Refik Ahmetović u dvorištu porodične kućeŽ7 = Faksimil iz novina, slika koja je obišla svijet
– Mogao sam ubiti Zvonimira Bobana! Možda bi neko od mojih kolega pucao, ali ja nisam želio, iako me Zvone napao na “radnom mjestu”- izjavio je za “Avazov Sport” Refik Ahmetović, policajac koji je 13. maja 1990. godine bio u Maksimiru, na sada istorijskoj utakmici između zagrebačkog Dinama i beogradske Crvene zvezde.
Posjetili smo Ahmetovića u njegovoj porodičnoj kući u Ljubinićima kod Ilijaša, gdje ljeti živi sa suprugom Senadom. O nikad odigranoj utakmici, o trenutku kada ga je napao Boban, Refik je po sjećanju pričao.
Najteži “slobodni” dan u životu
– Te nedjelje, 13. maja, nisam trebao raditi. Imao sam slobodan dan, ali su me pozvali da se javim u stanicu. Znao sam da je utakmica visokog rizika, ali ni u najcrnjim mislima nisam mogao slutiti šta će se desiti.
Dok priča pokazuje novinsku sliku koja je obišla svijet. Boban u naletu i on sa palicom u rukama.
– Ništa ono u Maksimiru nije bilo slučajno. Ni upad navijača, ni Bobanov napad, ni sve što se desilo godinu poslije te utakmice. Čuo sam raznih priča, kako je utakmica bila povod za rat. Možda je utakmica poslužila da se fitilj upali. Znam samo da je sve dobro pripremljeno, režirano…. Kako objasniti da se ograda pred naletom navijača spustila kao da je od slame. Na terenu se našlo kamenja i raznih predmeta za jedan šleper. To nije moglo biti slučajno.
Nikad neće zaboraviti sporni trenutak, bliski susret sa Bobanom.
– Ovako je to bilo. Navijači Zvezde, “Delije”, su od ranih jutarnjih sati divljali po Zagrebu, lomili i rušili sve pred sobom. To je iritiralo “Bad Blue Boyse”, pa se čekao pogodan trenutak za osvetu. Znam da sam dobio zadatak da u slučaju nereda štitim Zvezdinog kapitena Stevana Stojanovića. Kako su “Delije” i na tribinama bili ratoborni i rušilački se ponašali, “odgovorili” su Dinamovi navijači. Krenuli su sa tribina. U nekoliko sekundi masa je bila na terenu.
Refik je znao da će malobrojna „milicija“ teško zaustaviti masu.
– Na trenutak sam pogledao prema dijelu tribine gdje su bile “Delije”. Oni su se ušutili i povukli, tražeći zaštitu. Očito u strahu. Kako bi spriječili konktakt i krvoproliće, morali smo svim sredstvima vratiti Dinamove navijače. Bilo nas je malo, ali smo se borili. Palice su pucale od siline udara. Ja sam gledao da navijače otjeram sa terena. I onda sam vidio kako Boban rukama, okrenut prema svojim navijačima, poziva na teren. Umjesto da ih vraća, on je želio nerede.
Pred Ahmetovićem se na jednom ukazao Zvone. Kapiten “modrih” krenuo je svom silinom na “milicajce”.
– Nisam očekivao da će krenuti na nas. Izašao je iz mase i poskočio. Zamahnuo je nogom i udario me. Zaštitio sam se koliko sam mogao. Nisam bio spreman za ovakvu njegovu reakciju. Očekivao sam pomoć igrača pri smirivanju situacije, a nipošto obračun sa nama. Nakon prvog naleta, pridigao sam se i zamahnuo prema Bobanu. Udario sam snažno, ne da ga povrijedim, već da ga odvratim. Nažalost, Boban se nije na tome zaustavio. Želio je, očito krvoproliće. Kada je ponovo krenuo, odgurao ga je Josip Kuže. Zvone može zahvaliti Kužeu što nije došlo do težih posljedica po njega.
Priznaje kako je imao napunjen šaržer pištolja 7,62, kako je mogao pucati, ali nije želio.
– Zna se kada policajci mogu upotrijebiti oružje. Kada su napadnuti. Ja sam bio napadnut, ali nisam želio pucati u Bobana. Bilo je mojih kolega koji su me nagovarali da pucam. Možda bi neke moje kolege i pucale u Bobana, ali ja nisam želio. Čak i nakon te neodigrane utakmice pojedine kolege su me nagovarale da “ispeglaju” Bobana. Ja to nisam htio. Nekoliko dana nakon utakmice, u jednom kafiću sreo sam Bobana. Pružio je ruku, ali je bio pun sebe. Svih ovih godina bilo je raznih priča, kako mi je Boban dao “masne” pare, kako je uradio ovo i ono. Ništa od toga nije istina. On je ispao heroj u svojoj zemlji, u svom narodu, a ja neko ko je udario na kapitena Dinama.
Bilo bi mrtvih
Sudbina se poigrala sa Ahmetovićem. U Maksimiru je branio poredak zemlje, čija će politika osmisliti i započeti agresiju na njegovu zemlju. Protjerati i pobiti njegove sunarodnjake, komšije, rođake…
– Ja sam samo radio svoj posao. Bio sam tada, kao što sam i sada profesionalac. Ništa me drugo nije zanimalo. Nisam se spremao za rat, ni za tuču sa igračima. Nažalost, sve je to bilo izrežirano. Čak smo od navijača koje smo priveli saznali da se spremao napad, pa i likvidacija Dragana Stojkovića Piksija. Da je utakmica nastavljena, uvjeren sam da bi smo imali mrtvih, ranjenih. Možda je u Maksimiru spriječen ili odgođen rat. Ja ne znam kakvu je ulogu imao Boban, kakav scenario su pripremali političari, ali znam kakav sam ja imao zadatak. Želio sam da sve protekne u redu – ispričao je svoju priču Refik Ahmetović.
Ahmetović je nakon službe u Zagrebu otišao na bolovanje, potom dobio premještaj u Zvornik, gdje ga je zatekao rat u BiH. Bio je u specijalnoj jedinici Armije BiH. Danas je član Komisije za polaganje ispita u Kantonu Sarajevu. Otkriva kako bi želio upoznati Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH. Tada je navijao za Dinamo…