Rahmetli Senahid Bolić Bolo: Legenda odbrane OlovaPoznajem tri kategorije heroja. Prva je ona čije je herojstvo kreirala javnost, a koje je često bilo bez pokrića na bojnom polju, ali eto, javno mnijenje ih je arhiviralo u historiju i ne da na njih. Opet, s druge strane, znam one koji su bili pravi heroji, velike gazije, koji su jurišali, ginuli i krvarili za ovu nesretnicu Bosnu, a za koje niko ne zna osim nekih njihovih bližih saboraca.
Oaza slobode
I treća kategorija su heroji poznati u narodu, koje su na “Mont Everest bosanskog herojstva” popele veličanstvene bitke, nezapamćeni herojski podvizi, sinhronizirano sa saborcima i napaćenim narodom koji su branili. Prije tačno 18 godina, u petak, 21. januara 1994., sedmicu nakon teškog ranjavanja u odlučnoj bici za Olovo, u tuzlanskoj bolnici u 36. godini umro je Senahid Bolić Bolo, legenda odbrane Olova, heroj koji je to za života postao.
Odbrana Olova u ratu 1992-1995. bila je od neprocjenjivog značaja za odbranu BiH. Nažalost, sama uloga olovskog ratiša kao ni 1. slavne olovske brigade, Samostalnog sokolačkog bataljona i 4. bataljona iz sastava 126. ilijaške brigade, koji su branili Olovo, skoro da i ne postoje u poslijeratnoj literaturi koja se bavi agresijom na BiH. Olovo i olovska sela u dolini Krivaje još od početka ljeta 1992. postali su oaza slobode za hiljade bošnjačkih izbjeglica protjeranih s područja općina Sokolac, Han-Pijesak, Ilijaš, Rogatica, Vlasenica…
Strategija Radovana Karadžića i Ratka Mladića krajem 1993. i početkom 1994. imala je za cilj nanošenje odlučujućeg vojnog poraza glavnini snaga Armije RBiH.
Strateška ofanziva glavnog štaba Vojske RS pod kodnim nazivom “Drina 93” uključivala je četiri odvojene operacije i to na područje Olova tokom novembra i decembra 1993. te januara 1994., na Teočak u novembru i decembru 1993., na maglajsko-tešanjski džep tokom decembra 1993. i marta 1994., te na Bihaćki okrug u februaru 1994. s ciljem zauzimanja Grabeškog platoa i željezničke komunikacije koja prati tok rijeke Une.
Nijedna od ovih operacija nije dala rezultate niti je ispunila ciljeve agresora.
Ponedjeljak, 8. novembar 1993. Počinje snažna ofanziva Vojske RS na Olovo. Cilj Glavnog štaba VRS je zauzimanje Olova i spajanje Romanije i Glasinca dolinom rijeke Krivaje sa srpskim snagama u Vozući i na Ozrenu, čime bi bio prekinut koridor između tuzlanske regije i srednje Bosne. Glavni pravac napada vodi preko Kruševa, sela udaljenog od Olova desetak kilometara.
Napadi VRS
Dvije sedmice nakon prvih napada VRS glavni pravac napada usmjerava prema Olovu iz pravca Krivajevića i Ajdanovića linijom Kruševo – Bakići – Kremenjača (kota 1113). Na bosanske branioce Olova napadaju pripadnici četiri korpusa VRS i to: Sarajevsko-romanijskog, Krajiškog, Drinskog i Hercegovačkog. Tu su 2. romanijska brigada, dijelovi 11. lake pješadijske brigade iz Mrkonjić-Grada, 6. sanske i 43. prijedorske brigade, 65. zaštitni puk VRS, kao i združene jedinice iz Drinskog korpusa VRS.
Četnici kreću u ofanzivu na Olovo
Pema procjenama, u napadima je učestvovalo oko 3.000 srpskih vojnika. Napadi VRS zaustavljeni su odsudnom odbranom jedinica Armije RBiH. Horom olovskih heroja dirigirao je Senahid Bolić Bolo.
– Čuo sam na njihovoj vezi kako generali Mladić i Gvero lično komanduju ovom ofanzivom. Uništili smo im šest tenkova i jednu pragu. Moj bataljon od 800 ljudi pokriva liniju dugu 25 kilometara, koju bi trebale pokrivati dvije brigade. Mi nemamo kud s ovih naših kota. Ovo će trajati do pravoslavnog Božića. Do tada će izginuti toliko četnika da će im se sve ogaditi – govorio je tada komandant Bolo.
Gorjelo je na prilazima Olovu. Brda i doline su razorene od četničke artiljerije. Novi napad VRS započeo je 12. januara 1994. istim pravcem, kao i neuspjeli napadi u novembru i decembru 1993. godine. Ovoga puta su, ipak, snage Hercegovačkog korpusa VRS uspjele probiti linije iscrpljenih olovskih branilaca i osvojiti selo Kruševo.
Snage VRS nastavile su napad i 15. januara, a srpski mediji objavili su da su zauzele selo Prgoševo, čime je VRS ušla četiri kilometra u odbrambeni pojas snaga bosanske vojske i zaprijetila da će se probiti do sela Dolovi na afaltni put Sarajevo – Olovo i tim putem umarširati u grad.
Ipak, združene jedinice 1. i 2. korpusa Armije RBiH zaustavile su Mladića. Najpresudniju ulogu u slomu ove četničke ofanzive imao je dolazak elitne jedinice “Živiničke ose”, kojom je na terenu komandovao rahmetli Hazim Bešlija, zamjenik komandanta Mevludina Mahmutbegovića. Bešlija je rođen u olovskom selu Kruševo, upravo tamo gdje je neprijatelj probio liniju odbrane.
Naredba ocu
Po naredbi komandanta 2. korpusa Armije RBiH Hazima Šadića borci “Živiničkih osa” su 12. januara 1994. upućeni na uzavrelo olovsko ratište. U večernjim satima stigli su u rejon sela Dolovi kod Olova. Na jurišni položaj borci “Živiničkih osa” stigli su u najvećoj tajnosti 14. januara ujutro u 3.30 sati. Krenula je borba prsa u prsa.
U borbama za Kruševo 14. januara 1994., s puškom u ruci, smrtno je ranjen slavni olovski komandant Senahid Bolić Bolo.
Očevici kažu da ga je u desni dio čela zakačio geler granate koja se aktivirala na šljivi. U tuzlanskoj bolnici gledali ga saborci kako bespomoćno leži i polako gubi svoju prvu i posljednju ratnu bitku. Svjedočili su kasnije da je u tim samrtnim trenucima na bolničkom krevetu izgledao kao i u životu: snažan, lijep, prkosan…
Čak je i onaj trag ranjavanja na njegovom čelu bio neprimjetan. Na licu mu ostao osmijeh koji će nositi u sjećanju dok su živi. Živio je sedmicu nakon ranjavanja. Od petka do petka.
Plakala je rijeka Krivaja, plakali su saborci, domaće stanovništvo, izbjeglice…
Ratni izvještač Radija BiH s olovskog ratišta Velid Džindo bio je blizak prijatelj i saradnik rahmetli Bole.
– Privilegija je bila biti u društvu takve ljudske gromade, junaka koji je danju praktično bio na liniji, pucao iz rova, a navečer bi se nadnosio nad karte i analizirao šta i kako dalje. Bio je više od običnog insana. Ratnik, gospodin, komandant, ljudeskara mekog srca. Nije volio podrumaše i zabušante. Jedne prilike moj snimatelj Zlatan Kopić, Bolo i ja obišli smo, na njegov prijedlog, gotovo cijelu liniju fronta koja je spadala u zonu odbrane Bakićkog bataljona kojim je on komandovao. Snimili smo više stotina izjava boraca i svaki put bi, kad mu borac kaže: “Ja mislim…”, odgovarao: “Nemaš ti šta da misliš, ja sam tu da mislim, tvoje je da čuvaš ovaj grumen zemlje da ne prođu četnici!”
Kako je savršeno izgledala njegova porodična organizacija odbrane svjedoči i ovaj primjer. Bolin brat Sifet dobio je jednu od najopasnijih kota na olovskom ratištu! Kada sam obilazio liniju, zamoli me Sifet: “Daj, vidi s njim da me malo odmori, da dobijem neki malo mirniji rov.” Naravno, nisam imao hrabrosti o tome razgovarati s komandantom Bolom! Bolin otac, rahmetli hadžija Taib, bio je zadužen da svakog jutra osigura 100 litara mlijeka za kuhinju bataljona. Zatrefio sam se tog jutra kad mu je babo raportirao: “Gospodine komandante, imamo samo 70 litara. Ahmine krave zanoćile vani, pa nisu pomužene!”
“To se hadžija više ne smije dešavati. Zadužite djecu, nane i djedove da sav mal zanoći u štali. Neću to više tolerisati, borcima ne smije faliti mlijeka”, naredio je rahmetli Bolo rođenom ocu – priča Džindo.
Bio i zubar
Bolini borci pamte da je slavni komandant uvijek u džepu nosio kliješta za vađenje zuba.
– Vještinu vađenja zuba naučio sam od oca Taiba, koji mi je poklonio kliješta. Mušterije vele: “Baš si lake ruke.” Vadim zube na svakom mjestu i u svako vrijeme. I po danu i po noći, pod omorikom, u rovu… U Olovu nemamo nijednog stomatologa, tako da je sav posao spao baš na mene. Posebno se radujem kad rasteretim djecu – govorio je Bolo malo prije pogibije.
U današnjem vaktu učestalog progona branilaca i oslobodilaca BiH Velid Džindo se prisjetio i Bolinog proročanstva s kraja 1993. godine.
– Ne zaboravi, novinaru moj, mi, evo, časno i srčano branimo ovu našu jednu i jedinu domovinu. Poštujemo međunarodne konvencije o ratovanju i zarobljenicima. Poštujemo sva pravila ratovanja. Moji borci su prošli takvu golgotu, razumijem ih. Oni nisu samo ljudi! Ovi naši borci su roboti, oni su mašine… Ali, ne zaboravi, ponavlja ti tvoj Bolo, živi bili pa vidjeli. Mogli bi jednog dana odgovarati za činjenicu da smo branili grumen ove naše jedine i najdraže zemlje. Napiši to lijepo. Mogli bi odgovarati – prisjeća se Džindo.
Svaka sloboda se skupo plaća. Bosna je svoju platila najboljim sinovima. Jedan od njih, slavni komandant Bolo, ostat će upamćen samo po dobru.
Bio je to insan kod kojeg je sve bila dobrota. Ko je i kakav je heroj bio rahmetli Senahid Bolić Bolo možda ćete najbolje zaključiti iz nataloženog iskustva jednog starca iz okolice Olova koji zapamti i Drugi svjetski rat, i koji mi, kad ga upitah za Bolu, reče:
– Ništa nije isto otkad on ne hoda ovim šumama i brdima. Bolo je jedan, takvih više nejma, takav se, bolan, ovdje u Olovu više rodit ne mere.
Radislav Krstić je na Kruševu ostao bez noge
U sadjejstvu jedinica Vojne policije “Balta”, 1. olovske brigade te Sokolačkog samostalnog bataljona “Živiničke ose” su 16. januara zaustavile Mladićevu ofanzivu u selu Prgoševo, a Kruševo je ostalo u rukama VRS do Dejtona.
Za vrijeme ofanzive, koja je trajala oko 70 dana, VRS imala je velike gubitke u ljudstvu i
materijalno-tehničkim sredstvima. Tokom ove ofanzive teško je ranjen ratni zločinac general Radislav Krstić, tadašnji načelnik štaba Drinskog korpusa VRS, nakon čega mu je amputirana noga.
Više se ni škola ne zove po njemu
Senahid Bolić Bolo rođen je 11. marta 1958. u selu Bakići kod Olova. Bio je profesor opštenarodne odbrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ). Prije agresije bio je fudbaler Stupčanice iz Olova. Posthumno je 1994. odlikovan Ordenom za vojne zasluge sa zlatnim mačevima i ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”.
Do prije nekoliko godina osnovna škola u Olovu nosila je njegovo ime, da bi preko noći naredbom onih koji i ne znaju gdje su bile linije odbrane ovog gradića bila preimenovana u OŠ “Olovo”.
Bio je zaljubljen u Bosnu i slobodu. Pjesme mu pjevali još za života. Jednu od njih, poznatu po refrenu “ko da gledam pleća u junaka i široku dušu bosansku, od Kruševa do Musićke dole sve je vojska komandanta Bole”, koju napisa i otpjeva olovski ljekar Mujo Hodžić u godinama agresije na BiH putem talasa Radija BiH, upamtili su branioci širom Bosne i Hercegovine.
Pjevalo se i plakalo uz tu pjesmu.