Kolumna Ostalih Kolumunista

U zemlji meda, krv i dalje curi

Andza

Jadna je Bosna a sa njom i Hercegovina, kada ima političare i vjerske vođe koji su svoj vrhunac doživjeli četrnaestog februara u olimpijskoj dvorani Zetra za vrijeme prikazivanja filma “U Zemlji Krvi i Meda”. Prateći pokrete, ponašanja, način odjevanja, imali smo i MI balkanski Hollywood na trenutak u bijelom, hladnom ali dušom toplom Sarajevu.

Prateći mnoge web portale i njihove video zapise koji su započeli na sarajevskom aerodromu Butmir. Avion je sletio, okrenuo na lijevo, na desno, vratio se nazad….Crni Audi i VW automobili su prekrili pistu. Da nisam vidio šta piše na vrhu toga JUTUB ekrana, pomislio bih došao predsjednik Amerike, Husein u iznenadnu posjetu Bosni.

Nakon nešto više od 10 godina i dobivene nagrade Oscar za film Ničija Zemlja, reditelja Danisa Tanovića, svijet biva napomenut da je kod nas bio okrutni rat, agresija, genocid, …u kojem su najviše trpile sestre, majke, drugarice, nane i bake, što je osnovna tema režiserkog prvijenca Angeline Jolie.

Danis Tanović uz novce i ideju iz izvora koje samo on poznaje a mi naslućujemo(onako tipično po nas), napravio je film u kojem smo svi bila ista govna, te ga je svijet za to nagradio. Sav ushićen prvo na dodjeli Golden Glob nagrare, pa onda Oscar za dobivenu nagradu, malo mi je falilo da razbijem tada one dvotonske televizore kada je Danis tokom preuzimanja nagrade rekao ništa osim, THIS IS FOR MY COUNTRY! Hajd’ da ne budemo totalno prokleti, rekao je nešto. Ipak, mislim da je bolje šutio nego rekao i to, NIŠTA.

Živjeći zadnjih petnaest godina u USA naučili smo kako to ameri rade kada se radi o održavanju historije. Konstantnim medijiskim pritiscima, dokumentarnim filmovima, igranim filmovima, muzejima, obilježavanjima godišnjica ratnih stradanja počinjenih nad narodom rasutim po Evropi, Jevrejima. Međutim, toga kod nas nema. Mi to ne smijemo, ne želimo a i ne znamo. Kažemo, Šuti! Dobro je kako je bilo! Danas nakon 20 godina od agresije Yougoslavije (Srbije, Crne Gore i Hrvatske) na BiH, kako mladi a  tako i ostali, više pate za tom Yugoslavijom, nego što bi tu nostalgičnu glupost preusmjerili ka ideji kako graditi zemlju u kojoj žive. Pročitam na jednom tuzlanskom portralu (Dosije.ba) kako autor hvali FB stranicu posvećenoj Jugoslaviji i kako je ponovno konstruiranje iste veoma blizu.

Ono što je čudno je to što moj narod pozitivnije priča o dželatima svoje sudbine nego što spominje fakte i razloge zbog kojih je ta krvnička tvorevina cijelo vrijeme svoga postojanja imala imperijalističko-genocidne pretenzije na našu Bosnu i Hercegovinu. Ako neko spomene rat, kao recimo što ja pišem ovdje text započet kratkim statusom na FB, odmah će me neko prozvati nacionalistom. Pazite, nisam vjernik ali pišem onako što sam vidio prije samog rata. Ako neko kao ja, ko se zove Amir i odmah navigira čitaoca ili slušaoca na MUSLIMAN(ili kako danas se zovu-bošnjaci), napiše o genocidu u Srebrenici, Vlasenici, Višegradu, Prijedoru, Biljeljini, …nije musliman, nego iskren. Tako, ako pišem ili protestiram protvi Izraela, ne čini me to Palestincem;napisanim radom na fakultetu o Finalnoj Soluciji, planu konačnog istrebljenju jevreja Evrope, rad koncetriran na komandantu toga projekta Reinhard Heydrichu, ne čini me to da sam jevrej; ako potpišem peticiju protiv brazilske vlade za izgradnju hidrocentrale koja će biti direktan razlog za nestanak Kayapo plemena, ne čini me Keyapo indijancem…

Dok’ god mi ne shvatimo da bez obzira na nacionalnu ili religioznu pripadnost, ne stanemo zajedno u proučavanju i održavanju sjećanja na agresiju i genocid počinjen u Bosni i Hercegovini, mi će mo imati Status Quo vladu i nazadnu državu. Nacionalisti koji mešetare državom, banjalučke huligane slave pobjede Srbije, mostarske UJE koji pjevaju ustaške pjesme na koncertima Thomsona, muslimanske povike od Istanbula do Trsta neće biti krsta,  dotle će protivnici Bosne i Hercegovine živjeti i uspjevati da ostvare svoje ciljeve, dok će narod čekati svako jutro da svane.

Svanulo je u Bosni unatrag nekoliko mjeseci, nakon objavljivanja filma Angeline Jolie. Ne znam jel’ razlog toga jutra film, istina, ili što će ljepotica, diva, ambasador UNESCO sa svojim partnerom Pitt-om( nadam se da ga je neko odveo na baščaršijsku PITU) pod imenom Anđela (Angelina) došla u snijegom pokrivenom Sarajevu? Plače Angelina na bini, plaču posjetioci, dok joj u isto vrijeme cijela Srbija i RS jebu mater kako je mogla napraviti film o nečemu što su oni radili. Kako to da nije spomenula u filmu ubijanje nekog učesnika svatova prvog marta kojeg je ubio Ćelo? A svi znamo šta su ti svatovi imali kao pozadinu. Kako to da Angelina nije napravila film u kojem su prema izvorima srpskih medija pobijeni 100tine vojnika JNA? U jednom razgovoru sa jednimsrbijancem ovdje u St. Louisu neke 2002 godine dotaknemo se rata. On isto spomene ova dva događaja, što znači da su to jedini argumenti branilaca srpskog pokolja po BiH i Sarajevu.

Interesantno u ovome svemu je to što će se historijski održati upravo ova dva događaja kao značajniji od kompletne opsade Sarajeva, preko 1500 ubijene djece sa brda kojeg su srbi držali u snajperima i haubicama ubijali. I ONI će to uspjeti jer Bosanac to neće, ne smije, ne želi održati. Njemu je više stalo do spominjanja neke Yuge, bratsva jedinstva koje je završilo kao što svi znamo. Da je ono doista postojalo, ti partizani ne bi dozvolili sve to. Ta JNA sa Kukanjcem bi stala u obranu grada i naroda kao što ga je narod zvao kada je išao ulicama Sarajeva. Da je JNA, ta Jugoslavija bila za NAROD ne bi dozvolili snajperu da ubije prelijepu dubrovčanku Suadu Dilberović petog aprila 1992 godine.

Grahovac je odluku donio nakon sastanka sa predsjednicom i članicama Udruženja Bakirom Hasečić, Zibom Jažić, Razom Omerović, Sanjom Milović i Amrom Mujanović. Sastanku je prisustvovao i predstavnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Muhamed Šestanović. Predstavnice Udruženja navele su da je, prema njihovim saznanjima, u filmu Untitled Love Story riječ o ljubavnoj priči između silovane žene i njenog silovatelja. Kako su i same žrtve masovnog sistemskog silovanja, predstavnice Udruženja ističu da je takva priča za njih nedopustiva. Također, smatraju da bi ženama, žrtvama silovanja, ovakav scenarij nanio dodatnu duševnu bol.

I bilo bi tako da se nije pojavio Melek(Anđelina) iz USA. Anđa veoma vješto pravi film, ne odustaje kada papak-ministar Gavrilo Grahovac odbio izdati dozvolu za snimanje filma. Uz njega su stale i mnoge žene, udruženja…koje su pale na par riječi vezani za ovaj film. Tako se širom web svijeta povela hajka na Angelinu, film. Odlukom da snimi večinu filma u Budimpešti (iz poznatih arhitentnoskih sličnosti Sarajevu), glumačkoj ekipi sklopljenoj od večine srpskih glumaca, uspjeva da završi film.

Volio bih znati da li se to desilo a ako nije bilo bi najkorektnije prema Angelini Jolie, da joj se izvinemo za nepravdu učinjenu u samom startu, prije početka snimanja ovoga filma. Pošto smo mi narod koji u svome riječniku nema objašnjenje za tu riječ, vjerujem da se to neće niti desiti.

Kada je film snimljen, prikazan, svi smo ostali zatečeni. Opet je bosanska preuhitrena reakcija rezultirala kolektivnom glupošču! Nasjeli smo i ovoga puta! Film biva nominiran za Goledn Globe, ali što je najvažnije dolazi negativna reakcija iz Beograda i Banja Luke. Da se oni nisu javili, mislim da bi film bio flop u BiH,što slobodno možemo reći da naša glupost je ista kao i njihova. Jer sve što je negativno primljeno u Begešu vezano za agerisiju u BiH, to je naš uspjeh (osim Cece, Čorbe, Brene…). I naravno obrnuto, tako je to u Srbiji i Hrvatskoj.

Beograd je odlučio da zajedno sa Banja Lukom uzvrati udarac Sarajevu, žrtvama rata, Aneglini. Odlučili su da snime film o smrti 12 beba koje su umrle u inkubatoru za vrijeme ustaško-madžahedinske opsade Banja Luke jer su boce sa kisikom bile prazne i nisu mogli nikako da dostave rezerve iz Beograda. Galvna uloga je trebala pripasti Michale Douglas-su, ali kako je rečeno zbog njegove bolesti(rak grla) tu ulogu će preuzeti američki glumac hrvatskog porijekla John Malkovich. (TELEGRAF)

Heroine moderne Bosne

Bosna i Hercegovina se ponosi imenom Zmaj od Bosne( Husein Kapetan Gradaščević), likom iz povijesti koji se suprostavio Truskoj. Danas, dvadeset godina nakon agresije i genocida počinjenog nad narodom Bosne i Hercegovine zaboravili smo silne branioce, mrtve i žive. Ostavili smo ih da se smrznu, bez plate, obitelji smo im stavili u skoro deponijska naselja, dok profiteri, lopovi, hoštapleri žive bolje nego ruski oligarsi. Šta nam je ostalo? Ostalo nam je da čekamo da se snijeg otopi, je jedino što ja mislim. O ratu se ne smije pričati, u knjigama se uči o Draži Mihajloviću, Kalabiću, dok se Srebrenica ne smije niti spomenuti, a kamoli da ima nekom muda da snimi film. Da ne spominjemo film o koncetracionim logorima u Prijedoru, koji već se danas spominju kao da su bili sabirni centri. Dodik uspjeva sa veoma dobro razrađenom politikom i taktikom koja mu dolazi od strane mladih koji studiraju po svijetu i njegove lobi grupe u USA kojoj on plaća godišnje preko $5 miliona za lobiranje njegove genocidne tvorevine u USA, i prema podacima The Sunlight Fondacije, RS je bila treća po potrošenom novcu u Washingtonu od svih stranih vlada svijeta.

Tako bez svijesti, pameti, inteligencije, zaokupljeni svojim dvorcima, vjerom, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti koje su okupirale vladare naše politike, ostalo je jedino da BiH brane naše sestre, majke, kolegice, nane i bake. Od Angeline, Jasmile Žbanić, Bakire Hasečić, Hajre Čatić,Amire Medunjanin Kade Hotić…drugih ZMAJEVA mi više nemamo. Ovim debelim, impotentnim, sijedim, ovisnim o Viagri političarima, Bosna i Hercegovina je i dalje ostala muško šovinističko društvo koje živi na nasreći nastaloj na patnji večine, i to sve ne uzimajući ženu kao ravnopravnu u našem društvu.

Njihovo prisustvo u vodstvu (bilo kojem) Bosne i Hercegovine će samo održati anarhiju i voditi nas u konačnu propast. Osvješčivanjem da Bosna i Hercegovina kao što je uvijek bila primjer svim zemljama Balkana, mora biti progresivna i odgovoriti neminovnom putu ka raskrčivanju puta za žene u našem životu, ja jedino vidim taj sunčani zrak toga nekog jutra. Do tada, ostajemo u tami, hladnoći, snijegom prekrivenom životu. http://amiblog.info/