Kolumna Erola Avdovića
Šta to radiš nama – o moj Obama?
— Znam da sam stavio urednika na vruću stolicu šaljući ovaj tekst koji je pola kolumna, a pola obično javljanje stalnog dopisnika iz New Yorka! Ali, šta ću kad sam jedan od onih, koji je, priznajem zaplakao od sreće kad je Obama, u novembru 2008. izabran za predsjednika. Pa zato valjda imam pravo na ovo – novo vlastito preispitivanje. Poštenije je i prema čitaocu.
Znam, sigurno nisam jedini, koji je medju novopečenim američkim biračima, a takvih je, kako tvrde učestale ankete – najviše da glasaju “tradicionalno” za demokrate — pretrnuo suočen sa novim deprimirajućim licem Baraka Obame (Barack). I ostao “puff”! Naravno, govorim o prvoj Obaminoj TV debati sa Mitom Romnijem (Mitt Romney). Jer, predsjednik Obama – taj zlatnousti govornik bez presedana uvjek je ubjedljivo i pučkim riječima, jednostavnim za razumjevanje branio naše pravo na američki san (American Dream). I onda je (ne)očekivano posustao. Šta se to dogodilo?! Šta to uradi nama moj Obama?
Dobro uvježbani govori
Na sva usta izvikani Romni, taj bogataš s preko 250 miliona dolara uštedjevine (?!), s bankovnim računima u Švicarskoj i na “offshore” Kajmanskom otočju, koji čak procentualno plaća manje poreza od nas prosječnih bosanskih Amerikanaca, umjesto da bude politički “išamaran” – išamarao je mnoge od nas. A, mene osobno — istjerao iz političkog “Diznilenda”.
I onda još čujem svoje zemljake, kako insistiraju da je Obama “kao ošamućen” zaboravio da se “u Americi ne glasa srcem već novčanikom”! Bogami žao mi Obame i nas njegovih fanova. Jer, u Americi se glasa i srcem, a ne samo iz interesa. Uostalom, da nije emotivnih koji kupuju srcem, a ne glavom – ne bi bilo ni bogataša, ni političkih “prvaka”, da ne kažem lidera.
Ne mogu više da slušam i neke američke kolege, i već “raslojene”, bogate Bosance-Amerikance, kako je Obama samo politički maneken, “koji ništa ne odlučuje”, već samo pročita ono što mu se napiše, a da konce povlači “neko drugi”?!
Uistinu, Obama nas je dobro zdrmao, pa sada iznova počinjemo da još više cjenimo Bila Klintona (Bill Clinton). On sigurno ne bi ostao njem pred ovakvim Romnijem.
Mala je utjeha što je Obama se već sutradan nakon TV duela sa Romnijem, “dosjetio” da je njegov republikanski protivkandidat – politički lažov. Nažalost, predsjednik je i tu rečinicu, a sad smo toga uglavnom svi svjesni – samo pročitao, onako kako su mu zapisali. Nije je izgovorio spontano. A mogao ju je Romniju bez dlake na jeziku u brk izreči. No, nisu mu to napisali, a čovjek nije imao “telepromter” (to je onaj za publiku nevidljivi ekran pomoću kojeg se političari prave pametni – a mi gradjani, vlasnici glasova ostajemo slijepi kod očiju).
Je li država biznis ili ideja
Romni se pak dojmio kao biznismen, koji bar neke stvari razumije bolje od profesora Obame.
Predsjedniku je u lice “sasuo” svašta. I to, da, kao “otac pet dječaka” (Romney ima pet odraslih sinova) dobro razumije kad mu djeca žele podvaliti, izrekavši: Ne očekujete valjda da Vam sve povjerujem g.predsjedniče. I kako ne valja povjerovati u ono za šta i sami znate da nije istina, bez obzira koliko puta – tu neistinu ponavljali. Kao da je upitao: Koliko će još Amerika vjerovati Obami! Romniju iaonako malo ko vjeruje. Vidjet ćemo 6. novembra!
Ipak, Romni je i nama postavio iskonsko pitanje: Je li država uspješan biznis ili ili institucionaliziranje najboljih organizacionih ideja i institucija za kolektivno blagostanje ili preživljavanje?
Ovdje se prisječam jedne sarajevsjke epizode, iz marta 2009, kad me je na jednoj večeri iskusni, nada sve ne samo lokalno dobro obavješteni i uvjek mentorski raspoloženi kolega Mufid Memija, videći koliko sam entuzijasta oko novog američkog predsjednika – upitao: Pa dobro, je li ti stvarno vjeruješ da će Obama promjeniti Ameriku onoliko koliko obečaje …?
Iznuren osmogodišnjim bitisanjem u Buševoj Americi, umoran od nade – odgovorio sam mu više iz želje nego iz znanja: Pa da! Vjerujem da je tako. Hoće, koliko god bude mogao! Koliko mu budu dozvolili.
“Sigurno će pokušati”, prošaptao sam! “Obama je dobar momak”, preveo sam nehotice svoju američku misao na za mene još uvjek jedino potpuno ispravni, moj materinji bosanski jezik.
Dobri i loši momci
I doista jeste. Mislim to i danas! Dobar je čovjek Obama, nema šta! Ali to poput općeg mjesta kažu i republikanci: “Dobar čovjek, a loš predsjednik”.
Ustvari, djelimično sam se i pravdao. Sada to vidim, da ne ispadnem “naivan” u lucidnoj sarajevskoj intelektualnoj čaršiji u kojoj, kada zatreba znaju odmah razaznati ko su dobri, a ko loši momci.
Moj sugovornik me sumnjičavo gledao. I onda smo pričali o tome – tko zapravo odlučuje u Americi: bankari, moćnici, ili sve siromašniji birači kojima pamet kroji “main stream” televizija u vlasništvu znanih korporacija. I kako to – da ponekad američki predsjednik izgleda samo kao lutak na koncima. Skoro da smo se složili, u Americi, ipak vladaju predsjednici; ponajviše oni na čelu korporacija. Čak kad je i rat i mir u pitanju!
Ipak, evo neki dan opet vidim – nisu samo Balkanci sumnjičavi! Sumnjaju i Amerikanci, i to uveliko: Naime, preko 93 posto onih koji će glasati na novembarskim izborima gledali su pomenuti Obamin TV debakl (računa se da je bilo preko 80 miliona gledalaca). Od onih, koji su iz ove ogromne grupe, dakle sve to posmatrali, čak 66 posto anketiranih Amerikanaca – povjerovali su više Romniju!
Da stvar bude gora po nas “tradicionalne” demokrate, koji po imigrantskoj inerciji glasamo (ili simpatiziramo valjda) za one – za koje vjerujemo da poput Robina Huda štite i siromašne – više od 45 posto neodlučnih glasača – misle da je Romni pobjedio. A to je vrlo opasno, jer ti “neodlučni” će odlučiti izbore i to u devet tzv. “swing” (“ljuljajućih” neodlučnih) država. Oni su izgleda počeli vjerovati da Obama — nije zadovoljio, i da se u njega možda ne isplati investirati do 2016. godine.
Uz sve, Romni nije Robin Hud sigurno. Mene je recimo najviše pogodilo kad je Romni prigovorio Obami kako prosječna američka obitelj nakon zdravstvene reforme (“Obamacare”) – za porodično zdravstveno osiguranje godišnje plaća 2.500 više u odnosu na cjenu od prije četiri godine, iako je predsjednik obećao da će naši godišnji trokovi za istu polisu iznositi bar 2.500 dolara manje. Obama je samo pognuo glavu i ništa Romniju nije odgovorio. O nama izgleda nije ni pomislio.
Nezaposlenost i politički brojevi
Šta dakle očekivati od Obame u slijedećem TV duelu sa Romnijem, koji ga je očito pred nama odlučio raskrinkati?
Ako se još i slijedeća debata, posvećena vanjskoj politici – svede na “Romnijev teren”, oko toga kako je Obama reagovao na prošlomjesečni provokativni film o muslimanima – i to na način kako to republikanci bar ponekad vole činiti – uz glorificiranje neznanja i predrasuda medju Amerikancima — mogao bi to biti početak jednog političkog kraja.
Uostalom, čak i sa uspješnom vanjskom politikom, ali s nezaposlenošću većom od 7 posto nijedan američki predsjednik nije dobio reizbornu utrku.
Iako najnovije zvanične statistike tvrde drukčije, u Americi je, znalci ipak insistiraju, kako je trenutno, od Atlantika do Pacifika – više od osam posto nezaposlenih. Bez obzira što je samo dan nakon izgubljene debate objavljen podatak po kome je procenet neuposlenih Amerikanaca spao na “podnošjivih” 7,8 posto – ima onih koji to ne “kupuju”. Čini se, ipak, da se radi o “političkim brojevima”, koji najvše pomažu kandidatu Obami?
Ili, tačnije, kako što je to na twiteru napisao čuveni korporacijski magnat i ikona američkog menadžerstva Džek Velč (Jack Welch): “nevjerovatni brojevi o poslovima… vi momci iz Čikaga (Obama je iz Čikaga – op.a.) učinit će sve … ne možete debatirati … promjenite brojeve”. (“Unbelievable jobs numbers..these Chicago guys will do anything..can’t debate so change numbers”).
Izborno preduzeće, debatna lijenost ili programirano držanje
Obama je po mnogio čemu – historijska ličnost za Ameriku. On je poslije globalno nemilog Buša (George W. Bush) uspio na bolje promjeniti imidž ove zemlje.
Ali, njegova uloga nije valjda samo historijska!? Rano mu je da dezertira u političku mirovinu! U TV duelu izgledao je upravo kao da želi što prije tu “zasluženu” penziju!?
Ustvari, meni je u pomenutoj debati ličio na onu vrstu historijske ikone, “rock&roll zvijezde”, ili slavnog i izuzetno dobrog pisca što definitivno i jeste — kojem je politika dosadila. Jer, Obama savršeno dobro, zapravo – puno bolje može živjeti bez eksponiranja u tom globalnom i lokalnom idejnom kurvanju.
Ako Obama zna — da se sve silnice ukrštaju u takvom omjeru — da će on ponovo biti izabran – bez obzira što se Romni bolje razumije u ekonomiju — otuda njegova debatna ljenost i svima primjetna poslovična odsutnost. Mnogi su više zainteresirani da Obama ostane šef Bijele kuće i u naredne četiri godine od njega samog. Izgleda, kažem?! Dakle, zašto bi se trudio više nego što treba, kad zna koliko treba, znajući još da je samo u septembru, Obamin izborni tim skupio rekordni 181 milion dolara od donacija širom Amerike. Obamino izborno preduzeće vrijedi, shodno tome – preko milijardu skupljenih dolara i od nas “sitnih” donatora, ne računajuči “debele maške ” (Fat Cats) sa Wall Streeta.
Osveta unaprijed otpisanog
Romni se pak imao razloga potruditi da skupo proda svoju političku kožu.
Zašto na koncu da ne pokaže Americi kako se stvarno, ako ništa drugo – razumije u brojke. To mu – kako saznajem iz doista dobro obavještenih krugova u UN-u, čak i Kinezi priznaju. Kinezi svakako dobro znaju šta su brojke i koliko im Amerikanci duguju triliona dolkara!
Republikanac Romni se, znači, bar potrudio da zaliči na žovijalnog, iako ne uvjek faktualnog tačnog kauboja-djentlmena Ronalda Regana (Reagan). Doista, Romni pokušava imitirati Regana, iako je, holivudski gledano – Reganova blijeda kopija. Obami bi pak bilo bolje da ne liči na prepoštenog Jimija Kartera (Jimmy Carter). Neka se ugleda na superživog političkog “uličara” Bila Klintona, prije nego što mu i tu ulogu ukrade ugladjeni Mit Romni.
Uostalom neka se Barak Husein Obama potrudi malo zbog nas, naivnih budala, koji bez obzira na sve – kanimo glasati za njega!
— Znam da sam stavio urednika na vruću stolicu šaljući ovaj tekst koji je pola kolumna, a pola obično javljanje stalnog dopisnika iz New Yorka! Ali, šta ću kad sam jedan od onih, koji je, priznajem zaplakao od sreće kad je Obama, u novembru 2008. izabran za predsjednika. Pa zato valjda imam pravo na ovo – novo vlastito preispitivanje. Poštenije je i prema čitaocu.
Znam, sigurno nisam jedini, koji je medju novopečenim američkim biračima, a takvih je, kako tvrde učestale ankete – najviše da glasaju “tradicionalno” za demokrate — pretrnuo suočen sa novim deprimirajućim licem Baraka Obame (Barack). I ostao “puff”! Naravno, govorim o prvoj Obaminoj TV debati sa Mitom Romnijem (Mitt Romney). Jer, predsjednik Obama – taj zlatnousti govornik bez presedana uvjek je ubjedljivo i pučkim riječima, jednostavnim za razumjevanje branio naše pravo na američki san (American Dream). I onda je (ne)očekivano posustao. Šta se to dogodilo?! Šta to uradi nama moj Obama?
Dobro uvježbani govori
Na sva usta izvikani Romni, taj bogataš s preko 250 miliona dolara uštedjevine (?!), s bankovnim računima u Švicarskoj i na “offshore” Kajmanskom otočju, koji čak procentualno plaća manje poreza od nas prosječnih bosanskih Amerikanaca, umjesto da bude politički “išamaran” – išamarao je mnoge od nas. A, mene osobno — istjerao iz političkog “Diznilenda”.
I onda još čujem svoje zemljake, kako insistiraju da je Obama “kao ošamućen” zaboravio da se “u Americi ne glasa srcem već novčanikom”! Bogami žao mi Obame i nas njegovih fanova. Jer, u Americi se glasa i srcem, a ne samo iz interesa. Uostalom, da nije emotivnih koji kupuju srcem, a ne glavom – ne bi bilo ni bogataša, ni političkih “prvaka”, da ne kažem lidera.
Ne mogu više da slušam i neke američke kolege, i već “raslojene”, bogate Bosance-Amerikance, kako je Obama samo politički maneken, “koji ništa ne odlučuje”, već samo pročita ono što mu se napiše, a da konce povlači “neko drugi”?!
Uistinu, Obama nas je dobro zdrmao, pa sada iznova počinjemo da još više cjenimo Bila Klintona (Bill Clinton). On sigurno ne bi ostao njem pred ovakvim Romnijem.
Mala je utjeha što je Obama se već sutradan nakon TV duela sa Romnijem, “dosjetio” da je njegov republikanski protivkandidat – politički lažov. Nažalost, predsjednik je i tu rečinicu, a sad smo toga uglavnom svi svjesni – samo pročitao, onako kako su mu zapisali. Nije je izgovorio spontano. A mogao ju je Romniju bez dlake na jeziku u brk izreči. No, nisu mu to napisali, a čovjek nije imao “telepromter” (to je onaj za publiku nevidljivi ekran pomoću kojeg se političari prave pametni – a mi gradjani, vlasnici glasova ostajemo slijepi kod očiju).
Je li država biznis ili ideja
Romni se pak dojmio kao biznismen, koji bar neke stvari razumije bolje od profesora Obame.
Predsjedniku je u lice “sasuo” svašta. I to, da, kao “otac pet dječaka” (Romney ima pet odraslih sinova) dobro razumije kad mu djeca žele podvaliti, izrekavši: Ne očekujete valjda da Vam sve povjerujem g.predsjedniče. I kako ne valja povjerovati u ono za šta i sami znate da nije istina, bez obzira koliko puta – tu neistinu ponavljali. Kao da je upitao: Koliko će još Amerika vjerovati Obami! Romniju iaonako malo ko vjeruje. Vidjet ćemo 6. novembra!
Ipak, Romni je i nama postavio iskonsko pitanje: Je li država uspješan biznis ili ili institucionaliziranje najboljih organizacionih ideja i institucija za kolektivno blagostanje ili preživljavanje?
Ovdje se prisječam jedne sarajevsjke epizode, iz marta 2009, kad me je na jednoj večeri iskusni, nada sve ne samo lokalno dobro obavješteni i uvjek mentorski raspoloženi kolega Mufid Memija, videći koliko sam entuzijasta oko novog američkog predsjednika – upitao: Pa dobro, je li ti stvarno vjeruješ da će Obama promjeniti Ameriku onoliko koliko obečaje …?
Iznuren osmogodišnjim bitisanjem u Buševoj Americi, umoran od nade – odgovorio sam mu više iz želje nego iz znanja: Pa da! Vjerujem da je tako. Hoće, koliko god bude mogao! Koliko mu budu dozvolili.
“Sigurno će pokušati”, prošaptao sam! “Obama je dobar momak”, preveo sam nehotice svoju američku misao na za mene još uvjek jedino potpuno ispravni, moj materinji bosanski jezik.
Dobri i loši momci
I doista jeste. Mislim to i danas! Dobar je čovjek Obama, nema šta! Ali to poput općeg mjesta kažu i republikanci: “Dobar čovjek, a loš predsjednik”.
Ustvari, djelimično sam se i pravdao. Sada to vidim, da ne ispadnem “naivan” u lucidnoj sarajevskoj intelektualnoj čaršiji u kojoj, kada zatreba znaju odmah razaznati ko su dobri, a ko loši momci.
Moj sugovornik me sumnjičavo gledao. I onda smo pričali o tome – tko zapravo odlučuje u Americi: bankari, moćnici, ili sve siromašniji birači kojima pamet kroji “main stream” televizija u vlasništvu znanih korporacija. I kako to – da ponekad američki predsjednik izgleda samo kao lutak na koncima. Skoro da smo se složili, u Americi, ipak vladaju predsjednici; ponajviše oni na čelu korporacija. Čak kad je i rat i mir u pitanju!
Ipak, evo neki dan opet vidim – nisu samo Balkanci sumnjičavi! Sumnjaju i Amerikanci, i to uveliko: Naime, preko 93 posto onih koji će glasati na novembarskim izborima gledali su pomenuti Obamin TV debakl (računa se da je bilo preko 80 miliona gledalaca). Od onih, koji su iz ove ogromne grupe, dakle sve to posmatrali, čak 66 posto anketiranih Amerikanaca – povjerovali su više Romniju!
Da stvar bude gora po nas “tradicionalne” demokrate, koji po imigrantskoj inerciji glasamo (ili simpatiziramo valjda) za one – za koje vjerujemo da poput Robina Huda štite i siromašne – više od 45 posto neodlučnih glasača – misle da je Romni pobjedio. A to je vrlo opasno, jer ti “neodlučni” će odlučiti izbore i to u devet tzv. “swing” (“ljuljajućih” neodlučnih) država. Oni su izgleda počeli vjerovati da Obama — nije zadovoljio, i da se u njega možda ne isplati investirati do 2016. godine.
Uz sve, Romni nije Robin Hud sigurno. Mene je recimo najviše pogodilo kad je Romni prigovorio Obami kako prosječna američka obitelj nakon zdravstvene reforme (“Obamacare”) – za porodično zdravstveno osiguranje godišnje plaća 2.500 više u odnosu na cjenu od prije četiri godine, iako je predsjednik obećao da će naši godišnji trokovi za istu polisu iznositi bar 2.500 dolara manje. Obama je samo pognuo glavu i ništa Romniju nije odgovorio. O nama izgleda nije ni pomislio.
Nezaposlenost i politički brojevi
Šta dakle očekivati od Obame u slijedećem TV duelu sa Romnijem, koji ga je očito pred nama odlučio raskrinkati?
Ako se još i slijedeća debata, posvećena vanjskoj politici – svede na “Romnijev teren”, oko toga kako je Obama reagovao na prošlomjesečni provokativni film o muslimanima – i to na način kako to republikanci bar ponekad vole činiti – uz glorificiranje neznanja i predrasuda medju Amerikancima — mogao bi to biti početak jednog političkog kraja.
Uostalom, čak i sa uspješnom vanjskom politikom, ali s nezaposlenošću većom od 7 posto nijedan američki predsjednik nije dobio reizbornu utrku.
Iako najnovije zvanične statistike tvrde drukčije, u Americi je, znalci ipak insistiraju, kako je trenutno, od Atlantika do Pacifika – više od osam posto nezaposlenih. Bez obzira što je samo dan nakon izgubljene debate objavljen podatak po kome je procenet neuposlenih Amerikanaca spao na “podnošjivih” 7,8 posto – ima onih koji to ne “kupuju”. Čini se, ipak, da se radi o “političkim brojevima”, koji najvše pomažu kandidatu Obami?
Ili, tačnije, kako što je to na twiteru napisao čuveni korporacijski magnat i ikona američkog menadžerstva Džek Velč (Jack Welch): “nevjerovatni brojevi o poslovima… vi momci iz Čikaga (Obama je iz Čikaga – op.a.) učinit će sve … ne možete debatirati … promjenite brojeve”. (“Unbelievable jobs numbers..these Chicago guys will do anything..can’t debate so change numbers”).
Izborno preduzeće, debatna lijenost ili programirano držanje
Obama je po mnogio čemu – historijska ličnost za Ameriku. On je poslije globalno nemilog Buša (George W. Bush) uspio na bolje promjeniti imidž ove zemlje.
Ali, njegova uloga nije valjda samo historijska!? Rano mu je da dezertira u političku mirovinu! U TV duelu izgledao je upravo kao da želi što prije tu “zasluženu” penziju!?
Ustvari, meni je u pomenutoj debati ličio na onu vrstu historijske ikone, “rock&roll zvijezde”, ili slavnog i izuzetno dobrog pisca što definitivno i jeste — kojem je politika dosadila. Jer, Obama savršeno dobro, zapravo – puno bolje može živjeti bez eksponiranja u tom globalnom i lokalnom idejnom kurvanju.
Ako Obama zna — da se sve silnice ukrštaju u takvom omjeru — da će on ponovo biti izabran – bez obzira što se Romni bolje razumije u ekonomiju — otuda njegova debatna ljenost i svima primjetna poslovična odsutnost. Mnogi su više zainteresirani da Obama ostane šef Bijele kuće i u naredne četiri godine od njega samog. Izgleda, kažem?! Dakle, zašto bi se trudio više nego što treba, kad zna koliko treba, znajući još da je samo u septembru, Obamin izborni tim skupio rekordni 181 milion dolara od donacija širom Amerike. Obamino izborno preduzeće vrijedi, shodno tome – preko milijardu skupljenih dolara i od nas “sitnih” donatora, ne računajuči “debele maške ” (Fat Cats) sa Wall Streeta.
Osveta unaprijed otpisanog
Romni se pak imao razloga potruditi da skupo proda svoju političku kožu.
Zašto na koncu da ne pokaže Americi kako se stvarno, ako ništa drugo – razumije u brojke. To mu – kako saznajem iz doista dobro obavještenih krugova u UN-u, čak i Kinezi priznaju. Kinezi svakako dobro znaju šta su brojke i koliko im Amerikanci duguju triliona dolkara!
Republikanac Romni se, znači, bar potrudio da zaliči na žovijalnog, iako ne uvjek faktualnog tačnog kauboja-djentlmena Ronalda Regana (Reagan). Doista, Romni pokušava imitirati Regana, iako je, holivudski gledano – Reganova blijeda kopija. Obami bi pak bilo bolje da ne liči na prepoštenog Jimija Kartera (Jimmy Carter). Neka se ugleda na superživog političkog “uličara” Bila Klintona, prije nego što mu i tu ulogu ukrade ugladjeni Mit Romni.
Uostalom neka se Barak Husein Obama potrudi malo zbog nas, naivnih budala, koji bez obzira na sve – kanimo glasati za njega!
