Josip Broz TitoProfesor dr. Predrag Lalević, specijalista anestezije, poznat po tome što je 17 godina bio ljekar Josipa Broza Tita, napisao je knjigu “Sa Titom po svijetu”.
“Nisam ni imao namjeru da napišem knjigu, jer sam dugo osjećao otpor da lična sjećanja objavim. Ali, godinama sam gledao knjige o životu predsjednika Tita tako niskog, tračerskog nivoa, pa sam mislio da je, kad vam je neko povjerio brigu o svom zdravlju, a to znači o svom životu, u najmanju ruku nekorektno pisati stvari iz njegovog intimnog života. Međutim, kada sam vidio ko sve piše knjige na tu temu, odlučio sam da objavim svoja sjećanja”, kaže dr. Lalević za “Politiku”.
Ali, ipak, prvi put saznajemo o Titu neke nepoznate detalje: da je buncao na ruskom i njemačkom jeziku, da je imao rane od ležanja u Kliničkom centru u Ljubljani, da mu je Draža Mihailović bio slaba tačka, da je svima u svojoj okolini persirao.
Dr. Lalević kaže da ne smatra da je iznošenje ovih detalja uvredljivo. Detalj o dekubitalnim ranama naveo je, kaže, zbog naših ljudi koji i danas, kada im je neko bližnji u bolnici, smatraju da su te rane rezultat loše njege u bolnici. Međutim, imao ih je i doživotni predsjednik SFRJ, iako je imao najsavremeniju njegu: želatinski jastuk, masažu na svaka dva sata, kreme protiv dekubitisa.
Najčešće pitanje koje se postavlja dr. Laleviću jeste zašto je Tito tako dugo bio na aparatima, da bi se vještački održavao u životu.
“Dok sam bio u Njemačkoj, u jednoj bolnici na specijalizaciji, prigovorili su mi da sam mrtvog čovjeka držao na respiratoru. Mozak je bio živ, a to je medicinski razlog koji mi nije dozvoljavao da isključim respirator.
Druga stvar, Stane Dolanc, koji je tada bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, rekao je da su tri kolone ruskih tenkova iz Bugarske došle do naše granice, mene je izdvojio i rekao mi je da je njima ne svaki dan, nego svaki sat važan, jer ima toliko posla da se obavi”, kaže dr. Lalević za beogradsku “Politiku”.
On dodaje da je Broz dobro zdravlje u poznom dobu, prije svega, dugovao genetici, ali da nije bio disciplinovan pacijent:
“Pušio je, Kastro mu je slao sandučiće sa najskupljim tompusima. Pio je isključivo viski “čivas”, ali “tanak”, sa sodom. Bio je umjeren u piću, ali je zato volio da pojede”, kaže dr. Lalević.
On ističe da se danas kriju detalji o liječenju državnika, a da se tek poslije njihove smrti čuju svi detalji. U knjizi je pomenuo i političare koji su se uvijek nalazili oko Tita.
Najveći pozitivan utisak, kaže, na njega su ostavili Mirko Tepavac i Marko Nikezić.
“Nikezić je, na primjer, na kraju večere, od kojih su neke bile pripremljene u njegovu čast ili su organizovane u sreskim komitetima, uvijek tražio da plati svoj račun. Govorio je da će nabrojati sve što je naručio i da neće otići dok ne dobije račun”, prisjeća se dr. Lalević.
Odnos Jovanke i Tita, u vrijeme dok su zajedno putovali, do 1977. godine, dr. Lalević ocjenjuje kao – skladan i tolerantan. Jovanku, kaže, nikad nije liječio, a posljednji put imao je priliku da je vidi na – Titovoj sahrani.
“Nikada preda mnom nije pričao o tom razlazu. Nikada nisam prisustvovao političkim razgovorima i susretima sa saradnicima. Sa Titom je na “ti” bilo vrlo malo ljudi, možda članovi prvog Centralnog komiteta SK, na primjer Bakarić, dok su mu Đuro Pucar, Lazar Koliševski, Koča Popović persirali”, sjeća se dr. Lalević.
“Kada sam počeo da radim kao Titov ljekar, general iz obezbjeđenja me je pitao šta čitam. Odgovorio sam da čitam “Politiku” i “Nin”, priča dr. Lalević.
“Reći ćete supruzi da vam čuva novine dok ste na putovanju, pa kad se vratite, pročitajte novine i to što ste pročitali – to ste čuli i vidjeli. Nikakve bilješke, rekao mi je je general iz obezbjeđenja”, objašnjava dr. Lalević kako mu je sugerisano šta će smjeti da priča porodici i prijateljima po povratku sa brojnih Brozovih putovanja.