U starim knjigama stoji, a postoje, sasvim sigurno, i naučni dokazi, kako su
Osmanlije, kada su ušli u Bosnu, zatekli neke stanovnike kako prakticiraju
islamsku vjeru. Neko tvrdi da su islam mogli donijeti samo trgovci, neki
govore da su to učinili putujući derviši iz Sirije, neko treći će reći nešto
drugo. Uglavnom, bilo kako bilo, ova priča inspirisana je tim činjenicama.
Sjedio je Srebren u hladovini smokvinog drveta i očima mjerkao po kamenim vrletima. Nije se toliko divio prizoru, koliko je tražio pogodan i mehak kamen za oblikovanje novog stećka, nove kuće za nekog ko će uskoro umrijeti. Od izrade nadgrobnih spomenika je živjela njegova porodica. Klesao bi on simbole dobrih Bošnjana, pisao poruke i stihove koji bi mu na um pali i svijet ga je doživljavao više kao pjesnika, nego kao klesara. Živio bi on lijepo i u miru da ga nije iznutra izjedala neka zebnja i bojazan da će njihova stara vjera i način života biti uskoro prodani rimskoj crkvi, kao neka jeftina roba na bazaru. Bogumili, kako su ih drugi zvali, uskoro su trebali postati sljedbenici istočne ili zapadne crkve i Srebrena je obuzimao nemir. Ali nemir se u njega naselio mnogo prije nego će o svemu tome početi da se priča u njihovim hižama i savjetima i njegov nemir nije bio samo bojazan da se sačuvaju životi najbližih i da se sačuva vlastita koža. Pravi nemir se u njemu probudio kada je čuo za pojavu neke nove vjere, vjere koju je po pustinjama istoka proširio neki mladi trgovac. Često bi razmišljao o njemu i od nekih putnika iz daleka saznade da se taj čovjek zove Muhammed. Prvo se u njemu probudi neka nevjerica i poče sam sebi postavljati pitanja kako je moguće da se Bog, nakon što se obratio Isusu i uspostavio preko njega vjeru njegovih predaka, da se objavi nekom trgovcu, i to u dalekoj pustinji Arabije. A onda, misao o njemu ga toliko često poče obuzimati, da ga je sve to remetilo i u poslu i u svakodnevnim obavezama. Zamišljao je sebe kako odlazi na dalek put, u te daleke pustinje i prerije, kako se susreće sa tim trgovcem i glasnikom nove vjere, i kako mu govori o svom narodu i njegovoj sudbini. Sanjao bi on te prizore noćima, sve dok jednog dana nije čvrsto odlučio da otputuje u daleku pustinju, i ta želja bijaše veća i od njeg samog i od rijeka i planina bosanskih.
Kada je Srebrenova žena ustala, a to je bilo u sami cik zore, vidjela je svoga muža kako je, obučen u odijelo za putovanje, sjedio i gledao kroz prozor u nešto sasvim neodređeno. Kao da ga je ova noć mimoišla, ili kao da je cijelu noć sklapao neke značajne poslove. Još se više uplašila kada je vidjela pažljivo spakovanu poputbinu, koja je pored svakodnevne odjeće za presvlaku, predmeta za ličnu higijenu, noža, sadržavala i solidnu količinu kozjeg sira, suhog mesa, nešto malo usoljene ovčetine, sušenog voća, badema i još koječega, što je sve bilo dovoljno da se sa tim prevale ogromne razdaljine. Ispred njega je bila poveća gomila dukata i drugog novca koji je, založivši svoj alat i druge vrijednosti, ostavio porodici, u slučaju da se na putu zadrži jedno duže vrijeme. Iako joj je sve to došlo tek tako i odjednom, njegova žena nije imala o čemu da se raspravlja i nije mogla ničim razuvjeriti svoga supruga. Znala je da su njegove odluke čvrste i nepokolebljive. Nije bilo fajde uvjeravati ga u suprotno. Kada je shvatila da je njegov odlazak neizbježan, objesila mu se samo oko vrata i poljubila mu obraze više kao dobronamjerna majka, nego kao žena. Prema njegovom izrazu lica što ga odavno nije skidao i njegovom ponašanju u posljednjim mjesecima, znala je da mu ne smije stajati na putu. Nije bila sposobna razlučiti da li je on, ustvari, izgubio razum ili, zasitivši se porodice, odlazi da preispita svoj život i smisao bivanja. Ili je posrijedi nešto sasvim treće.
Ali ma šta da je tražio od nje i ma šta da sada kani učiniti, ona je željela u tome da ga podrži.
A gdje je Srebren ustvari krenuo? Krenuo je u pustinju. U pravcu u kojemu su karavane rijetke, a ljudi nemilosrdni.
Putovao je on tako. Napočetku bijaše teško, a onda se sviknu na teret i prašinu i mjeseci mu počeše prolaziti kao dani. Po njegovom računu prešao je bio negdje oko pola puta, jer je iza njega ostala daleka Trakija, Anadolija i sunce je sve jače žeglo. Usput, boraveći mjesecima sa trgovačkim karavanama, nauči nešto i arapskog, i to tek onoliko koliko mu treba da preživi i da ispriča nekome, uz kahvu i večeru, svoju prošlost i svoj put.
Danas je osjećao posebno težak umor. Zadnju sedmicu bijaše potpuno usamljen i možda je teret time bio i veći.
Sunce je za neki sahat već trebalo biti na izmaku i znao je da je sada vrijeme pobrinuti se za najprikladnije mjesto na kome će spustiti stvari i provesti narednu noć.
Konačno je došao i taj trenutak.
Sapeo je konja, oslobodio ga cjelodnevnog tereta, razvezao svoju poputbinu i sjeo na prostirku od ovčije kože. Razmotao je ostatke hljeba, nasjekao nešto osušenog mesa, pridodao tome kozjeg sira i počeo da večera. U ovim neznanim i oskudnim krajevima gostio se prilično bogatim obrokom. Bilo je tu i meda i još poneka poslastica.
Onda je u daljini ugledao jedan mali oblačić prašine koji se postepeno uvećavao. Čini se da je neki jahač, iako spor i usamljen, odlučno jahao njemu u susret. Izgleda da se još nekome svidjela ova golema stijena, da u zavjetrini, podalje od divljih zvijeri i akrepa, pokuša odmoriti svoje tijelo.
Ubrzo se jahač dao i pobliže osmotriti. Odjeća mu je bila boje pustinje, a njegove oči su bile boje plavetnog neba. Bio je to sredovječni čovjek na istrošenom magarcu. Ipak je sjahao malo podalje od mjesta na kome se on nalazio. Sjahao je i sjeo tačno ondje odakle ga je Srebren lijepo mogao vidjeti, a da on sam ne bude primjećen. Čovjek je odmotao iz crvenog komada tkanine nešto malo pljesnivog hljeba i počeo da jede.
Srebren kao da je gledao samog sebe. Bilo mu je smiješno. Možda će i on ovako izgledati za koji mjesec. Neće više imati konja. Primoran, prodat će ga nekoj karavani za neznatnu sumu novca i uz to dobiti nekog istrošenog magarca, poput ovog. Hranit će se samo komadićima starog hljeba, a o siru i medu će moći samo da sanja.
Zabavljao se posmatrajući ovog čovjeka i zamišljajući svoju skoru budućnost i neizvjesnu sudbinu. Baš ga je zanimao svaki njegov pokret, svaki postupak ovog iskusnog pustinjskog putnika koji dolazi ko zna odakle i putuje ko zna gdje.
Tako neusiljeno i sa takvom mjerom nepoznati je jeo ostatke svoga siromašnog obroka. Razvlačio je zalogaje, zavaravajući, valjda, time svoj stomak. Iako je bio prašnjav i neobrijan, Srebren se divio tom dostojanstvu, koje je izgledalo kao da je odnjegovano negdje na dvoru. Mnogi bi se, posmatrajući ga, tako prevarili, jer on nije bio nikakav kraljević, već sin pustinje i putnik kroz bezdan.
Pustinja je oduvijek pružala najpotpuniji odgoj, neuporediv sa manirima velikih gradova. I svi Božiji izaslanici, smeteni nevjerom gomile, umornih pogleda i tužna srca, povlačili bi se u pustinju i na osamljena mjesta. Nisu tamo odlazili kako bi pronašli Boga, jer je Bog na svakom mjestu kojeg su se doticali i njihova srca su Ga davno upoznala. Tamo su odlazili naučiti lekciju o svijetu, ljudima i sebi. O vezi koja je spajala Stvoritelja i stvoreno.
I tako, Srebren je posmatrao ovog čovjeka a noć je polako padala po njegovim obrazima. Sa nekoliko vještih pokreta stranac upali vatru i stavi na nju pokoji suharak što mu je bio pri ruci. Nakon što je završio sa objedom, dohvati mješinu sa vodom. Popio je nekoliko gutljaja a onda poče da se pere. Prvo je oprao šake, izaprao po tri puta usta, nos, isto toliko puta umio lice, pa ruke i podlaktice, blago dodirnuo mokrom rukom veliki dio svoje kose, i na kraju, oprao stopala i noge do iznad članaka. Posmatrač se čudio kako je čovjek koristio tu dragocjenu vodu kako bi oprao dijelove svoga tijela. Zar se nije pribojavao kako će mu je ponestati i onda bi, u ovako surovoj pustinji, bio osuđen na sigurnu propast. Još se više začudio kada je stranac ustao, zauzeo neki vojnički stav, ruke podigao u visini svoje glave, pa ih onda spustio i preklopio na stomaku. Sasvim je sigurno da se okrenuo u jednom određenom pravcu. Kada je počeo nešto da recitira naglas, njemu postade jasno da je riječ o nekom vjerskom ritualu, ali nije mogao razaznati kojoj sekti i vjerovanju ovaj čovjek pripada. Nije čuo da se kršćanski monasi mole na način sličan ovome, iako je na početku pretpostavljao da se radi o jednom takvome. Rekao bi da je neki putnik izdaleka, možda čak iz Indije ili Kine, ali likom je bio lokalni čovjek, sa jednostavnom pamučnom odjećom koja se mogla nositi samo u ovim krajevima. Možda bi i pomislio kako je stranac vatropoklonik, obzirom da ovim krajevima prolaze trgovci Perzije, pa je neko mogao ostaviti tragove svoga vjerovanja. Ali stranac je pri svojoj molitvi leđima bio okrenut plamenu. Nezamislivo je da bi vatropoklonik učinio takvo što.
Kada je Srebren shvatio da se on neće tako lahko omesti i pomjeriti, hrabro je počeo da mu se približava, ali nije želio da mu priđe ni toliko blizu, kako bi se uplašio. Njegova znatiželja je još više rasla kada je uspio razaznati da je molitva bila na arapskom. Sa tog mjesta mogao se jasnije čuti njegov glas i poruke onoga što je izgovarao. Iako je njegov naglasak bio nešto drugačiji od onog u sjevernim krajevima, to što je on recitirao ipak se dalo jasno razumjeti. To i ne bijaše toliko recitiranje, koliko neka jednostavna melodija koja na sebe nije skretala pažnju, kako bi se značenje i poruka, izgleda, upotpunosti ostvarili i ostali u prvom planu.
U mrkloj pustinjskoj noći, toj melodiji kao da se pridružio vjetar i pijesak, koji su pronosili sličnu pjesmu, započetu, čini se, sa istog izvora odakle su poticale i ove nesvakidašnje riječi:
Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese,
i kada Zemlja izbaci terete svoje,
i čovjek uzvikne: > Šta joj je?! < –
toga Dana će ona vijesti svoje kazivati,
jer će joj Gospodar tvoj narediti.
Tog Dana ljudi će se odvojeno pojaviti
da im se pokažu djela njihova:
onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga,
a onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjeće ga.
Slušalac je bio zatečen. Iščuđavao se ovako neobičnom i jezgrovitom kazivanju. Isprva je bio toliko zanesen ovom dramom u kojoj su se izmiješali svjetovi i uloge, da je pomislio kako će ovog trenutka Zemlja progovoriti i sav njegov svijet, život, razmišljanja i ovo putovanje, propalo bi u bezdan. Iako se ovdje očigledno govorilo o nekom strašnom završetku, smaku svijeta, vokali što su se u ovom prelijepom arapskom, kao poslušna vojska redali na krajevima rečenica, ipak su, kako je kazivanje teklo, rasplitali teško značenje i blago dodirivali uho slušaoca. Kao da je autor svega toga prvo htio da probudi uspavanog slušaoca, uznemiri ga ozbiljnošću života, a onda da ga umiri, ali, sada, sa saznanjem da će svaki pokret, svaka riječ i djelo, biti pronađeni s onu stranu života. Zar se moglo ostati ravnodušno na ovakvo kazivanje?
I nakon tog završenog recitala, Srebrenova raspoloženja su toliko varirala i čas je bio uznemiren, a čas smiren. U toj drami vlastitih osjećaja zaboravio je saslušati ono što je stranac dalje recitirao. Dok je bio zabavljen tim čudnim porukama o kraju svijeta, jedna riječ je naprasno prekinula njegovo razmišljanje i stao je kao ukopan. Pomislio bi da je ta riječ bila eho njegovih čestih razmišljanja i da možda i nije izgovorena, ali čovjek je opet spomenuo Muhammedovo ime, donoseći, čak, na njega, blagoslov i Božiji mir.
Kada je čuo sve to, nekoliko minuta nije mogao doći sebi. Najteže je bilo to što nije mogao da se odredi da li bi taj čovjek trebao, sada, biti njegov neprijatelj ili mogući sagovornik uz šalicu čaja.
Ubrzo je molitva i završena.
Ipak je odlučio prići mu, ali će večeras biti na oprezu i iskoristiti priliku kako bi od ovog stranca saznao neke pojedinosti o tom njihovom učitelju. Izgleda da se Muhammedovo učenje daleko proširilo i da je ta stvar sa njim nadišla granice Hidžaza.
– Dobro veče, dobri stranče – pozdravi ga Srebren na njegovom skromnom arapskom.
– Dobro veče i svako dobro – odgovori on.
– Ja sam usamljeni putnik, dolazim sa sjevernih planina, iz zemlje starih krstjana. Prijalo bi mi malo društva, ako te neću izdangubiti.
– Naprotiv – odgovori starac,- bolje je prekratiti noć razgovorom, nego se baviti tužnim sjećanjima na ono što je davno prošlo.
Srebren je nastavio govoriti, koliko je umio dobro se izraziti, o svojim poslovima, o klesanju kamena i prilikama na sjeveru.
Stranac ga je ljubazno saslušao i iz bisaga izvadio šoljicu, skoro nekorištenu i mnogo izgledniju od one ispred sebe. Gostu je sipao čaj i tečnost se pjenila, jer je ibrik bio podignut na visinu, neuobičajenu u tradiciji njegovog ispijanja na sjeveru. Možda je to bio način da se u nedostatku spravice za cijeđenje, bistrina čaja razvrsta od sitnih komadića biljki. U svakom slučaju, on je to radio tako spretno i svaki postupak je, vjerovatno, imao smisla i činio ukus boljim i čaj pitkijim.
A čovjek se zvao Abdul-Eala. Bijaše sakupljač ljekovitog bilja i za malo novca radio je kod nekog ovdašnjeg apotekara. O svemu je govorio s blagim osmjehom. Nije krio svoju nesklonost umješnoj trgovini i svemu što je imalo veze sa većom količinom zarade.
Razgovaralo se o nekim sitnicama, jer su obojica bili na oprezu. I bio je i za očekivati takav početak, pošto je teško govoriti o nečemu važnom onome čije srce za to ne mari. Većina ljudi sposobna je slušati samo ono što mu vlastita duša voli, a ostalo je samo dosađivanje i nesporazum. Zato pametan sagovornik na početku ispipava puls i apetit onoga s kim razgovara.
Nakon nekoliko sati prijatnog druženja i ugodnih razgovora, Srebren nije mogao izdržati, a da ne prijeđe na jedinu temu koja ga je večeras zanimala.
Kada je od njega zahtijevao da mu kaže ponešto o Muhammedu i da mu opiše njegov izgled, Abdul-Eala je zakrenuo glavu, praveći se kao da ništa nije čuo. Nakon što je ponovio isto pitanje, po njegovom izrazu lica, shvati kako je sada pokrenuo lavinu strančeve gorljive ljubavi prema tom čovjeku. Da li će sada ponovo zašutjeti, bilo je neizvjesno. Ako zašuti ili promijeni temu, neće više imati smisla po treći put tražiti istu stvar.
Pustinjski čovjek se više nije osmjehivao. U zraku se osjetila težina trenutka. On pomisli kako je ovaj put pretjerao. Ipak nije imao pravo na ovakav način provaljivati u tuđu intimu.
U tom trenutku bijaše shvatio koliko teško i neugodno biva postavljati se između nečijeg srca i onoga koga to srce voli. Govoriti o svom odnosu prema onome koga samo poštuješ, ili mrziš, lahko je, ali govoriti o svojoj ljubavi prema nekome, iznimno je teško. To uzburkava cijelu čovjekovu prirodu i stvara nelagodu, jer čovjek onoga koga voli, biva neprestano s njim. Govoriti o njemu, znači govoriti o svakom svom trenutku, tako da se ne zna gdje taj osjećaj počinje, a gdje završava, gdje nastaje voljeni, a gdje nastaje i nestaje onaj koji voli.
I kada je Srebren upravo htio skrenuti na drugu temu i obojicu osloboditi neugodnosti tih trenutaka, čovjek poče govoriti:
– Ovo je prvi put da neko od mene traži da mu opišem izgled našeg Poslanika.
Neobičnim tonom, gledajući svog sagovornika ne u oči, već preko njegovih ramena negdje u daleke horizonte, nastavi:
– Iznenadio me tvoj zahtjev, jer sam, takva pitanja, do sada uglavnom ja upućivao drugima. Ebu-l-Kasima su meni opisivali drugi, pa mi je, sada, neobično da ja govorim o njemu.
Dok se vatra rasplamsavala i dok je nebo gasnulo polako gubeći svoje obrise, Abdul-Eala je započinjao svoju priču.
– Moj stranče, koliko sam puta, osluškujući topot kamila, istrčavao iz našeg sela, žureći na mjesto gdje se račvaju veliki putevi. Sačekivao bih putnike, među kojima bi bili trgovci i karavandžije južnih pustinja. Išao bih s njima do dalekih bunara, zaustavljao njihove kamile, silazio u duboke jame i iznosio vodu, nudeći ih da se napiju i da se napije njihova stoka. Zauzvrat bih tražio samo jednu stvar. Želio sam da mi pripovijedaju o svojim susretima sa Muhammedom, o njegovim drugovima, o svakom njegovom pokretu, o svakoj crti na njegovom licu. Ja sam čovjek siromah i nikad se ne bih mogao priključiti nekoj karavani koja ide u Hidžaz. Nekoliko godina pokušavao sam krojiti planove o svom odlasku. Razmišljao sam ja i o tome. Koliko puta sam štapom ispisivao po pijesku dužinu puta između moga sela i daleke Medine, pretvarao to u dirheme i cijenu svakodnevnih putnikovih potreba, ali na kraju, ispadne kako uvijek imam hrane koliko mi je danas dovoljno za jedan dobar obrok, a nekada ni toliko. Da sam se zaputio na to putovanje, ili bih morao ukrasti, ili bih, sasvim sigurno, umro i postao hrana divljim zvijerima.
Ali, kamo sreće da sam ga vidio. Nemoj misliti da ja time nisam preispitavao i svoju vjeru. Na početku su mi znale dolaziti tako teške misli o tome kako ja i nemam nikakve vjere i kako je moj odnos prema Bogu i Njegovom Poslaniku samo ispunjavanje viška vremena i tjeranje dosade, dok u ovim brdima tragam za rijetkim biljkama, bez društva i ikakvog sagovornika. Kada mi je ta vjera počela obuzimati srce i u prsima počela puštati korijene, tegobe i nedoumice ni tada nisu prestale. Čak i kada ne mogu misliti ni našta drugo osim na Boga, prikradu mi se misli kako sam u svemu ovome, ne iz ljubavi, već iz ličnog interesa i trgovine. Moj odnos prema Bogu izgledao bi mi tada kao kupoprodajni ugovor i ja bih se lijepo ponašao i ne bih činio grijehe, samo zato kako bih na kraju imao dobru robu i dobru prođu. Kupujem i prodajem kako bih dostigao rajske perivoje, eto takva je vjera u većine ljudi. Ali kakav bi to bio raj bez prolivenih suza, bez uspona i padova duše čiji je kraj još neizvjestan. I samo u toj neizvjesnoti rađa se ljubav. Njen plamen pojačava se u tegobi i odsustvu Voljenog i ona se neće zaustaviti dok se ne uništi u Njegovom prisustvu i dok ne postane Jedno. Sve je to meni već odavno bilo jasno.
Ali me dugo progonila misao, tjerajući me da se preispitam, nosim li ja uopće imalo tog žara, jer da ga imam oslonio bih se na Allaha i otišao put Medine, bez obzira na sve. Jer Božije svjetlo i lice, na ovom svijetu, nikad neće biti bliže ljudima nego što se to može vidjeti i osjetiti ovih dana, u društvu Muhammedovom.
S druge strane, razmišljah i o tome kako su te moje želje prevelike i preteške. Zašto da se propinjem iznad svojih mogućnosti kada Allah, da je htio, učinio bi da moja kuća bude nadohvat Muhammedove. Za mene je sigurno bolje ovako. Znam ja da se moj Gospodar nalazi svugdje. Ne moraš se zaputiti na devi, niti prevaljivati stotine puteva kako bi se susreo sa Njim. On je s tobom i uz komad ječmenog hljeba u dalekoj pustinji i u svakom sumraku i u svakoj zori.
I tako moj stranče, ostadoh na tome da iz svega ovoga ne mogu razumom izvesti neki smislen zaključak. Kako vidiš, ja lutam ovim krajolikom idući ukrug nekoliko milja i sakupljam rijetke biljke i osluškujem poziv. Možda slučajnim prolaznicima izgledam nesretan i tužan, ali, ako bi se sada nebo otvorilo i tražilo od nas da se izjasnimo o svojoj sudbini, ja bih rekao kako sam najsretniji čovjek na svijetu. Iščekivanje i nada me čitavog prožmu i ne mogu ti opisati tu ljepotu. Dovoljno mi je da me moj Gospodar poznaje bolje nego što su me poznavali i moji otac i majka i da zna za svaku moju i najskriveniju želju. U tim trenucima, iako sam daleko od Medine, gotovo da čujem Muhammeda. Oko sebe okupio svoje najbliže i govori im da se strpe još samo malo. Ostalo je još samo malo dok se ova velika knjiga ne sklopi i dok svi koji vole i voljeni ne budu na okupu.
….
Ujutro, u sami cik zore, blagi povjetarac pređe preko spavača i njegova prijatna svježina bi razlogom da se on probudi i trgne iz čvrstog zagrljaja pustinje. Obazrijevši se oko sebe uvidje da Abdul Eala već bijaše otišao. Vjerovatno je ovo vrijeme kada su njegove biljke, napojene noćnom svježinom, već spremne da budu otrgnute od zemlje. Ako želi da od njih imadne koristi i zadovolji svog kupca, mora da požuri i preduhitri vrelinu. Srebrenu bijaše žao što se sa njim nije oprostio na drugačiji način. Imao je želju, nakon što mu je stranac otvorio svoje srce, barem da mu pokloni svoj novi čohani ogrtač. Nije mu padalo na pamet kako bi se drugačije zahvalio i, inače, dao mu do znanja koliko cijeni njemu ukazano poverenje. Mišljaše kako bi mu dobro mogao doći takav ogrtač, jer u ovim klancima zna biti prohladno, za razliku od pustinjskih ravnica na koje se on sada spremao. Ali ga je beduin preduhitrio i bio je korak ispred njegove želje da mu se nekako oduži. Neku čudnu blagonaklonost osjetili su jedan prema drugome, iako su bili drugih vjera. Ustvari, u pojedinim momentima, dok je ovaj zaneseno govorio o Bogu i svojim slabostima, Srebren je izgubio osjećaj da on nije bio neki pobožni krstjanin, a stranac je, opet, dok je gledao u svog do sada najpažljivijeg sagovornika, na trenutak pomislio kako pred njim sjedi neki musliman, jer ko bi drugi mogao tako pažljivo saslušati njegov govor o Poslaniku iz Medine. U svakom slučaju, neki čudan zakon kao da ih je učinio braćom, bez obzira što su se poznavali svega nekoliko sati i bez obzira što su njihove molitve bile na različitim jezicima.
Srebren je bio zapanjen količinom ljubavi koju je ovaj čovjek imao. Prema svijetu, prema Bogu i na koncu, prema Njegovom Poslaniku. Osjeti da je to ono za čim i on žudi, za čim mu se srce otima još od njegove rane mladosti. Da upozna i zagrli nekog Božijega glasnika. Otputovao je dalje na jug i nastavio onim putem kojim Abdul Eala nije nikada imao priliku poći. Niko ne zna da li se susreo sa Muhammedom, koliko je sedmica, mjeseci, ili godina proveo u Medini. Ali makedonski trgovci što su išli u Šam po svilu i ćilime, pričali su, da sretoše nekoga Bošnjanina, koji je u ruci nosio Kur'an i na njihovom ih jeziku pozdravio i otišao prema sjeveru. Prema planinama i vrletima bosanskim.
I tako, stoljeća i stoljeća prohujaše. Prođoše mnogi ratovi, kuge, otimačine, glad i žeđ, zla i naopaka vremena, ali Muhammedova a.s. svjetlost i danas obasjava Bosnu i njene stanovnike. Ta svjetlost gori ovdje u mrklini duboke noći, poput nekog čuda. Iako bijaše utrnuta u Endelusu, na Siciliji, Srbistanu, Ugarskoj, i po mnogim selima i gradovima Balkana, gdje su se nekoć bjelile vitke munare i u kojima je cvjetala islamska kultura, u Bosni, nekim čudom, ostade plam te svjetlosti i miris daleke Medine. Možemo samo nagađati zašto Gospodar ovom narodu nije dosudio propast i nestanak, kao što je to bilo dosuđeno mnogima u okruženju. Jednog mudrog i pobožnog stranca koji je putovao Bosnom neko upita: -Šta misliš, zašto su u posljednjem ratu Bošnjaci preživjeli, iako za to nisu imali nikakvu šansu? Duboko je razmislio, a onda reče:
– Nisam siguran, ali možda zato što je Bosna oduvijek bila siroče, i što su Bošnjaci, poput siročadi, uvijek bili bez podrške, zaštite i skrbi nekog većeg, jačeg naroda. Onaj o kome se ljudi ne brinu, brine se Allah, pa možda zato ste sačuvani ovdje, gdje je preživjeti skoro pa nemoguće.
Tako je kazivao taj putnik. A ja ne mogu da se ne sjetim kako i Muhammed a.s., bijaše siroče. Brinuo se o njemu njegov djed, pa amidža Ebu Talib, ali podrška i zaštita bijahu kratkog vijeka. I Bošnjaci, najveći dio svoje povijesti, bijahu prepušteni sami sebi. U srednjem vijeku, nađoše se, bez zaštite, između dva mača katoličke i pravoslavne crkve, u ono vrijeme kada ih zvaše Bogumilima. Pa se, onda, o njima jedno vrijeme brinuo sultan, ali ih i on, zabavljen sobom, prepusti Austro-Ugarskoj, da bi im se u Jugoslaviji, ali i u novijoj povijesti, stalno nametao osjećaj manje vrijednosti. Kojim to putem Bošnjaci da idu kada su, naizgled, ovdje svi putevi zatvoreni? Put Muhammeda a.s. je bio put spoznaje da je ljudska podrška i pomoć krhka, i da je unutarnja snaga vjere najčvršći bedem, jedina neosvojiva tvrđava. Želim da vjerujem kako naš narod, djed i nena koji piju kahvu u rani sabah, čobani koji tjeraju ovce na ispašu po nekim vrletima Bjelašnice, djeca koja putuju u školu desetinama kilometara, imaju čisto srce, a za čisto srce daljine i jezici nisu prepreke. Baš kao što i Srebrenu, Abdul Eali, junacima ove priče daljina nije bila prepreka. Ni Bošnjacima, u ljubavi prema Njihovom Poslaniku a.s., daljina i vrijeme neće nikada biti prepreka, sve dok su srca spremna i dok su zajedno u slozi i ljubavi…
O autoru: Ali Hasanović rođen u Mostaru 1977.g. Završio Filozofski fakultet u Sarajevu. Objavio tri knjige, dva romana i jednu zbirku pjesama. Romani: Kodirane hagiografije (nagrađen za najbolje prozno djelo u BIH u 2000 g), Pred vratima srca (zbirka pjesama2008) i roman Putevi ružinog mirisa, objavljen u 2011. g) Ali Hasanović radi u Behram-begovoj medresi kao profesor Bosanskoga jezika, od 2003.g.