Jedna od najvećih pojedinačnih tragedija tokom etničkog čišćenja i genocida, počinjenog od 1992. do 1995. godine u našoj zemlji, desila se porodici Efendić iz podrinjskog gradića Vlasenica.
Ibri i Azemi Efendić vlasenički monstrumi su, od ukupno osam, ubili čak sedam sinova i jednog unuka. Jedan od rijetkih Efendića koji je preživio je Ibrin i Azemin unuk Senad, rođen 1980. godine.
Porodična kuća
– Znači, 1992. su ubijeni moj otac i šestorica njegove braće. Da ih nabrojim po starini. Salih je bio najstariji, imao je 43 godine. Onda idu Šukrija, Haso, Ahmo, pa moj otac Hilmo, Osmo i Salko. Tu je i devetnaestogodišnji amidžić Mehmed. On je osmi Efendić, ispričao nam je Senad na vlaseničkom mezarju Rakita dok smo čekali ukop devet nedužnih žrtava.
– Samo jedan od osmorice braće je preživio. On je bio najmlađi i sada živi u Americi. Djed i nena su umrli prije rata, kaže nam Senad.
Etničko čišćenje ovog podrinjskog gradića, dodao je on, počelo je ulaskom Novosadskog i Užičkog korpusa u Vlasenicu u aprilu 1992. godine.
– Počelo je odvođenje, premlaćivanje… Otac i dvojica amidža su ubijeni tamo na porodičnom imanju na Piskavicama, dok su ostali ubijeni na Pelemišima. Svi su prošli torture u logoru Sušica, priča nam Senad, pokazujući obnovljenu porodičnu kuću u Piskavicama, mjestu koje je udaljeno dva kilometra od mezarja Rakita.
Ovaj mladić danas živi, kako kaže, na relaciji Živinice – Vlasenica. Nekoliko dana provede u Federaciji, a onda nekoliko dana u rodnoj Vlasenici.
– Po zanimanju sam diplomirani kriminalista. Osam godina sam na birou i ne radim. Nisam poželjan u RS-u da radim, vjerovatno zbog genocida koji je izvršen na mojoj porodici. Nisam poželjan možda ni tamo u Federaciji, jer nisam odatle. Tako da sam nigdje, priča nam Senad.
Navodi da mu niko nikada nije ponudio bilo kakav posao. U Živinicama nekako preživljava sa majkom i sestrom. U istoj kući sa njima žive i dvije kćerke od njegovog amidže.
Bez interesa
– Ko će mi ponuditi posao? Nezainteresovani su prvo ovi ovdje naši, koji vode vlast u Vlasenici. Trebali bi pomoći jer, ipak, veliko je stradanje moja porodica podnijela. Da ima neko živ od njih (Efendića), možda bi to bilo drugačije, imali bi interes da pomognu. Ovako nemaju interesa. Pa, valjda su Efendići, ako ni zbog čega, onda makar zbog ovih osam šehida, zaslužili da bar njihov jedan preživjeli potomak ima posao u ovoj državi, govori nam Senad Efendić.