Mirsada Geljo (druga zdesna): ‘Svo moje sjećanje stalo je u taj Bolero, u taj čarobni ples ovo dvoje ljudi.’ [Al Jazeera]
Christopher spušta desnu ruku na lijevu stranu grudi, malo se nakloni i kaže: ‘Sarajevo je u mom srcu.’
Piše: Snježana Mulić-Softić
U Zetru se sinoć išlo kao na svadbu najbližem rođaku ili prijatelju – u svilenim bluzama, hlačama na peglu i sa frizurama punim lokni, gela i laka. Poneko je imao i cvijet u ruci.
Na susret sa parom u kostimima boje ciklame u Ledenu dvoranu krenule su najmanje tri generacije Sarajlija, od kojih su dvije željele da se ponovi čarolija od prije 30 godina, a ona treća da doživi bar djelić onog o čemu im njihovi roditelji i stariji rođaci svako malo pričaju dok im u očima cakli suza.
Po svoj dio sjećanja na ljepši dio života, na trenutke kada je Sarajevo bilo centar svijeta i kada je svaki njegov stanovnik osjećao kao da je baš on ona žila kucavica što od uzbuđenja poskakuje na vratu olimpijskog prvaka, sinoć je krenula rijeka umornih Sarajlija.
U Ledenu dvoranu pošli su kao po čarobni napitak koji će ih curiknuti u mladost, kao po botoks koji će zagladit’ naborana lica, kao po pilulu veselicu koja će im vratit’ osmijeh na lica.
U toj rijeci bila je i Mirsada Geljo. Načas je zaboravila da su joj već 64, da život tutnji kao superbrzi voz koji šiša bez usporavanja pored stanica.
Aplauz za pad
I čarolija se ponovila.
Bake, koje su došle sa unukama, začas su se pretvorile u mlade majke; majke, koje su došle sa djecom, ponovo su postale tinejdžerice; a tinejdžerice, koje su uglavnom došle sa svojim drugaricama, konačno su mogle osjetiti šta je u tom ledu što tako dugo iskri u očima njihovih roditelja.
Ista dvorana, ista besprijekorno uglancana ledena površina, isti veseli Vučko na klizaljkama što maše raji i šalje poljupce…
Gledaoce pozdravljaju mladi klizači, neki od njih jedva da su i prohodali, a kamoli proklizali. Plešu, prave skokove, spirale, piruete. Neki i padaju, ali, gle čuda – svaki njihov pad prati gromoglasni pljesak.
Čarolija 2014. izgleda kao java 1984.
Isti taktovi Ravelovog Bolera i na srebrenoj plohi u kostimima boje ciklame njih dvoje – britanski zlatni olimpijski par Jayne Torvill i Christopher Dean.
“Ima li tu, među vama, neko ko je 1984. pratio Bolero koji su otplesali Torvill i Dean?”, pita voditelj. “Ako ima, neka digne ruku.”
U Ledenu dvoranu krenuli su kao po čarobni napitak koji će ih curiknuti u mladost, kao po botoks koji će zagladit’ naborana lica, kao po pilulu veselicu koja će im vratit’ osmijeh na lica.
“Imam ja. Ja sam bila, ja sam ih gledala”, skače Mirsada Geljo sa mjesta ispred mog i maše prema ledenoj plohi. S njenim glasom miješaju se glasovi desetina drugih, koji dopiru sa svih strana Zetre. Publika ih sve pozdravlja pljeskom, po njima šara snop svjetlosti, a onda se vraća na ledenu plohu.
Christopher spušta desnu ruku na lijevu stranu grudi, malo se nakloni i na engleskom kaže: “Sarajevo je u mom srcu.”
Svi ga razumiju, apsolutno svi. To mu potvrđuju gromoglasnim pljeskom.
A Jayne – damski, samo kucne vrškom klizaljke o kristalnu plohu i počinju ples, istovjetan onom kojim su prije 30 godina na 14. Zimskim olimpijskim igrama očarali svijet, kada je kompletan žiri ostao bez daha i jedino što je mogao – da podigne kartice sa najvećim ocjenama, a one su značile zlatnu medalju.
Led se topi od miline
Jane i Christopher, iako su već odavno prekoračili pedesetu, a ponešto kristala leda im se preselilo u kose i zasrebrenilo ih, plešu kao prije 30 godina. Nijedne greške, nimalo nesigurnosti… Savršena harmonija…
Četiri minute prolete začas – kao onih 30 godina.
Publika je na nogama, cijela dvorana vibrira od aplauza, a i led, čini mi se, počinje da se topi od miline.
Četiri djevojčice red-dva ispred mene ne prestaju skakutati.
Gospođa Mirsada je ushićena, ruke su joj visoko u zraku, pruža ih prema ledenoj plohi sa koje već otklizavaju Jayne i Christopher i govori: “Ovo je mistično, čarobno!”
Čarolija 2014. izgleda kao java 1984.
“Bile su mi 34 kada sam ih gledala. Došla sam s mužem, kući sam ostavila osmogodišnjeg sina koji mi nikad nije oprostio što ga nisam povela da gleda Torvill i Dean. Sve je bilo mistično od samog dolaska, od toga kako smo tražili mjesto, preskakali ograde, vratolomija je to bila”, govori.
Pitam je da li se sjeća ostalih takmičara.
“Ma ne, svo moje sjećanje stalo je u taj Bolero, u taj čarobni ples ovo dvoje ljudi. Nemate pojma koliko sam sretna što se sve ovo ponovilo, što me vratilo 30 godina unazad”, kaže i odlazi. Skakuće niz stepenice, kao da je djevojčurak.
Dok pokušavam zamisliti kako bi, da je večeras bila s nama u Sarajevu, legendarna Milka Babović komentarisala Bolero koji su plesali Torvill i Dean, kako bi nam opisala svaku šljokicu na Jayneinoj haljini, šta bi rekla o njihovom zagrljaju na ledu, onom od prije 30 godina i ovom večerašnjem, misli mi odgoni djevojčica od šest-sedam godina koja starijoj ženi, vjerovatno baki, govori: “I ja želim da se bavim umjetničkim klizanjem.”
“Već ideš na ritmičku, a bilo bi ti i hladno”, kaže joj baka.
Ali djevojčica spremno odgovara: “Ja sam rođena osam dana od početka zime i vjeruj da bih se na hladnoću brzo navikla.”
Jayne i Chrisopher nisu kako treba ni skinuli klizaljke, a njihov čarobni ples već je dotakao srca djevojčica iz Sarajeva, koje će, ako bude sreće i u Zetri leda bar šest mjeseci u godini, jednog dana predstavljati Bosnu i Hercegovinu na nekoj olimpijadi.
Izvor: Al Jazeera