Dženaza klanjana u haremu Begove džamije u Sarajevu
U haremu Begove džamije u petak je klanjana dženaza-namaz rahmetli akademiku Nedžadu Ibrišimoviću, koji je preselio na ahiret u četvrtak, 15. septembra.
Dženazu-namaz je imamio reisu-l-ulema IZ-a u BiH Mustafa ef. Cerić koji se obratio okupljenima i rekao da je malo kod nas intelektualaca ili umjetnika koji su našli snage da naprave takav nagli rez i prekinu dotadašnju životnu putanju, uzdižući se iznad trivijalnosti svakodnevlja i, čvrstog karaktera, kritički prosuđujući o sebi i svome djelu sa svrhom promjene kao što je to učinio Nedžad.
Nedžad Ibrišimović ukopan je u haremu Ferhadije džamije, uz učenje prigodnih sura iz Kur'ana, a od njega su se oprostili njegova porodica, prijatelji, građani i poštovaoci njegova djela.
“Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cio svoj život, evo već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi i zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim Allahu džellešanuhu”, govorio je rahmetli Nedžad Ibrišimović.
Govor reisa Cerića na dženazi Nedžada Ibrišimovića
Poslije dženaze namaza Mustafa ef. Cerić se obratio porodici, prijateljima, građanima i poštovaocima djela akadamika Ibrišimovića, te njegov govor prenosimo u potpunosti:
“I mada se pisac, književnik ili umjetnik prvenstveno vrednuje po svome djelu, ja ću takav pristup prepustiti onima koji su kompetentni u toj oblasti, pa ću, ovim povodom kazati nekoliko riječi o našem bratu Nedžadu kao jednom od nas, našem džematliji, muslimanu, Bošnjaku, ličnosti čija je životna lađa nakon burnih brodoloma i iskušenja u prošlom sistemu, kakvim smo manje više svi bili izloženi, pristala i potpuno se ukotvila u mirnu luku islama, pronalazeći istinski smiraj i vrelo nove duhovne inspiracije.
Malo je kod nas intelektualaca ili umjetnika koji su našli snage da naprave takav nagli rez i prekinu dotadašnju životnu putanju, uzdižući se iznad trivijalnosti svakodnevlja i, čvrstog karaktera, kritički prosuđujući o sebi i svome djelu sa svrhom promjene kao što je to učinio Nedžad: Ja sam bosanski musliman terorisan takozvanom svjetskom književnošću, kazao je on, i sve su moje knjige, da mi Allah oprosti, manje-više šejtani, a ne ruhani inspiracije; pa iako je Allah, dž.š. posljednji i najpravedniji sudija, po onome što je insansko oko moglo da vidi, mi, koji smo ga kako-tako poznavali možemo svjedočiti o njegovom istinskom preobražaju, urastanju u islamske zasade i izrastanju u ono što bi se moglo definirati paradigmom muslimanskog umjetnika, istinskog patriote, Bošnjaka koji osjeća najdublje porive svoga naroda i čija ruhani inspiracija posljednje dvije decenije radikalno prekriva ono što je on nazvao šejtani inspiracijom: Vjeru doživljavam kao nadu za budućnost, kao suštinu sveopšteg pokreta bošnjačkog naroda” rekao je u intervjuu za naš list “Preporod”, proširujući misao na njegove osnovne karakteristike: Čak i ako Allah dragi da da mi nestanemo, mi se ne možemo lišiti svojih osnovnih odlika i svojih osnovnih vrlina. Mi ne možemo ne biti tolerantni, mi ne možemo ne biti merhametli, mi ne možemo ne biti dobri i plemeniti. Mi moramo samo još uz te naše vrline dodati snagu, sabur, disciplinu, abecedu kulture i otkriti u sebi ako treba i neviđene sifate, u borbi za svoj opstanak, ali ne možemo se lišiti ni jedne svoje vrline. Naprotiv, ja mislim da vrlina i buja i cvjeta u istinskom insanu onda kada je ta vrlina napadnuta nevrlinom.”
Imali smo mi niz velikih, odličnih književnika i umjetnika, od Kulenovića do Dizdara, koji su živjeli i umrli sa svojevrsnom mimikrijom, svojevrsnim zagušenjem, kao mučenici: morali su se ponašati pa i pisati kako je to od njih tražio tadašnji društveni i politički poredak, a to znači negirati svoje istinsko biće, i samo su u potaji ili pred istinskim prijateljima ostavljali tragove svoga sanjanog muslimanstva ili pripadnosti islamu.
Nedžad Ibrišimović je, hvala Bogu, bar djelimično izbjegao tu sudbinu: nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i njegovog otpora sa puškom u ruci ali i genijalnim perom, on je jasno i glasno mogao izgovoriti da je MUSLIMAN i da je to, za njega, prava sreća i smisao življenja na ovome svijetu.
Kada je, prije nekoliko godina, kao gost kralja Fahda obavio hadž, o tome činu govorio je sa istinskim preporodnim uzbuđenjem i raznježenosti: hod po mramornim pločama Kabe podsjećao ga je na hod po zlatnim pločama dženetskim i to su bili vrhunci ovozemaljske sreće i životnog smisla.
No, nebriga društva prema velikim umjetnicima pokazala se i u slučaju ovoga velikog pisca i čovjeka: sa malom, mizernom penzijom, morao je sam ne samo izdavati nego i prodavati svoje knjige, pa i posljednju “Knjigu o El-Hidru”, ali to nije umanjilo smisao praštanja i njegovo dostojanstveno, islamsko ponašanje do posljednjeg daha.
“Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cio svoj život, evo već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi i zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim Allahu džellešanuhu.”
Tako je, eto, govorio i radio naš brat Nedžad. Autor onih velikih djela poput “Vječnika”, ali i divnih stihova o Bosni, koje ću, eto i ja morati na ovom mjestu da ponovim:
Izuj obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu
Savu i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.
Posljednji put smo se vidjeli za Bajram u Rijasetu kada je došao da sa nama podijeli radosti uspješnog posta i veselje toga mubarek dana.
Nedžad sad ide preko Modre rijeke, tisuć ljeta duboke, sto godina široke…tamo negdje gdje ga čeka njegov pjesnički brat Medmedalija. Ono što je sigurno jeste da je noge oprao, da je abdest uzeo, da je Bosnu svojim djelom namirisao, ukrasio. I spolja i iznutra. Sigurno je da ni Bosna, ni mi svi nećemo biti isti bez ovog gorostasa bošnjačkog duha i identiteta, ali je važno da naš brat Nedžad pred svoga Gospodara izlazi čiste duše i čistog, velikog srca i punih ruku onoga što je za svoj narod, vjeru i domovinu uradio.
Neka ga Allah dž.š. obraduje džennetskim perivojima”.