Amerika vodi dva velika rata, jedan koji je nužan, u Afganistanu, i jedan koji je izabrala
Usred mnoštva teorija zavjere o 11. septembru, još nisam vidio tu da je Osama bin Laden bio kineski agent. Ipak objektivno, drugovi – kako se komunisti običavaju zvati – moglo bi se reći da je Kina najveći korisnik decenijama duge reakcije Amerike na islamske ubode u njeno srce.
Historijsko nagađanje
Recimo to ovako: Kada na godišnjicu napada budu pisani članci 11. septembra 2031., da li će se komentatori osvrnuti na 30 godina rata protiv islamskog terorizma, uspoređujući ga sa erom hladnoga rata, kao definirajuće osobina svjetske politike od 2001.? Mislim da ne. Oni će najvjerovatnije vidjeti duži period definisan istorijski kao pomjeranje moći od Zapada prema Istoku, s mnogo snažnijom Kinom i manje moćnim Sjedinjenim Američkim Državama, jačom Indija i slabijom Evropskom unijom.
Kako je historičar sa Stanforda Ian Morris ukazao u svojoj knjizi koja širi um “Zašto Zapad vlada – za sada” (Why the West Rules – for Now ) ove geopolitičke promjene će se dogoditi unutar većeg okvira uz tehnološki napredak bez presedana, sa svjetle strane, i niza globalnih izazova bez presedana, sa tamne strane.
Naravno, to je samo historijsko nagađanje. Ali ako se stvari budu razvijale u nešto kao što je ovaj smjer (ili u drugom smjeru nevezanom za islam), onda će decenije nakon 11. septembra u američkoj vanjskoj politici izgledati kao zaobilaznica – masivna, posljedična zaobilaznica, budite sigurni – prije nego glavni put.
Štaviše, ako Arapsko proljeće ispuni svoj cilj modernizacije, teroristički napadi na New York, Madrid i London će izgledati više nego ikad poput eksplozija iz prošlosti: kraj, a ne otvaranje. Čak i ako arapskog proljeće postane islamistička zima, i susjedna Evropa se suoči sa mulitiplikovanim prijetnjama, kao rezultat toga, to još uvijek ne znači da će borba sa neliberlanim i nasilnim islamom biti definirajuća osobina sljedećih decenija. Nasilni islamizam će ostati značajna opasnost, ali ne vjerujem i osnovna – a posebno ne za SAD.
Možemo istraživati malo pomoću termina “šta ako”. U kojoj mjeri je administracija Georga W. Busha imala geopolitički svjetonazor u ljeto 2001, i bila usmjerena na Kinu kao novog strateškog konkurenta Amerike. Što da se napad 11. septembra nije dogodilo, i da su se SAD i dalje koncentrisale na takmičenje s Kinom?
Što da su shvatili kako je upravo pobjeda Zapada na kraju hladnog rata, a rezultat je globalizacija kapitalizma, pokrenula ekonomske snage na istoku koje će postati najveći dugoročni izazov zapadu? Šta da je Washington zaključio da je za ovo takmičenje potrebna, ne više vojna moć, već pametnije ulaganje u obrazovanje, inovacije, energiju i okolinu, i veće razvijanje Amerike kao “meke sile”?
Što da su prepoznali da je, suočeni s buđenjem Azije, odnos između potrošnje, investicija i štednje u SAD-u potrebno rebalansirati? Šta da su politički sistem i vođstvo moglo učinkovitije da djeluje na zaključke dobijene na realnoj bazi?
Čak i tada Kina i Indija bi rasle. Čak i tada bi se moć premještala sa zapada na istok. Čak i tada bi se suočili sa globalnim zagrijavanjem, manjkom vode, pandemijama i svim ostalim konjanicima apokalipse. Ali koliko bi mnogo bolje bio oblikovan zapad, naročito SAD, u tome.
Tu je kraj tezi “što ako”. Napad se dogodio: Amerika je bila dužna da odgovori. Administracija koja je prethodno bila zadužena za raspoređivanje svega potpuno se usmjerila na osvetu. Deset godina kasnije, možemo reći da je opasnost od Al-Qaide značajno smanjena. Nije u potpunosti eliminisana, to nije ono što se događa s terorizmom, ali je smanjena. To je bio cilj , ali po kojoj cijeni.
Amerika vodi dva velika rata, jedan koji je nužan, u Afganistanu, i jedan koji je izabrala, u Iraku. Taj u Afganistanu mogao je biti završen ranije, s manje troškova, i sa boljim rezultatom, da se Bushova administracija nije upetljala u onaj u Iraku. SAD su nanijele štetu sopstvenom ugledu kao i svojoj “mekoj sili” kroz užasne strahote u Abu Graibu.
U međuvremenu, a dijelom kao rezultat onoga što se dogodilo u ovoj deceniji , Pakistan koji posjeduje nuklearno oružje je veća opasnost nego što je bio prije 10 godina. U širem muslimanskom svijetu, uključujući i muslimanske zajednice u Evropi, događaju se kontradiktorne tendencije. Možemo ukazati na dokaze o liberalnoj modernizaciji, jednako u Arapskom proljeću i među muslimanima u Evropi, ali i, kao u Pakistanu i Jemenu, daljoj islamističkoj radikalizaciji.
U velikom istraživačkom projektu o troškovima rata na Univerzitetu Brown zabilježeno je da je tokom ovih 10 godina “više od 2.2 miliona Amerikanaca otišlo u rat i više od milion se vratilo kući kao ratni veterani”. Time se procjenjuje u globalu, da su dugoročni ekonomski troškovi do sada, koji su nastali kao posljedica rata u Avganistanu, Iraku, Pakistanu i drugim prijetnjama za terorističke akcije izašli između 3.2 i 4 triliona dolara (hiljada milijardi dolara). Prema projekcijama vjerojatnih budućih aktivnosti do 2020., mogle bi narasti i do 4.4 triliona dolara.
Stručnjaci mogu raspravljati o brojevima, ali nema sumnje da su cifre ogromne. U brojkama, to iznosi nešto poput četvrtine ogromnog Američkog nacionalnog duga, koji se kreće prema gore od 100% BDP-a.
Ipak, to je ništa kao što je pun račun onoga što ekonomisti nazivaju troškovi mogućnosti. To nije samo pitanje koliko se ulaže u ljudske resurse, kvalifikovana radna mjesta, infrastrukturu i inovacije koje su SAD mogle kupiti za 4 triliona dolara – ili čak za pola tog iznosa, ako napravite velikodušnu pretpostavku da je dodatnih dva triliona zapravo potrebno kako bi se smanjila teroristička prijetnja za SAD vojnim, obavještajnim i sredstvima domovinske sigurnosti.
Iznad svega, to je oportunistički trošak u smislu nacionalnog fokusa, energije i mašte. Ako želite razumjeti zemlju pitajte je ko su joj heroji. U ovoj deceniji , Amerika ima dvije vrste heroja. Jedna vrsta je preduzetnik inovator: Steve Jobs, Bill Gates. Drugi je ratnik: marinac, Navy SEAL, vatrogasci, svi “naši muškarci i žene u uniformi”. Na CNN-u sam prije neki dan (ne na Fox News-u) zapravo čuo da jedna od glavnih novinarki koristi izraz “naši vojnici”, kao da je riječ o neutralnom terminu za izvještavanje.
Heroji za radna mjesta
A kada čujete neke od tih priča o hrabrosti pojedinih Amerikanaca u uniformi, one su nevjerojatne, inspirativne, skromne. (Pogledajte Jon Stewart Daily Show intervju s narednikom Leroy Petryom na primjer.) To treba reći jasno na ovu godišnjicu. Ali ja sam uhvatio samog sebe da se pitam: da li će se iko od tih hrabri muškaraca i žena vratiti na tu vrstu poslova. Kakvi su im domovi, životi, škole za djecu? Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da je to ono što se i mnogi Amerikanci danas pitaju. Njihovi prioriteti su sada kod kuće.
Ono što će predsjednik Barack Obama reći ove sedmice u svom posebnom obraćanju Kongresu o otvaranju novih radnih mjesta biće mnogo važnije od najelokventnijih riječi koje će upotrijebiti u govoru u Washingtonu, u zemljotresu oštećenoj Nacionalnoj katedrali, na godišnjici 11. septembra ove nedjelje.
Čast tim ratnicima, ali heroji koje Amerika treba sada su heroji otvaranja novih radnih mjesta.