeno samo na stratištu u Babij Jaru prethodnog septembra. Stotine hiljada ljudi je ubijeno, u gradu vlada strah i glad.
Usred te atmosfere beznađa, okupatori su se u ljetu 1942. dosjetili organizirati nekoliko nogometnih utakmica za “podizanje morala građana”. Vrhunac je bio susret nogometnog kluba Start – navodno tek radničkog kluba lokalne tvornice hljeba, protiv ekipe njemačkih oružanih snaga.
Utakmica – ideologija
Već tu počinju različite interpretacije ovog susreta kojeg se već preko pola stoljeća želi iskoristiti za različite ideologije. Zapravo nije poznato, da li su Nijemci znali kako je taj “radnički” klub lokalne pekare, zapravo daleko od amaterske klase: među njima je bilo više igrača rasformiranih slavnih klubova poput Dinama iz Kijeva i NK Lokomotive.
Već u jednoj ranijoj utakmici NK Start je “rasturio” ekipu njemačkog Ratnog zrakoplovstva, i sada je bilo vrijeme za revanš.
Zenit stadion u Kijevu je tog avgusta 1942. bio prepun. Nisu došli samo njemački vojnici, nego i mnogi građani. Uprkos brojnim faulovima Nijemaca, pred kojima je sudac (pripadnik SS jedinice) žmirio “na oba oka”, na poluvremenu je već bilo 3:1 za Ukrajince.
Drugo poluvrijeme je bilo još žešće jer su obje strane svakako željele pobjedu. Ali na koncu je “utakmica smrti” završila uvjerljivom pobjedom Ukrajine 5:3.
Ubijeni zbog rezultata?
Jedino je ova utakmica, njen rezultat i čak razmjerno miroljubive fotografije obje ekipe, ono što je izvjesno u tom susretu. Jer, tu se svom žestinom umiješala ideologija: isprva nacistička, koja se baš nije imala čime podičiti na tom turniru pa je čitava manifestacija gurnuta pod tepih.
Ali i danas, svaki mališan u Ukrajini zna za tu utakmicu, dobrim dijelom i zbog sovjetskog filma iz 1962. “Treće poluvrijeme” o herojskim igračima koji su svoju pobjedu na zelenom terenu – platili svojim životima.
Prema nađenim spisima, doista je devet igrača iz Kijeva uhapšeno samo nekoliko dana nakon utakmice. Jednog od njih je uhapsio Gestapo jer je djelovao za sovjetsku tajnu službu i ubijen je u njihovoj tamnici. Tri igrača, između ostalih i golman Nikolaj Trusevič, odvedeni su u koncentracioni logor Sirecki na sjeveru Kijeva, gdje su kasnije likvidirani.
Sovjetski Savez je igrače posthumno proglasio herojima, a tri spomenika pred Dinamovim stadionom u Kijevu još uvijek podsjećaju na legendarne nogometaše.
Neki su heroji, a neki…
Ali i ponosni Ukrajinci su lako mogli primijetiti kako sa čitavom interpretacijom tog istorijskog susreta “nešto ne štima” i kako su neki od prkosnih igrača i pobjednika nad Nijemcima proglašeni herojima – a o nekima, iz iste ekipe, bilo je opasno u Sovjetskom Savezu uopće i izgovoriti njihova imena.
I Nijemce je zainteresovala čitava utakmica, posebno tvrdnja kako su svi ukrajinski igrači pogubljeni odmah nakon utakmice.
Zato je 1973. u Njemačkoj pokrenuta krivična istraga zbog sumnje za teški ratni zločin. Ali, iako zločina Nijemaca u okupiranoj Ukrajini, na žalost, nije nedostajalo, u ovom slučaju su se jedva mogli pronaći dokumenti koji bi svjedočili kako su nogometaši ubijeni zbog prkosa okupatoru.
Naprotiv, njemački režiser Claus Bredenbrock se 2005. prihvatio zadaće snimiti dokumentarni film – i tom prilikom je njemačko tužilaštvo još jednom pokrenulo istragu, nadajući se kako će ipak utvrditi i zločin i počinitelje.
Njega je zanimao odgovor na još jedno pitanje: svi govore o ukrajinskim nogometašima, ali ko je igrao za Nijemce?
“Nagrada” – pakao Staljingrada
Čak i to se pokazalo kao veoma teško pitanje, jer ako su Ukrajinci možda i kažnjeni za svoju pobjedu, čini se kako su i njemački igrači za poraz “nagrađeni” slanjem na ratište tadašnjeg Staljingrada.
Režiser je morao konstatovati da, čak ako je neki od njemačkih igrača i preživio borbu i zatočeništvo, on se nije htio javiti i pomoći režiseru utvrditi čitavu istinu o toj “Utakmici smrti”.
Priča o prkosnim igračima se dopala i Hollywoodu gdje je početkom osamdesetih John Huston snimio “Bijeg u pobjedu” – doduše premjestivši radnju u Francusku, ali zato je film “okitio” i nogometaškom legendom Peleom koji je igrao uz bok Silvestru Staloneu.
Ali, očito ni politički okršaj o toj istorijskoj utakmici još ni do današnjih dana nije završen. Sad se pojavio novi film o istom događaju, “Match” ruskog režisera Andreja Maljukova.
Jer, Ukrajina je u međuvremenu postala nezavisna država, ali u tom novom ruskom filmu je također sve jasno: Ukrajinci – i gotovo svi koji govore ukrajinski u tom filmu, su izdajice i “sluge okupatora” koji žele spriječiti pobjedu hrabrih igrača. Igrači i svi junaci filma pak odreda govore samo ruski.
Utakmica je očito ušla u već ko zna koje poluvrijeme, ali istina o tom istorijskom događaju se čini sve udaljenija od nas.