Loša: Prvi put u životu pravim dugoročne planoveSaša Lošić Loša s Nikšom Bratošem u Zagrebu privodi kraju snimanje novog albuma “Plavog orkestra”. Izolirao se, pokušava nestati iz javnosti, ali mu film “Orkestar” to ne dozvoljava.
Nakon premijere na Sarajevo Film Festivalu, rediteljsko ostvarenje Pjera Žalice žari i pali regionom. Premijere u Zagrebu i Ljubljani raspodate su u rekordnom roku pa su se organizirale i po četiri projekcije filma, koji je svojevrstan dokument o fascinantnoj dvadesetpetogodišnjoj karijeri Loše i “Plavog orkestra”. Svjedoči o vremenu i generaciji koja je proživjela promjenu sistema vrijednosti, ali je ostala odana samoj sebi.
Nova godina
Zbog fenomena “Orkestra”, iz tame zagrebačkog studija izvukli smo Lošu, koji nam se povjerio da je 16. januar rok za završetak novog albuma – dugoočekivanog i dugonajavljivanog. I čini se kao da je odahnuo kada smo mu rekli da je film, ustvari, u ovom trenutku u žiži interesiranja, a ne CD. A u toku razgovora otvorile su se i druge veoma zanimljive teme.
Ipak, krenuli smo od novogodišnjeg koncerta koji bi “Plavi orkestar” trebao održati na trgu u Beogradu.
– Znate kakve su te svirke, ljudi dođu da se vesele. Nije to koncert, to je više dernek. Za Novu godinu, po “defaultu”, moraš biti radostan, to su uvijek nehumano organizirani praznici. Mi smo skontali da nam je bolje svirati, jer je to naš prirodni ambijent. Kao djeca smo mislili kako je lijepo za Novu godinu, a možda su nam samo naši roditelji pravili atmosferu – kaže Loša na početku intervjua za “Dnevni avaz”.
“Orkestar” je u vrhu kulturnih događaja na ovim prostorima u 2011. Nedavno je imao i TV premijeru.
– I mene je iznenadilo da je prije, recimo, Tuzle, Banje Luke, Mostara bio na TV-u. Mislio sam da ćemo ga još malo promovirati, ali kako je filmu dat veliki značaj, to mi je kompliment. Emisija je bila uoči Dana državnosti BiH i baš mi je drago.
Život u izolaciji
Kada je počela priča o filmu, mnogi su mislili da će to biti mali simpatični dokumentarac o jednoj grupi.
– Film živi neki paralelni život, mimo grupe. Pjer upravo montira internacionalnu verziju filma. Uprkos brojnim pozivima u Kanadu, Poljsku, Tursku i na razne festivale širom svijeta, Pjer to čuva dok ne završi svoju internacionalnu verziju. On želi da kontekst vremena bude malo razumljiviji ljudima vani. Intervencije su u tim uvodima, ima malo više arhivskih snimaka.
Dakle, imate ozbiljne inozemne planove?
– Mnogo ozbiljnih producenata iz svijeta predlaže film za različite ugledne kontekste. Ali, da ne kukuriknem prije vremena pa da mi ne kažu: “Gdje ti je Oskar?” Uglavnom, riječ je o dokumentarnom Oskaru. Mnogo ljudi želi utjecati na to da budemo nominirani.
Jeste li očekivali ovakav uspjeh filma?
– Nisam, ali mi se desila jedna stvar. Na trećoj projekciji u Ljubljani gledam sebe ne velikom ekranu i u jednom momentu mi se učinilo da bih se trebao malo iskulirati, smiriti. Kada se okrenem, shvatim da je period koji je bio miran i kada sam živio u nekoj vikendici, skoro u izolaciji, bio najljepši u mom životu. Živio sam nekako nikako. Eto, to me je razmišljanje uhvatilo.
Vi se to žalite?
– Ni govora. Ne kukam, divno je, ali nešto mi se čini da sam sve relativizirao, više nemam tu iluziju da je javni život nešto važno.
Dakle, ne osjećate se kao filmska zvijezda?
– Imam problem što sam izgubio iluziju. Film vidim kao set od 150 ljudi gdje se rekviziter i reditelj svađaju, muziku vidim kao miks koji se ponavlja hiljadu puta u studiju nakon ponoći… Žao mi je, jer svaki san koji imaš, svaka iluzija, zapravo ti daje čaroliju života. Jedino što mi je ostalo jeste priroda i druženje s ljudima koje volim.
Mali “Kum”
Imate li vremena za to?
– Nemam. Čeznem za tim. I zato kada me pitaju je li bolje biti pijan ili star, ja kažem star. Jedva čekam da ostarim, da se kutarišem belaja.
Znači, ne bojite se godina?
– Ne znam uopće šta su to godine. To je stvar unutrašnjeg “spirita”. Godine ne prolaze, prolazimo mi.
Nakon što završite sa “Plavim orkestrom”, je li filmska umjetnost Vaš put?
– Prvi put u životu pravim dugoročne planove. Jedan od njih je da usavršim orkestraciju, jer sam završio nekoliko godina srednje muzičke škole. Mada je i neznanje jedan specifičan oblik znanja. Volio bih uraditi nekoliko komornih stvari za klavir i gudački kvartet. Završavam muziku za film Marka Nabrešnika “Šangaj”, u kojem igraju naši Emir Hadžihafizbegović, Senad Bašić, Haris Burina… Odigrali su maestralne uloge. To je mali “Kum”. Radim i za jedan njemački film.
Vjerujem Rambu
– Rambo Amadeus kaže da je frekvencija elektromagnetskih talasa koji utječu na ljudski mozak, u prošlom stoljeću bila 8 kiloherca ili nečega takvog. I da bi svijet bio tolerantan, treba doći do 16, a Rambo tvrdi da smo trenutno na 12. Djeluje suludo, ali na neki čudan način mu vjerujem.
Tolerancija i pomirenje
– Dino Merlin je tako fascinantan. I u Beogradu je sve proteklo super. Vidite da sve kreće ka nekoj toleranciji, pomirenju. Ljudi žive neki drugi život, a ne kako se nameće – govori Loša.
Saša je sin jedinac Nade i Dobrote Lošića. Majka mu je, nažalost, preminula pa je punu pažnju posvetio svom ocu. Dobrota je u penziji, a bio je dugogodišnji novinar na Televiziji Sarajevo.
– Tata je optimista od kojeg samo treba učiti. Čovjek koji u najtežim trenucima tješi druge. Bio je i na premijeri filma u Ljubljani – kaže Loša.
Loša je u dugogodišnjoj ljubavnoj vezi sa Slovenkom Špelom Možinom. Živjeli su zajedno u Ljubljani, ali je ona trenutno zbog posla vezana za Brisel.
– Sve je uredu, ona je u Briselu. Ali, ne volim svoj privatni život baš servirati u javnosti. Nema tu ništa spektakularno – govori Loša.
Loša je rođen u Banjoj Luci, ali je kao beba došao u Sarajevu. U svom gradu završio je školu i početkom osamdesetih godina osnovao “Plavi orkestar”, koji su kritičari ocijenili kao kulturni fenomen osamdesetih i devedesetih.
– Sarajevo je veoma važno u mom životu. Uglavnom sam na točkovima i u Sarajevo dolazim kad god mogu – ističe Loša.