U aprilu 1992. godine jedinica bivše JNA, čiji major je bio Mihajlo Petrović, rođeni Beograđanin, napustila je Travnik. No, Petrović je odlučio ostati u Travniku i staviti se na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani (TO) RBiH.
Nije prihvatio ni poziv svoje porodice da dođe u Beograd, niti molbu roditelja i svoje supruge da se preseli u Zagreb. S majorom su u bosanskoj ratnoj neizvjesnosti ostali i supruga Ana, sin Aleksandar i kćerka Jelena.
Ako me zarobe…
Travnički svjedok postrojavanje prvih branilaca ovog grada opisuje ovako:
– Izašao je ispred nas u uniformi JNA s oznakama TORBiH, strogog pogleda i uvježbanog glasa za dreku bez mikrofona i razglasa. Pogledao je niz stroj i onda je održao govor u kojem je rekao: “Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj deda borio se na Solunskom frontu protiv Austro-Ugara, moj otac borio se protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, a izgleda da je došlo vrijeme da se i ja borim protiv ovih bradonja s brda. Otac mi je pričao kakvi su bili četnici u onom ratu, a ja vam mogu odmah reći, jer sam to imao priliku vidjeti posljednjih mjeseci, da će ovi biti mnogo gori. Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja nek’ otima od neprijatelja ili neka uzme pušku ako mu saborac pogine. U tami slušajte moj glas, nemamo radioveza, nema motorola… I zapamtite, između ovog nezaštićenog i golorukog svijeta i njih naoružanih najboljim oružjem i mržnjom u kojoj žele da nas sve unište, noćas stojite samo vi”!
Ušutio je, a neko mu donese bosansku zastavu s ljiljanima. Major Petrović joj salutira, poljubi je i posla da i mi to isto uradimo…
Tog 13. aprila 1992. godine Travnik je imao sreću da u njemu pred braniocima stoji major Mihajlo Petrović.
Karadžićevi Srbi prognali su 9. maja 1992. Bošnjake vlašićkog sela Mudrike. Major Petrović postavljen je za komandanta odreda u kojem su bile i izbjeglice iz Mudrika. Bili su razočarani Mudričani kad su saznali da će za komandanta imati Srbina, i to još iz Beograda. Nisu mu vjerovali, ali samo nekoliko dana.
Vrlo brzo je svojim herojstvom major Petrović zadivio gorštake s Vlašića i rodila se teško opisiva, neraskidiva veza među njima. Petrović je zajedno s Mudričanima na Šešićkoj planini ratovao četiri mjeseca neprekidno napadajući neprijatelja. Svojim borcima je govorio, kada bi kretali u akciju, da ne dozvole da on živ padne četnicima u ruke.
– Ako me zarobe, odmah pucajte u mene – naređivao je.
Zbog blizine srpskih položaja, bilo je rizično i doći na Šešićku planinu, zato su Petrovićevim borcima voda, hrana i municija dopremani samo noću na konjima.
Eksplozija mine
Vodile su se u drugoj polovini oktobra 1992. borbe za Jajce i vidjelo se da će grad brzo pasti u ruke Vojske RS. Komanda iz Travnika naredila je da se major Petrović povuče sa svojim borcima sa Šešićke planine, kako ne bi došao u okruženje neprijatelja. Major je rekao da “to ne dolazi u obzir”!
Međutim, ponovo mu je naređeno da se povuče i major je odlučio da u svojoj zoni odgovornosti postavi mine, kazavši da će Šešićka planina, kad je on minira, i dogodine biti slobodna.
Dan prije pogibije Faruk Hadžijunuzović donio je fotoaparat i napravio jedinu ratnu sliku majora Petrovića. Tog dana major se zloslutno smijao, tako da je njegov smijeh nadaleko odjekivao planinskom dolinom. Bila je nedjelja, 25. oktobar 1992. godine.
Krenuo je sa saborcima prema koti Mlakva, gdje je trebao postaviti mine. Prišao je jednoj ranije postavljenoj mini od koje će poginuti, čudno je zagledao nekoliko minuta, zatim prešao preko nje i otišao do obližnjeg brijega. Uzeo je blok i nešto ucrtao. Nedugo nakon toga vratio se staroj mini i čučnuo nad njom. Najednom se desila zastrašujuća eksplozija od koje je teško ranjen major Petrović.
Pretpostvlja se da je majoru ispala puška i aktivirala minu koju je nekoliko minuta prije prekoračio. Bio je u dubokoj komi i odmah je munjevito niz strme vlašićke staze i bogaze prvo transportiran do saniteta, pa u bolnicu u Travnik. U travničkoj bolnici odlučeno je da se hitno prebaci u Zenicu, ali na putu za zeničku bolnicu zauvijek je napustio ovaj svijet.
Vezirski grad takvu sahranu nije zapamtio. Ispraćaju posmrtnih ostataka majora Petrovića 27. oktobra 1992. prisustvovale su hiljade Travničana svih nacija i uzrasta. Bio je to njihov posljednji pozdrav s čovjekom Mihajlom Petrovićem, bosanskim patriotom i herojem koji je ostao na časnoj strani historije.
Uz samu Lukačku džamiju u centru Travnika, na vječnoj straži leži major Petrović, koji je tu sahranjen prema ranije iskazanoj vlastitoj želji da njegovi posmrtni ostaci, ukoliko pogine, budu pokopani uz one s kojima se zajedno borio za slobodu i humanost, za Bosnu i Hercegovinu. Nosilac je najvišeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i ordena “Zlatni grb s mačevima”. Na vijest o smrti majora Petrovića, njegovi saborci, gorštaci s Vlašića nisu krili suze. Ne, nisu plakali zato što su mislili da je poginuo uzalud, nego zato što se takvi kao njihov dobri Mihajlo teško više rađaju.
Komšijama Srbima sve opraštali
U intervjuu 26. juna 1992. major Petrović je novinarki Nađi Riđić, između ostalog, kazao: “Moji borci su gorštaci iz bosanskih šuma kojima život nikad ništa nije poklanjao, nego samo uzimao. Oni su dobričine koji su svojim komšijama Srbima sve opraštali do onog trenutka kada su im zapalili domove u Mudrikama, koje su krvavo decenijama gradili.”
Kad ponese srce u ratu, skoro uvijek odnese u smrt, zato se heroji svoga srca plaše više nego neprijateljskog pucnja