Emina Đuzel kraj roštilja (Foto: Anadolija)Ćevapi nisu bosanskohercegovački brend. I nećemo ih moći zaštiti kao Hrvatska zagorske štrukle ili makedonija ajvar.
Pa, ipak, priča o Banjoj Luci i ćevapima, ali ne svakim, nego onim „Mujinim“, nešto je što svakako može imati status brenda. A, priča počinje daleke 1923. godine kada je u samom centru grada porodica Đuzel otvorila ćevabdžinicu.
„Recept je osmislio moj djed, i on je i do danas brižljivo čuvana porodična tajna“, priča Emina Đuzel, žena koja danas „čvrstom rukom“ vodi porodični posao. Emina priča da je ćevabdžinica prestala s radom početkom Drugog svjetskog rada, a njen otac Mujo Đuzel pokrenuo je ponovo ovaj posao šezdesetih godina prošlog vijeka.
Godinama je Mujina ćavabdžinica bila tek malo veći limeni kiosk s nekoliko stolova, smješten u centru grada. Ali to Banjalučane, njihove goste i ine putnike namjernike nije smetalo da u dugačkim redovima svakoga dana čekaju na svoju porciju ćevapa. Malu, veliku, „sindikalnu“…
‘Pločice’ mljevenog mesa
Banjalučki ćevapi po izgledu se razlikuju od ćevapa koji se prave o ostaku Bosne i Hercegovine. Sastoje se od „pločica“ mljevenog junećeg mesa koje se služi u posebno za njih pravljenoj lepinji. „Sindikalna“ porcija jedan je od Mujinih izuma namijenjenih nekadašnjoj takozvanoj socijalističkoj radničkoj klasi. Dvije pločice mesa i velika lepinja. Dovoljno za obilan, a jeftin doručak.
U posljednjih pola stoljeća malo ko je došao u Banju Luku, a da nije probao i Mujine ćevape, ali i da, po novom dolasku u grad na Vrbasu, nije ponovo svratio da ih pojede.
„Prve ćevape sam uz pomoć oca ispekla s jedanaest godina. Jedva da sam mogla dohvatiti roštilj. Potom sam završila fakultet, ali nekako sam znala da ću jednog dana zamijeniti oca u ovom poslu. A, posao je težak. Može ga raditi samo onaj ko ga istinski voli. Ljeti i zimi, satima stajati za roštiljem. Nadgledati spravljanje mesa. Jer, kvalitet se ne smije dovesti u pitanje i tradicija iznevjeriti. U recept, osim mlade junetine i soli, stavljamo i zrna ljubavi, pa je to ta naša tajna“, priča Emina.
Ova žena kaže da sada, kada su joj se iz izbjeglištva vratili sinovi i kada ima i unuka, nema straha da će porodična tradicija biti prekinuta.
Uvijek dupke puna ćevabdžinica
U subotnje jutro, dok smo pripremali ovu priču, ćevabdžinica je bila, kao i uvijek, dupke puna. Pažnju nam je privukla velika grupa tinejdžera. Iz Beograda su došli na dvodnevnu razmjenu učenika. Njihovi domaćini su ih doveli na doručak na Mujine ćevape.
„Super su, a i tata mi je rekao da ih obavezno moram probati. I nije me prevario da su jedna od najboljih ‘klopa’ na svetu“, kazala je Isidora, oblizujući prste, jer se Mujin ćevap jede čačkalicom i prstima. Tako su najslađi.
„Živim u Danskoj dvadeset godina. I, naravno, nedostaje mi moj grad. Ali, iznad svega, kada me uhvati ona teška nostalgija, pomislim da mi je samo na tren vidjeti Vrbas i otići kod Muje na ćevape“, kaže Murisa Jašić, koju smo također u društvu porodice zatekli u ćevabdžinici.