Piše: Mirza Sadiković
Deseti julski dan, 24 godine kasnije. U polju bijelih nišana. Tišinu ne remete ni posjetitelji mezarja u Memorijalnom centru u Biljanima, naselju smještenom 15 kilometara od središta općine Ključ, u Bosanskoj krajini.
Pedesetogodišnji Šemsudin Džaferagić stoji kod nišana tromjesečne kćerke Amile. Pored nje su ukopani stariji brat, sestra i majka. Te još 260 Biljančana, koji su ubijeni ispred nekadašnje zgrade osnovne škole i Doma kulture 10. jula 1992. godine.
U jednom trenu je nestalo gotovo cijelo selo. Preživjelo ih je pedesetak, oni koji su tog dana bili u voćnjacima, u šumi iznad sela, ili na privremenom radu u inostranstvu. Šemsudin je jedini muškarac u porodici koji je preživio taj zločin.
‘Ispratio sam ih u smrt’
“Pogledom sam ih ispratio u smrt. Gledao s ruba šume kada su ih odvodili… Dvadeset i četiri godine tražim odgovor – gdje to ima da neko tako sve uništi, pobije, sve unakazi? Zamisli tu moju Amilu, one njene rukice, mogu li one njene rukice – da ih više nema, da ih se nagledaš, da pišu, da idu u školu… Kako koje jutro osvane, kriješ oči, da ne vidiš jutra, da ne vidiš kako djeca idu u školu, kako ljudi idu na posao…”
Malo dalje iznad nišana je Nesima Avdić.
“Gotovo svi Avdići su ubijeni… Otac, majka, brat, stric… komšije, rođaci… Svaki dan mi se vraćaju te slike… Ne znam šta da kažem… Još mi pred očima gomila ubijenih, ovdje, u dvorištu, ispred škole…”
Senada Avdić, koja je to sve gledala sa tavana obližnje kuće, priča: “Krvava trava… Cucla male Amile, koju su, s bratom i sestrom, ubili u majčinom naručju… Stalno mi se vraća ta cucla pred oči… I danas vidim kada iz ruku majke joj otimaju flašicu i bacaju je…”
I Devleta Čajić je pored nišana članova porodice. I Ale Botonjić.
‘Rukopis’ kao u Srebrenici
“U dijelu Biljana, naselja kojeg smo zvali Botonjići, ubijeni su svi. Njih 57 iz četrdesetak kuća. A kako su i šta radili, govori i to da su 11 starih i bolesnih zapalili u štali, i još dvoje staraca, Beharu i Pašu Botonjića, u njihovoj kući.”
Suhom, okoštalom rukom, nišane miluje i Ajša Bajrić. Sinovi su tu – Ferhat, Mustafa, Muharem i Husein. Tu je i Hidajet Botonjić. Pronašao je i ukopao kosti majke, koju su zapalili u štali. I Elvis Bećirević je tu. U to vrijeme desetogodišnjak. Izgubio je cijelu porodicu.
“Ovo je isto Srebrenica. Ključ je malo mjesto, ali isto je počinjen genocid. Ovo je jedna vrsta Srebrenice. Rukopis zločina je isti…”, priča Šemsudin Džaferović.
“Ni danas nam nije jasno, tražimo odgovore – zašto? Šta je to pokrenulo našeg učitelja Dragu Samardžiju, pa Marka Samardžiju, da s pripadnicima 17. lake pješadijske brigade srpske vojske i pripadnicima rezervnog sastava policije Ključ, ubiju 264 civila Bošnjaka iz Biljana, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Ćehića, Mešana i Jabukovca, a nakon što su ih u zgradi bivše osnovne škole i Doma kulture dan i noć mučili i onda ih bacili u šumske jame na Laništu i u Crvenoj zemlji iznad Ključa? Kako odgovoriti za ubijanje šestero djece među njima?,” pita se Ermin Vučkić, stanovnik Biljana i glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Ključ.
Ne mogu šutjeti o zločinu
“Zločini u Biljanima predmet su Haškog tribunala i Tužilaštva Bosne i Hercegovine… Međutim, tek su trojica odgovornih procesuirana. Svi raspoloživi podaci ukazuju da je zločin ovdje, u dolini Sane, u Biljanima, nad civilima Bošnjacima, izvršen s dobro poznatom velikosrpskom ideologijom o uništenju Bosne i Hercegovine i istrebljenju Bošnjaka”, kaže načelnik Općine Ključ Nedžad Zukanović.
Od maja do septembra 1992. godine u Ključu je ubijeno 612 Bošnjaka i Hrvata. Tijela njih 563 su pronađena u masovnim grobnicama Lanište I, Lanište II, Crvena zemlja te u ostalih 13. Kroz logore Manjača i Kamenica prošlo je više od 1.200 Ključana.
Svaki je Ključanin danas jedna tužna i neotvorena knjiga. Zato, kažu svi, ne mogu šutjeti o ovom zločinu. Uprkos gorčini koju osjećaju danas, ne mogu šutjeti.
“Kako, nakon svega? Zar treba da štedim svoj život nakon svega šta sam vidjela, preživjela, kako šutjeti, jer šutnja neće doprinijeti pomirenju?”, pita se Ajša Bajrić.
Zato se i okupljaju svakog 10. jula u Memorijalnom centru, u polju bijelih nišana. I ovog 10. jula su došli. Ispratili posljednji put još šest žrtava, koje su pronašli u masovnim grobnicama i identificirali: Sejada Avdića, Samira Balagića, Jasmina Botonjića, Raifa Botonjića, Hamdiju Mujezinovića i Hamzu Avdića. Tako se broj žrtava u Memorijalnom centru zaustavio na 270.
Ipak se vraćaju životu
Slika Biljana danas, pak, ne krije mnogo tragova zločina koji se desio u ovom kraju, iako se onima koji su preživjeli, ni sami ne znajući kako, čini da je život zauvijek nestao. Podsjeća ih još poneki biljeg na neobnovljenim kućama, na brdu iznad naselja.
Ipak, Biljani se vraćaju životu. Mnogo toga je obnovljeno, kuće, infrastruktura… Izgradili su i Memorijalni centar i spomen-mezarje ubijenima, novu džamiju.
“Inat nas je vodio, prkos životu, i sagradili smo to za dvije godine. I taj naš Memorijalni centar, to spomen-mezarje, ti bijeli nišani u polju nišana, razlog su dolaska, razlog povratka u Biljane danas”, rekao je Ermin Vučkić.
Uprkos ogromnom ljudskom gubitku i tragediji, naglašavaju kako im je pronalazak i ukop posmrtnih ostataka ubijenih članova njihovih porodica dao određeni smiraj, ali ih i dalje boli to što su svi oni ovdje u polju bijelih nišana ubijeni nedužni, da se i 24 godine kasnije i dalje negira i umanjuje zločin.
Izvor: Al Jazeera