Nisam htio praviti skandal i odvlačiti pažnju sa suštine događaja pa sam pričekao kraj pres-konferencije ouči prezentacije preporuka koje se odnose na usklađenost pravnih propisa iz oblasti osiguranja kvaliteta u obrazovanju s evropskim standardima i smjernicama; tada sam diskretno prišao organizatoru skupa, Slavici Škoro iz Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH, i pitao zbog čega nam je prevod sa enegleskog jezika obezbijeđen na ekavici, a ne na jednom od tri službena jezika u BiH i njima pripadajućim izgovorima. Škoro mi je tada, uz neznatno opiranje, rekla da je prevodilac stalno angažovan na projektu i da je iz tehničkih razloga ista osoba prevodila i pres-konferenciju. Usput sam i suorganizatore iz Austrije upoznao sa ovom grubom organizacijskom greškom. Gospođa iz Austrije se, ne znajući da Srpski jezik ima dvije izgovorne varijante, začudila zbog moje primjedbe, ali je, očigledo, to uzela k znanju i uvažila moje argumente. Kažem “gospođa”.
Nakon izlaska iz zgrade gdje se upravo završio skup za novinare, bukvlano na pločniku, prišla mi je uposlenica pomenute agencije Slavica Škoro i pitala u čemu je problem. Ponovo sam joj objasnio da prevod nije bio ni na jednom od tri bh. službena jezika. Na ovu neoborivu argumentaciju Škoro je rekla da je ekavica kao jedan od izgovora u srpskom jeziku ustavna kategorija! Da li je moguće da uposlenica Agencije za razvoj visokog obrazovanja, doduše neslužbeno i u svoje ime, može izgovoriti ovakvu neistinu? Na ovo sam reagovao pozvavši kolegice novinarke koje su staje pored nas i, nakon što su mi potvrdile da govore srpsim jezikom, upitao da li je u našoj zemlji službeni srpski u ekavskoj varijanti. Kako kolegice rade za medije RS, koji su ovocivilizacijski primjeri za nesitinu i neprofesionalnost, dobio sam irelevantne odgovr da u BiH dosta ljudi govori ekavicom. Na to sam rekao da mnogo više ljdi u BiH govore engleski pa to nije službeni jezik kod nas. Onda mi je, vidjevši u meni viševjekovnog protivnika, a ne sepet argumenata, rekla da će ona ubuduće na zvaničnim događajima tražiti i pres-materijal na ćirilici. Tada sam se probudio iz iluzije i shvatio da razgovaram sa negatorima Srebrenice, stihoklepcima slavi genocidne tvorevine, a ne sa zrelim osobama koje su sposobne reći istinu barem ona išla protiv nečega što ima prefiks “srpski”, u ovom slučaju ekavizacije BiH.
Cijeneći svoje vrijeme, ljutito sam reagovao i prekinuo razgovor sa Škoro i ponovio njenu okupatorsku tvrdnju: ekavica je dio službenog jezika u BiH!
Kako to da je ekavica službena i zvanična u BiH? Da logički nastavimo: da li je ovo kulturološko okupiranje BiH? Da li Slavica Škoro stoji na fonu onih koji djeci iz Konjević Polja i Kotor-Varoši ne dozvoljavaju da uče bosanski jezik pa im, kao i traslatore nama pres-konferenciji, ugravaju učiteljice koje izgovaraju ekavicu? Kako to da ova osoba radi u agenciji koja treba da bude jedan od sinonima za obrazovanost, nauku i činjenice? Kako to da kolege novinari koji govore bosanski, hrvatski pa čak i srpski jezik nisu primjetili ili nisu reagovali na ekavicu kao službeni prevod?
Pobijedićemo. Obećavamo.