Dok sam putovao na Sajam knjige u Sarajevu, još u autobusu sam osjetio neku nelagodnost vezanu za temu identiteta. Negdje sam zapisao rečenice koje se uklapaju u tu temu: Vraćam se tamo gdje me ne vole, iz zemlje gdje sam nepoželjan.Ovaj autobus na sprat stvarna je moja domovina. Sve drugo je nestvarno, proizvod pogleda krvavih očiju.
Kako sam doživio protekli Sajam knjige?
Ponekad ujede riječ za srce, zaboli a onda osmjeh izbiše svu bol i tako u krug vrtio se karusel Sajma kulture. Dvadesetog aprila 2011, pisci iz dijaspore su se okupila oko štanda Ministarstva za ljudska prava. Osoblje ministarstva se trudilo da se osjećamo prijatno, naravno u domenu njihovih kompetencija. Skučen prostor za izlaganje knjiga nije moga primiti knjige svih autora. Knjige su potiskivane čas lijevo, čas desno. Napokon kad su se skrasile dale su se u osvajanje, mamile posjetioce, šarmirale lijepim omotima i koricama ali uzalud. U tom mnoštvu izgubile su svoju ljepotu i utopile se u prosječnosti i kiču vašarskih manira.
Okupljeni oko dva stolića pisci su se družili, razmjenjivali iskustva, šalili, ispijali kafe. Bilo je tu živo i puno pokreta. Dominirale su riječi: mi-oni, Bosna-dijaspora, maraka. Godinu dana u Danskoj ćutim a onda se otvorim i ne zatvaram usta sretan da sam među prijateljima, istomišljenicima koji se zaljubiše u prokletnicu zvanu literatura. Bili su tu Midhat Ajanović, Ismet Bekrić, Predrag Finci, Safeta Osmičić, Hankuša Fehimova Hamzagić, Hedina Tahirović, Sijerčić, Safeta Ophođaš, Šime Ešić, Ševko Kadrić, Fahrudin Dino Avdibegović, Osman Arnautović, Antonije Nino Žalica, Enes Topalović, Zlatko Lukić, Emsura Hamzić, Bajram Šabanović, Asima Samjić… Nek mi oproste ako sam nekog zaboravio.
Od promocije do promocije, od kafe do kafe, od druženja i priče do kupovine knjiga proticali su dani. Sretnici koji imaju prijatelje i rodbinu u Sarajevu odlazili su pa se vraćali. Ja tamo nikog nemam pa sam tu bio dio inventara. Izvirivao sam i očekivao da će se pojaviti neko poznat ali uzalud. Marširala je kolona meni nepoznatih ljudi, ponekad bi zastali pred našim štandom pa nastavili dalje.
– Ovo je štand Dijaspore!
– E,baš mi vi trebate! – reče dama ljuta na nas kao da smo mi bili krivci za sve njene probleme u životu. Bilo je i onih koji su kupili knjigu. Ja se mogu pohvaliti da sam prodao tri Bajke za Unu.
Lijepa strana Sajma su Mirsad Bećirbašić, Mersida i Ibrahim Osmanbašić, Admiral Mahić te akademik Muhamed Filipović koji su pokazali svu ljepotu bosanskog čovjeka, merhametluk kojim se naš narod toliko ponosi. Hvala im jer su mi pokazali domovinu onakvom kakvom sam je zamišljao. Izdigli su se iznad svih i prijateljski razgovarali sa jednim prognanikom iz Banjaluke.
Osman Arnautović je učinio nemoguće. Okupio je pisce dijaspore, ujedinio i objavio knjigu. Promocija zajedničke knjige 27 autora PRIČE protekla je lijepo. Nije se ni primijetilo da niko od organizatora ili ispred BiH vlasti nije bio prisutan. U svakom slučaju bili su tu uži prijatelji, sami pisci te nihova rodbina, što znači da smo imali kvalitet dostojan jednom takvom projektu. Kroz prizmu te knjige vidim dvije niti koje se isprepliću: zajedništvo i Bosna. Osjetio sam gorčinu prema organizatorima te sam na mojoj promociji smogao snage da kažem sljedeće: Zovem se Denis Dželić, dolazim iz Danske, iz malog grada Hundested što u prijevodu znači Mjesto za pse. Evo i jutros kad sam krenuo ka Skenderiji priđe mi jedan pas lutalica, onjuši mi dlan i reče: – Zdravo brate!
Ipak, nisam nezadovoljan, uspio sam akumulirati energiju za sljedeću godinu, nadahnuo se ljepotama majke Bosne koja je blistala okupana suncem proteklih dana. To će me grijati cijelu godinu do narednom Sajma.
Hamletov sin se vraća u Dansku da mu vida rane i tješi ga. Šapuće mi na uho: – Sine moj, opasno je voliti Bosnu.
Denis Dželić, Danska
BHmagazin / RNR