Holandski vojnici izležavaju se u Potočarima 12. jula 1995.Vijeće sigurnosti UN-a je 16. aprila 1993. godine Rezolucijom 819 proglasilo Srebrenicu zaštićenom zonom. Strašna noć nad Srebrenicom dešavala se baš između 16. i 17. aprila 1993. godine. U toj presudnoj noći bosanska vojska u Srebrenici pod komandom Nasera Orića uspjela je odbraniti grad i slomiti srpsku ofanzivu koja je trajala puna tri mjeseca i bila do tada najveća pokrenuta u BiH.
Plan operacije
Komandant Glavnog štaba Vojske RS Ratko Mladić je, naime, 10. januara 1993. godine naredio izvođenje operacije “Pesnica”.
Iz pravca Zvornika, Šekovića, Han-Pijeska, Vlasenice, Bratunca, Milića i Skelana započele su srpske trupe sa 13. na 14. januar 1993. najžešću ofanzivu do tada u Bosni. Osim četiri korpusa Vojske RS, na branioce srednjeg Podrinja napali su Valjevski, Užički i Novosadski korpus Vojske Jugoslavije (VJ), jedinice iz tzv. srpske Krajine, specijalna jedinica “Panteri” pod komandom Ljubiše Savića Mauzera, jedinica “Vukovi s Drine”, specijalci MUP-a Srbije, Diverzanstki odred VJ…
Plan operacije “Pesnica” bio je da se za pet dana okupira slobodna teritorija srednjeg Podrinja. Zbog herojskog otpora branilaca ova operacija će potrajati puna tri mjeseca. Ofanzivom je direktno komandovao Mladić, a Užičkim korpusom ratni zločinac general Dragoljub Ojdanić.
Sa oko 900 kvadratnih kilometara slobodna teritorija srednjeg Podrinja koju je kontrolirala bosanska vojska pod komandom Nasera Orića svedena je na 140 kvadratnih kilometara. Okupirani su Zvornička Kamenica, Cerska, Konjević-Polje, slobodna bratunačka i slobodna srebrenička teritorija.
U Srebrenicu 18. aprila 1993. godine u 12 sati i 15 minuta ulazi kanadski bataljon UN-a i tada se činilo da je za ispaćene Srebreničane, za koje je Diego Arija (Arria), bivši predstavnik Venecuele u UN-u, utvrdio da se nad njima još 1993. provodio “usporeni genocid”, rat završen jer su se našli “pod zaštitom” UN-a.
Finalni napad
Krajem januara 1994. prvi dio zračno-mobilnog bataljona od 1.170 vojnika iz Holandije stiže u Bosnu i Hercegovinu, na aerodrom Dubrave kod Tuzle. Oko 570 holandskih vojnika – “Dutchbat”, 5. februara 1994. dolazi kao zamjena za 143 kanadska vojnika koji su bili u Srebrenici od aprila 1993. godine.
Brčko, 10. maj 1994., prelijep proljetni dan. Održava se 40. sjednica Skupštine RS. Mijenjaju se za govornicom Aleksa Buha, Radoslav Brđanin, Milan Martić, Biljana Plavšić, Vojislav Maksimović… A onda ustaje Karadžić i govori:
– Imamo primjere izvanrednog odnosa s UNPROFOR-om, gdje su naši oficiri imali dovoljno strpljenja i mudrosti, pa im ti strani oficiri jedu iz ruke, imamo odnos UNPROFOR-a u Srebrenici gdje muslimanima zatrpavaju rovove, tjeraju muslimane dalje od nas, kukaju na njih; sad su tamo Holanđani.
Te riječi Karadžić je izgovorio godinu, dva mjeseca i jedan dan prije početka genocida u julu 1995. godine.
Krajem 1994., na insistiranje srpskog pukovnika Vukovića, holandski bataljon UNPROFOR-a “Holbat 2”, na koti Vrhovi iznad Zelenog Jadra, ključnoj za odbranu Srebrenice, zatrpao je tranšeje srebreničkih branilaca, čime je zvanično svezao ruke bosanskim ratnicima prilikom budućih srpskih napada. Upravo na tom pravcu će u julu 1995. i krenuti finalni napad za zauzimanje “zaštićene Srebrenice”.
Rano ujutro 2. juna 1995. snage Vojske RS izvršile su otvoreni napad na UN-ovu osmatračku tačku E u Zelenom Jadru. Holandski vojnici UNPROFOR-a počeli su bježati bosi, u donjem vešu, bez oružja, prema selu Ljubisavići, ostavivši i jedan transporter.
Tim bijegom ostavili su 3.500 nezaštićenih bošnjačkih izbjeglica u izbjegličkom kampu Slapovići. Nakon zauzimanja ove osmatračnice, srpska vojska se počela kretati putem Skelani – Zeleni Jadar – Milići, što do tada nije bilo moguće. Ova putna komunikacija bila je ključna za predstojeću julsku ofanzivu na Srebrenicu.
Ponoćni sastanak
Dvadesetog juna 1995. godine, oko dva sata poslije ponoći, kroz tunel u naselju Vidikovac upali su pripadnici 10. diverzantskog odreda VRS pod komandom Milorada Miše Pelemiša i počeli iz zolja i mitraljeza pucati po Srebrenici. Tom prilikom bilo je i ubijenih.
Iako se baza UNPROFOR-a nalazila samo 150 metara od brda s kojeg su srpski diverzatnti pucali po gradu, Holanđani su tek nakon šest sati izašli na lice mjesta.
Potpukovnik Tom Karemans (Karremans), komandant holandskog bataljona UNPROFORA-a, još tada će svojom izjavom da nije siguran da su to bili Srbi, već da je moguće da se radilo o obračunu lokalnih grupa Armije RBiH, pokazati da njegova sramna uloga prilikom predstojećeg genocida nije nimalo slučajna.
U kasnijim svjedočenjima pripadnici 10. diverzantskog odreda otkrili su da su dobili naređenje od Glavnog štaba da “unesu paniku među 40 hiljada srebreničkih logoraša”.
Dva dana nakon početka srpske operacije “Krivaja '95”, 8. jula 1995., komandant Taktičke grupe 1, ratni zločinac, pukovnik Vinko Pandurević zauzima kotu Biljeg, na kojoj se nalazio kontrolni punkt UNPROFOR-a.
Noć uoči Mladićevog ulaska u Srebrenicu, 10. jula, nešto prije ponoći, srebrenički lokalni komandanti u zgradi pošte pravili su plan odsudne bitke za grad. Plan je da u pet sati ujutro ponovo krenu u kontranapad, tako što će Mladićeve jedinice napasti sleđa u rejonu Bukove glave. Dobrovoljaca za kontranapad bilo je više nego ikada. Bez najave, oko ponoći se na sastanku pojavio komandant holandskog bataljona UNPROFOR-a potpukovnik Tom Karemans i rekao: “Gospodo, imam dobre vijesti”.
Karemans je uzeo kartu i pokazao prisutnima da će sutradan NATO spržiti sa zemljom sve ono što se nađe na potezu od Zelenog Jadra do uzvišenja Bojna i, rekavši “kako zna da srebrenički branioci spremaju kontranapad na Mladićeve snage”, zamolio je rahmetli Ramiza Bećirovića da ne šalje džaba svoje ljude u smrt. Karemans je uspio spriječiti odsudnu bitku za Srebrenicu.
Nijedan preživjeli
Nakon što je Mladić neometano 11. jula 1995. ušetao u nebranjenu Srebrenicu, veći broj ljudi spas je potražio u bazi UN-a u Potočarima. Mada je bilo dovoljno mjesta za sve izbjeglice, Holanđani su u bazu, u Tvornici akumulatora, pustili oko 5.000, a ispred je ostalo 20.000 ljudi. Među njima je blizu 2.000 vojnosposobnih muškaraca. Njihova imena danas se nalaze na srebreničkom zidu plača u Potočarima.
Navečer se Mladić u bratunačkom hotelu “Fontana” sastao s Karemansom. Holandski komandant, potčinjen katilu od Kalinovika, tresao se od straha, dok se razjareni Mladić derao na njega pred TV kamerama.
Karemans se nakon nekoliko sastanaka u Bratuncu najednom izgubio i narednih dana niko ga nije vidio. Mijenjao ga je major Robert Franken. Holandski vojnici su mirno gledali dok su ljude razdvajali od žena i odvodili. Oko podne 13. jula 1995. Holanđani su iz baze Potočari istjerali izbjeglice.
Izlazeći iz Fabrike akumulatora, ispred kapije čekali su ih srpski zločinci. Niko od 1.889 muškaraca koje je UNPROFOR istjerao iz svoje baze u Potočarima nije preživio.
Iz Potočara 21. jula 1995. odlaze pripadnici holandskog bataljona UN-a. Lično ih ispraća general Mladić i na rastanku daje i poklon za Karemansovu suprugu. Prije nego što su na Ljubovijskom mostu iz Bratunca prešli u Srbiju, Mladić je još jednom zahvalio Holanđanima. Tada se Karemansu obratio riječima: “Zahvaljujem Vama i Vašim snagama na pomoći koju ste nam pružili u ovoj operaciji”.
Znali da će muškarci biti ubijeni
Na suđenju generalu Radislavu Krstiću u Hagu, na pitanje sudije, Egipćanina Fuada Riada je li znao šta će biti s tim ljudima, holandski major Robert Franken odgovorio je kako je znao da će ti muškarci biti ubijeni kad izađu iz baze.
Ubistvo holandskog vojnika
Kota Biljeg, uz kotu Vrhovi, bila je od ključne važnosti za odbranu Srebrenice. Tom prilikom ubijen je jedan holandski vojnik, za šta su Holanđani pokušali optužiti Armiju RBiH, mada se u izvještaju rahmetli majora Ramiza Bećirovića, načelnika Štaba 28. divizije Armije RBiH, komandi Drugog korpusa Armije RBiH jasno vidi da je holandskog vojnika ubio srpski vojnik ručnom bombom prilikom zauzimanja Biljega.
Ključni udar srpske snage vršile su na 282. brigadu 28. divizije Armije RBiH pod komandom rahmetli Ibre Dudića, koja se dva dana, u nemogućim uvjetima, branila na otvorenom prostoru jer je UNPROFOR već ranije zatrpao tranšeje i rovove koji su trebali biti linija odbrane Srebrenice.
Holandski vojnici UNPROFOR-a tada su blokirali i jedino artiljerijsko oružje srebreničkih branilaca, top u selu Bajramovići, i ne dozvoljavaju im da djeluju na Mladićeve snage. Desetine holandskih vojnika predaje se srpskim vojnicima ili bježi u Srebrenicu, ostavljajujući Mladiću dva transportera, što je bio novi moment u srebreničkoj drami.
Mladić uzima transportere UNPROFOR-a, koje će od 13. do 17. jula 1995. koristiti kao mamac u lovu na srebreničke Bošnjake, pozivajući ih da se na putu Bratunac – Konjević-Polje predaju “holandskim vojnicima UNPROFOR-a”.