U obrazovnom sistemu svake zemlje najveća pažnja posvećuje se izučavanju predmeta nacionalnog sadržaja, u što spada i historija. Kod svih naroda ona ima ogroman značaj, jer poznavanje vlastite prošlosti motivira građane da vole i čuvaju svoju domovinu. Historija im govori ko su, šta su i kojeg su korijena.
Najvažniji segment
Kod nas je stanje u vezi s ovim pitanjem sasvim drugačije. Iako je historija BiH veoma istražena i obrađena, to nije rađeno prema kriterijima koji posvuda važe, samo kod nas ne. To se prije svega odnosi na historiju srednjovjekovne Bosne, što i jeste najvažniji segment sveukupne naše prošlosti. U tom razdoblju nastale su njene najvažnije političke, kulturne i vjerske institucije po kojima je Bosna uvijek bila prepoznatljiva i specifična.
Porazna je, međutim, činjenica iz koje literature sudenti Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na Odsjeku historije, uče o srednjevjekovnoj Bosni. Među obaveznom literaturom ni 10 posto nema autora iz BiH(?!). Da stvar bude gora, uvrštena su djela srbijanskog autora Sime Ćirkovića, koji je svojim pisanjima osporavao postojanje Bosne.
On je, naime, u dokumentima koji govore o banu Boriću i ugarskom kralju riječ “saveznik” preveo u “vazal”! Međutim, ban Borić nije se nalazio ni u kakvom podaničkom odnosu prema Ugarskoj, što potkrepljuje činjenica da je 1150. godine jedna ugarska vojska prešla preko dijela teritorija Bosne idući u pomoć Srbima protiv Bizanta.
Enver Imamović, profesor na Filozofskom fakultetu i arheolog, kaže da je Akademija nauka i umjetnosti (ANU) BiH godinama pokušavala realizirati projekt pisanja historije BiH. Međutim, nije se nikada odmaklo dalje od ideje.
Čije je pravo
– Među akademicima, odnosno onovremenim bh. historičarima, postojala su nepremostiva neslaganja o tome kako predstaviti Bosnu. Jedni su zagovarali srpsku stranu, drugi hrvatsku. Mišljenja bošnjačkih historičara, koji su se zalagali da se piše “bez navijanja za ove ili one”, nisu uvažavana i ušutkivani su i od jednih i od drugih – ističe prof. Imamović.
On dodaje da, kada se govori o ovoj temi, treba spomenuti poznatu izreku: “Teško zemlji čiju historiju pišu stranci”.
– To se upravo najviše odnosi na nas. Skoro sve što je do sada napisano iz historije srednjovjekovne Bosne nastalo je izvan naše zemlje, prije svega u Beogradu i Zagrebu. To ne bi smetalo da su autori korektno obavili zadaću, ali nije tako. I jedni i drugi su za to imali svoje razloge – napominje prof. Imamović.
On pojašnjava da neki od autora čitaocima otvoreno priopćavaju u naslovima svojih knjiga njihovo mišljenje pa tako: “Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine”, “Hrvatska Bosna”, “Srpska Bosna” i slični naslovi dovoljno govore kakav im je sadržaj.
– Težnja im je bila da se “znanstveno” i “naučno” dokaže tobožnje “povijesno”, odnosno “istorijsko” pravo jednih i drugih na Bosnu. Može se sasvim sigurno reći da ne postoji zemlja čija je historija pisana tako kontradiktorno i s toliko tendencioznosti kakav je slučaj s Bosnom – potcrtava prof. Imamović.
Unuka Nada ispravila djeda Vjekoslava Klaića
U velikom broju srbijanskih i hrvatskih autora čije su knjige obavezne studentima ima i onih koji su ispravni. Primjer je jedna kritička studija o Bosni Nade Klaić, profesorice srednjovjekovne povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, pod naslovom “Srednjovjekovna Bosna”, koja se neočekivano pojavila u Zagrebu 1989. godine. Riječ je o unuci znamenitog hrvatskog historičara Vjekoslava Klaića, koji je još davne 1882. napisao prvu modernu historiju srednjovjekovne Bosne, a začetnik je tendencioznog pisanja o Bosni.
– Nada je, neopterećena bilo kakvim predrasudama kojima su robovali svi srpski i hrvatski historičari kada je u pitanju historija Bosne, pošla od stavova Safvet-bega Bašagića. Za to ju je možda motivirala i moralna obaveza zbog djedovog “grijeha” prema Bosni – ističe prof. Imamović.
‘Kratke upute u prošlost BiH’ Safvet-bega Bašagića
Našoj javnosti je malo poznato da postoji jedno djelo iz historije Bosne koje je napisala domaća ličnost krajnje stručno i korektno i prema svemu zaslužuje najveću ocjenu.
– To je bio znameniti Safvet-beg Bašagić, koji je još davne 1900. godine objavio “Kratke upute u prošlost BiH”. Sadržaj onakav kakav bi i danas napisao svaki savjestan historičar. Ali, upravo zbog toga ono je u svim proteklim režimima bilo omalovažavano i zanemareno, pa je zbog toga ostalo nepoznato čak i ljudima od struke – smatra Imamović.