Ono što vlast jeste dužna osigurati jesu sigurnost i približno jednake šanse svim građanima.
Činjenica da su protesti intenzivniji u Federaciji BiH i da su poprimili ozbiljnu dimenziju može se objasniti asimetričnim odnosom dva entiteta [EPA]
Protesti širom Federacije BiH, koji očigledno predstavljaju kulminaciju socijalnog bunta i nezadovoljstva širokih slojeva građana iz poznatih razloga, mogu se istovremeno posmatrati sa dozom straha i nade – straha da ne proizvedu ozbiljniji građanski sukob na klasnoj osnovi, a nade da su možda zadnja šansa da se ovdašnje vladajuće političke strukture i koruptivne poslovne elite, koje su s njima u sprezi, konačno dozovu na urgentno djelovanje na planu ozbiljnih političkih, ekonomskih i društvenih reformi, koje godinama propada, ali koje još nije dodirnulo dno.
Beznadežan položaj
Njima se opravdano izražava nezadovoljstvo građana, radnika, penzionera, studenata i nezaposlenih svojim beznadežnim i očajnim položajem u društvu. Proteklih nekoliko dana protesti su poprimili jednu sasvim novu, ozbiljniju, reklo bi se čak opasnu dimenziju i karakter. Situacija je dramatična, a posljedice su mogle biti i veće. Prava je sreća da na protestima nije bilo ljudskih žrtava.
Za to treba zahvaliti spletu okolnosti, pa i snagama reda koje nisu pribjegle radikalnijim mjerama, a moglo se desiti da primjene oštriju silu. Materijalna šteta, iako je velika i nezanemariva, ipak se može nadoknaditi, ali ljudske žrtve bi ostavile duboke rane. To ni u kom slučaju ne opravdava snage reda, čija je dužnost bila istovremeno zaštititi javne institucije i imovinu od vandalizma, ali i pokazati razumijevanje prema legitimnom pravu i opravdanim zahtjevima građana.
Zanimljivo je da su protesti postali nasilni, čak nepredvidivi, ali samo u većem entitetu BiH. Primjećuje se, također, da su bili odlično sinhronizirani i koordinirani, jer su se simultano dešavali u svim većim industrijskim centrima, ali ih ni u kom slučaju ne bismo trebali posmatrati kroz prizmu teorija zavjere, unatoč činjenici da očito imaju podršku međunarodnog faktora u BiH.
Protesti širom Federacije BiH, koji očigledno predstavljaju kulminaciju socijalnog bunta i nezadovoljstva širokih slojeva građana iz poznatih razloga, mogu se istovremeno posmatrati sa dozom straha i nade.
Nema spontanih protesta ove vrste. Takvo što je prava iluzija. Prije bi se moglo reći da se radi o dobroj organizaciji, skoro pa nadahnutoj idejama Jurgena Habermasa (Teorija komunikativne akcije), a koje podrazumijevaju da učestala i uporna komunikacija aktera, kojima su zajednički cilj promjene u društvu, kumulativno morati dovesti do tih promjena, prije ili kasnije, ako se za to ispune neophodni uvjeti.
Pozitivna karakteristika je i to da su protesti, očigledno je, rukovođeni samo socijalnim, a ne etničkim ili vjerskim parametrima, budući da im je cilj promjena vlasti različitih ideoloških provenijencija, narodne (SDA) ili pak socijaldemokratske (SDP), iako ni jedna ni druga politička opcija nisu onakve kakvim se percipiraju.
Vape za demokratijom
Niti je SDA prava narodna stranka kakvom se želi predstaviti u Evropi, niti je SDP autentična socijaldemokratska partija, iako potonja pokušava po svaku cijenu monopolizirati politički prostor i diskurs lijeve provenijencije na području Federacije BiH. Obje partije su odavno izgubile osjećaj za služenje narodu, radnicima ili, pak, građanima i postale su najviše mehanizmi za kontrolu ono malo preostale javne imovine i uhljebljenje svojih funkcionera, istaknutih članova ili simpatizera, rođaka, prijatelja.
I jedna i druga partija vape za demokratizacijom iznutra, jer se njima upravlja na autoritaran način, što zbog mentalnog sklopa, nesposobnosti ili, pak, nedostatka razumijevanja za nove, svježe i zdrave ideje u prvoj, što zbog recidiva marksističko-lenjinističkog naslijeđa, ali najviše demagoškog narcisizma u drugoj.
Situacija je dramatična, a posljedice su mogle biti i veće. Prava je sreća da na protestima nije bilo ljudskih žrtava.
Bahatost i demagogija teško da se mogu prikriti plaštom lažne skromnosti, ispod kojeg se da primjetiti nezajažljiva potreba i loše maskirana želja da se po svaku cijenu ostane na vlasti.
Vodeće vladajuće političke stranke u većem bh. entitetu izgubile su svaki osjećaj za principe koje proklamiraju, kako bi se po svaku cijenu održale na pozicijama vlasti. To što godinama, zajedno sa ostatkom partijskih perjanica, hrvatskih i srpskih etnija u BiH, mrcvare građane svojim maratonskim politikantstvom po evropskim luksuznim hotelima i palačama od Lago de Coma u Italiji do Praga u Českoj, bez postizanja iole zadovoljavajućih ustavnih rješenja, više se ne može smatrati njihovim opravdanim mandatom, već služenjem sopstvenim interesima sa narodnih jasala. Ako su to shvatili učesnici protesta, a izgleda da jesu, onda ih u tome treba podržati.
Za našu zemlju, koja nosi vidljive ožiljke rata i poratne rekonstrukcije, izgradnje institucija, međunacionalnog pomirenja i ekonomske tranzicije, ovi protesti sasvim su jedna nova, pozitivna i dakako željno očekivana pojava.
Dobro organizirana i funkcionalna država sa zdravim institucijama može lahko amortizovati i žešće proteste, čak i kada se oni otmu kontroli i poprime nasilni karakter, kao što se to ovdje desilo. Protesti su dio demokratskog društva, kojima se izražava nezadovoljstvo građana odlukama i potezima vlasti koji nisu u skladu sa predizbornim obećanjima na osnovu kojih je određena vlast dobila mandat da služi narodu.
Ipak, u ozbiljnim i zrelim demokratskim društvima protesti nikad ne dovode do formiranja kriznih štabova, revolucionarnih komiteta ili privremenih upravljačkih tijela izvan parlamentarnog nadzora i legitimiteta. Svaki vid uspostavljanja arbitrarnih i kvazidržavnih struktura po logici i aršinima ulice i institucija mimo izborne volje građana samo je jedan od oblika državnoga udara pod plaštom borbe za jednakost, pravdu, slobodu ili, pak, neke druge proklamirane vrijednosti i ciljeve pojedinaca ili grupa.
Vlast je zbog svoje arogancije, nekompetentnosti, korupcije, nepotizma, aljkavosti i nebrige za one kojima treba da služi naže društvo dovelo u ćorsokak iz kojeg nas ne može izvesti, barem ne ova ista vlast, izuzev da se potpuno reformira iznutra, jer narod joj, pokazalo se, više ne vjeruje.
‘Sluge naroda’
Političari u razvijenim demokratskim društvima su sluge naroda (public servants), kao i administracija koja je zadužena da provodi odluke te vlasti.
I jedni i drugi trebaju podjednako služiti građanima.
Čak i u najvećim diktatorskim sistemima, kakav je bio Suhartov režim u Indoneziji ili, pak, u ekonomski uspješnim, ali politički autoritarnim sistemima manjih sloboda, a koji bi se mogli nazvati “prosvijećenim apsolutizmom”, kakvi su bili režimi u Južnoj Koreji ili Singapuru, vlast je opstojala i imala legitimitet zbog toga, jer je osiguravala, prije svega, sigurnost, blagostanje i ekonomski prosperitet građana.
Bez obzira na karakter političkog sistema, da bi određena vlast imala legitimitet mora postojati konsenzus ili društveni ugovor (social contract) između onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada. Izborna pobjeda na slobodnim izborima jeste osnovni uvjet za mandat jedne vlasti, ali ne i jedini. U našoj zemlji, ovdje prvenstveno mislim na njen veći entitet, taj konsenzus odavno ne postoji. On je davno poremećen na štetu građana.
Političari i birokrati postali su posebna klasa društva odvojena od naroda, koja odavno služi samoj sebi, zaboravivši pritom da su sluge naroda, koji ne samo da ih je izabrao, već koji ih, također, plaća, budući da su poreski obveznici.
Ovdašnje vlasti godinama kupuju socijalni mir, zadužujući se kod međunarodnih institucija MMF-a i Svjetske banke, na taj način trošeći sredstva na pretjerano visoke plaće, luksuzne automobile i drugi nepotrebni luksuz, izmišljena i uglavnom neproduktivna putovanja po svijetu. Takvo ponašanje i rasipništvo neprimjereni su ekonomskom statusu jedne male i osiromašene zemlje kakva je Bosna i Hercegovina, čijih je skoro 50 posto građana bez posla, primjerenog smještaja, adekvatnih prava na socijalnu zaštitu i druge usluge – kvalitetno zdravstvo, javno obrazovanje, ulaganje u infrastrukturu, programe zapošljavanja, investicije i sl.
Političari u razvijenim demokratskim društvima su sluge naroda (public servants), kao i administracija koja je zadužena da provodi odluke te vlasti.
Ako socijalni bunt građana protiv vlasti uspije promijeniti paradigmu našeg društva i ako, zaista, dođe do suštinskih i kvalitativnih promjena nabolje, koje će pratiti temeljite reforme, u tom slučaju protesti se mogu smatrati uspješnim, unatoč materijalnoj šteti koja je počinjena, a koja nije neuobičajena, čak i u nekim naprednim demokracijama.
Ako, pak, dođe do rokade na kormilu vlasti po sistemu “sjaši kurta da uzjaše murta”, novi val protesta sigurno će imati dalekosežnije posljedice. Ovog momenta je teško precizno predvidjeti u kojem pravcu i kojim će se intenzitetom protesti nastaviti i šta se objektivno može od njih očekivati, kakve će rezultate polučiti, pored ostavki kantonalnih premijera ili vlada u četiri kantona.
Jedno je sigurno, protesti građana opravdani su i legitimni, čak su u izvjesnoj mjeri i zakašnjeli, trebali su se desiti puno ranije. Može se, također, zaključiti da oni imaju podršku širokog sloja građana, pa čak i dijela vladajuće elite, nekih iskreno, a nekih makar na nivou retorike. Ono što je, također, indikativno i važno, protesti imaju podršku međunarodne zajednice, zbog čega se vlast ozbiljno uznemirila, jer zna da se ne smije na brutalan način obračunavati sa učesnicima protesta. To naprosto ne bi bilo prihvatljivo i izazvalo bi ozbiljne sankcije.
U maniru Miloševića
Legitimnost zahtjeva prosvjednika ni u kom slučaju ne znači da su političari, poput nekih visokopozicioniranih državnih funkcionera i ministara BiH, upravu kada pokušavaju politički kapitalizirati i eksploatirati legitimne zahtjeve građana. To što neki od njih prosvjednike zbog vandalskog čina manjine izjednačavaju sa Radovanom Karadžićem s jedne ili, pak, nekih koji daju krila učesnicima protesta i to baš u maniru kako je to svojevremeno činio srbijanski diktator Slobodan Milošević “kako niko ne smije da vas bije”, s druge strane, kako bi pokupili političke poene i pozicionirali se kao “spasioci naroda” na predstojećim izborima krajem godine, to bi se itekako moglo, u obliku bumeranga, vratiti njihovim protagonistima. Ovdje treba izbjeći svaki vid manipulacije protestima, jer to sigurno neće ostati bez posljedica. Svi koji obnašaju vlast, na bilo kom nivou, krivi su za stanje u državi, neki više, a neki manje.
Posebno je providno i degutantno što se čak i najviši politički dužnosnici ponašaju kao da su opozicija kada im to odgovara, a onda opet kao vlast kada im to, pak, ide u prilog. Političko nadmudrivanje i nesposobnost političara u Federaciji BiH, a koje traje tokom cijelog mandata ove vlade, odnos između zakonodavnog i izvršnog dijela vlasti, odnos predsjednika Federacije, vlade i parlamenta već su odavno poprimili takve karakteristike koje bi u nekim drugim zemljama davno dovele do državnog udara, budući da takvo stanje uistinu blokira funkcioniranje vlasti, za što ispaštaju građani.
Međunarodna zajednica, pak, koja, čini se, već neko vrijeme iskazuje podršku zahtjevima građana, nije nimalo nevina u ovoj priči. Međunarodni faktor je itekako odgovoran za stanje u kojem se danas nalazi Bosna i Hercegovina. Ona joj je skrojila “luđačku košulju” u obliku nakaradnog Dejtonskog sporazuma, koji strukturno nije pružao šansu da se bosanska država, kako je koncipirana u Dejtonu, razvije u normalnu, funkcionalnu, demokratsku zemlju, koju Evropa može i želi primiti pod svoje skute u Evropsku uniju.
Protesti bi morali natjerati i međunarodnu zajednicu da iskreno i na ozbiljan način pristupi pitanju rekonstrukcije Bosne i Hercegovine, koja će biti primjerena evropskim standardima u pravom smislu te riječi. Ova zemlja još djeluje na način apartheida. Njena asimetričnost (ustrojstvo dva entiteta od kojih je jedan posve unitaran, a drugi decentraliziran) dakako doprinosi jačanju secesionističkih tendencija u njenom manjem entitetu (RS), ali i do blokade i nefunkcionalnosti institucija vlasti u Federaciji BiH, budući na osjetljivost hrvatsko-bošnjačkih odnosa.
Legitimnost zahtjeva prosvjednika ni u kom slučaju ne znači da su političari, poput nekih visokopozicioniranih državnih funkcionera i ministara BiH, upravu kada pokušavaju politički kapitalizirati i eksploatirati legitimne zahtjeve građana.
Činjenica da su protesti intenzivniji u Federaciji BiH i da su u ovom entitetu poprimili ozbiljnu dimenziju upravo se može objasniti asimetričnim odnosom dva entiteta, ali i manjim stupnjem demokratičnosti, otvorenosti i sloboda u RS-u, gdje su socijalni problemi i nezadovoljstvo građana, također, prisutni na isti način. Razlika je u tome što je procjena rizika za prosvjednike veća u RS-u nego u Federaciji, što ne isključuje mogućnost njihove eskalacije i tamo.
Netransparentna i kriminalna entitetska privatizacija nekih velikih društvenih preduzeća desetine hiljada radnika ostavila je na ulici, bez adekvatne socijalne zaštite da može normalno preživjeti. Okrutni tajkunski kapitalizam počeo je da uzima svoj danak, jer je ogolio jaz između malog broja prebogatih i onih koji jedva preživljavaju – neki čak kopajući po kontejnerima za smeće kako bi pronašli komad kruha.
Postoji puno toga što dobra, sposobna, poštena i efikasna vlast može učiniti na ublažavanju siromaštva, smanjenju nezaposlenosti, eliminaciji korupcije.
Bosna je resursima bogata zemlja, prirodnim i ljudskim, ali su joj potrebni efikasan menadžment, dobri zakoni i njihovo efikasno provođenje, koji će omogućiti ulazak stranih investicija, transfer tehnologija i veću razmjenu roba.
Krajnje vrijeme
U kapitalističkom (tržišnom) sistemu vrijednosti uloga vlasti nije da svakom pojedincu osigura sreću. Ta sreća se ostvaruje u društvu, porodici, religiji, umjetnosti, filozofiji, muzici, sportu i sl. Ono što vlast jeste dužna osigurati jesu sigurnost i približno jednake šanse svim građanima. Ni jedno ni drugo u našoj zemlji ne postoji.
Međunarodna zajednica posjeduje mehanizme kojima može pomoći u rješavanju ovih pitanja. Krajnje je vrijeme da ih upotrijebi. Ako to ne učini, nezadovoljstvo građana će se povećati, a posljedice takvog stanja mogle bi biti dalekosežne, nepredvidive i opasne, kako za građane BiH tako i za njihovu političku i poslovnu elitu.