Monstrum se vratio na mjesto zločina. Ovako bi se najkraće moglo opisati misteriozno hapšenje bjegunca, ratnog zločinca Radovana Stankovića, osuđenog na 20 godina zatvora za počinjeni ratni zločin u Foči i okolici, koji se nalazio u bijegu od 25. maja 2007. godine nakon što je pušten da pobjegne iz KPZ-a Foča.
Apsurdna odluka
Sredinom jula 2007. godine Stanković je iz tajnog gnijezda poslao prijeteće pismo sudiji Suda BiH Davorinu Jukiću. Iz SIPA-e su tada potvrdili da je Stanković autor prijetećeg pisma i da je na osnovu vještačenja otisaka prstiju utvrđeno da papilarne linije pripadaju njemu. Pismo je upućeno iz Han-Pijeska, a Stanković je u njemu naveo da se javlja s Romanije.
Po mnogo čemu je apsurdna i neshvatljiva odluka da Stanković izdržava kaznu u rodnom gradu u kojem ima toliko saučesnika i ljudi koji ga podržavaju.
Početkom krvavih bosanskih vremena Radovana Stankovića u društvo sumraka učlanio je samoproglašeni četnički vojvoda Pero Elez iz sela Borjanice, prvi zločinac svih fočanskih zločinačkih formacija.
Banda Pere Eleza tokom 1992. godine počinila je najveće zločine u ovom dijelu istočne Bosne. Sredinom maja 1992. Elezova zločinačka jedinica preimenovana je u Miljevinski bataljon Fočanske brigade za taktičke operacije Vojske RS, a štab im je bio u motelu “Miljevina”.
Grob prekaljenog zločinca Pere Eleza u Foči: Poginuo krajem 1992.
Komandant Pero Elez je sa svojim najodanijim zločincima Neđom Samardžićem (osuđen na 24 godine zatvora za počinjene zločine protiv čovječnosti), Nikolom Brčićem, Radovanom Stankovićem, nastavnikom Ristom Trifkovićem… ruke okrvavio još padom Foče u drugoj polovini aprila 1992.
Pero Elez i Dragoljub Kunarac (osuđen na 28 godina zatvora za počinjene zločine protiv čovječnosti) 3. avgusta 1992. formirali su logor za Bošnjakinje u kući Nusreta Karamana u Miljevini, od kojih su većina bile maloljetne, te su ih sistematski silovali i tukli.
Stanković je bio zadužen za Karamanovu kuću, u kojoj su se srpski vojnici iživljavali nad djevojčicama, od kojih su neke imale po 12 godina.
Sve miljevinske i fočanske strahote, nezapamćene u historiji čovječanstva, možda se najbolje mogu naslutiti iz svjedočenja Mejre iz Miljevine koja, okružena svojom nesrećom, svjedoči:
– Neke djevojčice su u Karamanovu kuću nosile i lutke sa sobom. Samira je bila moja najstarija kćerka, imala je 12 godina. Jednog dana došli su po nju. Kad su je vratili, ispričala je da je bila u Karamanovoj kući, da je tamo bilo još djevojaka. Ostala je kod njih sedam dana i silovali su je!
Strava i užas
Ostaci odjeće silovanih Bošnjakinja u Karamanovoj kući: Samirina drama okončana bez svjedoka
Silovanja u Karamanovoj kući svakodnevno su se dešavala. Među zločincima su bili Pero Elez, Radovan Stanković, Zoran i Neđo Samardžić, Duško Pržulj, Nikola Brčić… U septembru 1992. svim Bošnjakinjama koje su još živjele u Miljevini naređeno je da napuste ovo mjesto. Autobusima su prevezene u Foču i smještene u zgradu “Partizan”, da bi ponovo bile vraćene u autobuse. S Mejrom su bile njene tri kćerke.
Samira ju je grčevito držala za ruku, govoreći joj da hoće da je ostave. Ispred autobusa je bio Radovan Stanković. Mejra ga je pitala zašto hoće da ostavi njenu 12-godišnju kćerku.
– Nemoj, Radovane, pa ona je još dijete – govorila je Mejra.
Ušla je s djecom u autobus. Za njom su ušli srpski vojnici. Istrgli su joj Samiru koja ju je čvrsto držala za ruku, plačući i moleći da je ostave, a onda, kada je vidjela da će joj Stanković kamom odsjeći ruku, Samira je popustila majčinu ruku.
Bespomoćna Mejra je zapomagala da joj ostave dijete. Nisu se obazirali, odveli su je.
Mejra je nakon toga nikada više nije vidjela…
Stanković je učestvovao u dodjeljivanju djevojaka vojnicima, a one koje nisu bile nikom date, kao što je Samira, mogao je silovati svaki vojnik kome je bilo dopušteno da uđe u Karamanovu kuću. Odobrenje za ulazak davali su Elez i Stanković. Krajem oktobra 1992., u Karamanovu kuću kod Stankovića došao je Dragan Zelenović (osuđen na 15 godina za počinjene zločine protiv čovječnosti) s grupom vojnika.
Samiru je zajedno s još tri djevojke uzeo od Stankovića i odveo je u Foču, gdje ih je predao Radomiru Kovaču (osuđen na 20 godina za počinjene zločine protiv čovječnosti), koji ih je držao u svom stanu u kome je živio i Jagoš Kostić.
U stanu “strave i užasa” Samira je ostala do 20. oktobra 1992., a onda je Kovač zajedno s Vojkanom Jadžićem nju i još jednu djevojku odveo u kuću blizu hotela “Zelengora” i predao ih nepoznatim vojnicima. Tu su ostale oko dvije sedmice. Nakon 15-tak dana Samira i ta djevojka odvedene su u stan u naselju Podmusala. Opet su bile svakodnevno silovane.
Nekoliko dana kasnije Samira je predata zločincu Janku Janjiću Tuti, a dvije sedmice kasnije ponovo je vraćena u Kovačev stan. I onda je 25. decembra 1992. Kovač prodao Samiru izvjesnom crnogorskom četniku Dragecu za 200 njemačkih maraka?!
To je posljednja informacija o njoj. Samirina drama okončana je bez svjedoka.
Vođa miljevinske zločinačke bande, prekaljeni zločinac Pero Elez, pod sumnjivim okolnostima, poginuo je krajem 1992. pred motelom “Miljevina”.
Zvanična verzija je da se ubio vlastitim pištoljem koji mu je ispao, dok Fočaci, uglavnom, vjeruju da je ubijen u obračunu sa svojim zločincima, nakon žestoke svađe zbog podjele otete bošnjačke imovine.
Tužilaštvu prijetio riječima Matije Bećkovića: “Ćeraćemo se još”!
Nakon rata Radovan Stanković je pet godina bio pripadnik Policijske stanice Foča MUP-a RS, na mjestu komandira Jedinice za antiterorističku zaštitu.
SFOR ga je uhapsio 9. jula 2002., a dan kasnije prebačen je u pritvorsku jedinicu Tribunala u Hagu. Tokom boravka u Hagu ponašanjem i retorikom trudio se da glumi Vojislava Šešelja, što mu nije uspijevalo. Tužilaštvu je prijetio riječima Matije Bećkovića: “Ćeraćemo se još”!
Govorio je javno na suđenju da je “kriv što je branio svoju državu veliku Srbiju”, a 9. marta 2005. bio je prvi haški zatvorenik koji je istjeran iz sudnice. Istjerao ga je sudija Alfons Ori (Alphons Orie) kada mu je Stanković zaprijetio riječima: “Zažalit ćete što ste me doveli ovdje”.
Vožnja Biljane Plavšić
U vrijeme najvećih pokolja nad Bošnjacima, 22. aprila 1992., u Foču je helikopterom sletjela Biljana Plavšić. Provozala se Fočom u automobilu tek ubijenog Adnana Isanovića, a vozač i vodič bio joj je zločinac Pero Elez, koji je godinu prije rata rekao rahmetli Isanoviću da će mu “oteti ‘mercedes’ i jednog dana ga ubiti”.
Tada je nesretni 30-godišnji Isanović, inače imućniji fočanski Bošnjak, vlasnik picerije “Amadeus”, mislio da se Elez šali. U vozilu s Elezom i zločinkom Plavšić bio je i Radovan Stanković. Nakon Foče Elezova banda počinila je najmonstruoznije zločine u Jeleču, Miljevini, nad logorašima “Barutnog magacina” iz Kalinovika…