Pise: Sanja Seferovic Drnovšek
Volontersko angažovanje naših ljudi u okviru humanitarnih, kulturnih, sportskih organizacija, radija, TV stanica i novina, sa kojima kao volonter više od dvije decenije sarađujem u SAD gdje smo se našli nakon rata u ex Jusgoslaviji, je fenomen koji zaslužuje pomena kao pozitivan primjer među nama. Inicijative, kreativnost , požrtvovanost pojedinaca je došla do punog izražaja u kreiranju i vođenju raznovrsnih etničkih organizacija. Među njima je najveći broj građana iz Bosne i Hercegovine kao poslijedica agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima 1992-1995.
Volunterizam, u raznim oblicima angazovanja građana bez novčane naknade, obogaćuje I oplemenjuje život pojedinca i blagodet je svakom društvu u svim njegovim segmentima. Često se vrijednost dobrovoljnog neplaćenog rada volontera ne priznaje adekvatno iako je izvor snage, duha solidarnosti, otpornosti zajednice.
Doktorat Senije Orović o volonterima u Atlanti
Upravo kad sam počela da pišem o volonterima u Čikagu, pročitala sam u Avazu o nedavno odbranjenom doktoratu Senije Orlović pod nazivom “Volunteers’ Engagement and Retention in the Community of Bosniaks Georgia, Inc. “ Kontaktirala sam Seniju i pročitala sam njen naučni rad. Njena naučna istraživanja obogatila su moja dugogodišnja iskustva i saznanja. Senija je istakla u doktorskoj disertaciji da nema dovoljno naučnih istraživanja o fenomenu volunterizma među izbjeglicama i emigrantima u SAD koji su došli iz raznih krajeva svijeta, a njen doktorat je prvo istraživanje koje se odnosi na Bošnjačke izbjeglice , na primjeru bošnjačke zajednice u Atlanti, gdje se i Senija našla među njima. Osnovno pitanje koje je pokrenulo njeno naučno istraživanje su motivi angažovanja Bošnjaka u humanitarnim organizacijama –konkretno u organizaciji Bošnjaka Atlante. Ukazala je na problem- zašto naši ljudi radije plaćaju članarine za humanitarne organizacije nego što se društveno angažuju i kontinuirano volontiraju u njima. Koji su razlozi uključivanja i napuštanja navedene organizacije?
I mene to pitanje posebno interesuje zbog saznanja koja bi mogli koristiti da unaprijedimo volonterski rad i rad humanitarnih organizacija, što je inače bio i dodatni cilj Senijinog rada na doktoratu jer ima i svoju korisnu primjenu.
Iz doktorata se saznaje da je među najčešćim motivom za angažovanje potreba da se održi kultura i jezik naroda kojem pripadamo, čiji je kontinuitet bio prisilno prekinut zbog rata i dolaska na drugi kontinent. Naš čovjek se našao na drugom jezičkom i kulturnom području, i nametnula se potreba da se druže i povezuju judi iz iste etničke grupe, da se pomažu i u isto vrijeme zajednički predstave drugima u američkom društvu.
Ono što je simptomatično, navedeno je u disertaciji, je da se rad tih organizacija svodi na predsjednika i nekoliko ljudi u Izvršnom odboru, da volunteri napuštaju zajednicu Ili se nedovoljno angažuju . U Čikagu zbog toga dolazi do formiranja mnogih organizacija, časopisa, radija, ali i do prestanka njihovog rada jer se rad organizacija svodi na entuzijazam nekoliko pojedinaca. Na osnovu upitnika koji je naučno obradila Dr. Orlović -32 člana organizacije u Atlanti zaključak je između ostalog da volonteri ne očekuju (uglavnom ) nikakvu posebnu nagradu i priznanja njihovog rada, a kao najvažnije prijedloge za bolji i uspješniji rad navedene organizacije navode potrebu za profesionalnijom komunikacijom među volunterima i rukovodiocima organizacije, neophodnost (možda i plaćene) pozicije koordinatora za volontere, jasnije postavljenih zahtjeva o načinu rada volontera kao i protok povratnih informacija od volontera kako unaprijediti rad organizacije. Takođe nema dovoljno mladih ljudi koji bi obnavljali rad organizacije, najčešće iz navedenog razloga- nesavremenog načina komuniciranja ( tehnologija , fb, tweter etc), ustupanja rukovodećih pozicija novim generacijama etc. Profesionalnije vođenje dokumentacija o volonterima ( precizne informacije o kvantitetu I kvalitetu rada) od čega bi i volonteri imali koristi u eventualnom traženju poslova gdje se takva iskustva cijene, posebno u SAD.
Ova disertacija otvara vrata novim istrazivanjima, kako je u zaključku navedeno, intervjuisanje volontera koji su napistili organizaciju I saznanja o uzrocima njihovog eventualnog nezadovoljstva , nemogućnosti ili pak nezainteresovanosti za dalji rad. Ta saznanja bi bila korisna za unapređenje rada ove oganizacije kao i drugih sličnog karaktera što je bio takođe jedan od ciljeva doktorata. Takođe poređenje volonterskog iskustva sa drugim etničkim zajednicama, obogatila bi naša saznanja I mogućnost njihove implementacije na bošnjačku zajednicu.
Moje pisanje o volonterima koje sam upoznala i sa kojima sam sarađivala je izraz poštovanja i vrednovanja volonterskog rada među nama. Intervjuisala sam žene aktiviste u bošnjačkoj zajednici u Čikagu. Zamolila sam ih da pored kratke biografije, govore o njihovoj aktivnosti u humanitarnim organizacijama, da porede njihovo volontersko iskustvo u Americi sa ranijim volonterskim iskustvom, da nam otkriju koji su njihovi motivi volonterskog rada i poruče budućim volonterima zasto je važno biti volonter.
Mihriba P Amin, sekretar Udruženja Kozarčana Čikago
Mihribu P Amin, sekretara udruženja Kozarčana “ Kozarac Foundation at Chicago” upoznala sam u prostorijama ove organizacije u Čikagu gdje smo se često sastajali i radili zajedničke projekte koji se odnose na kulturu i istoriju naše domovine Bosne i Hercegovine. Na čelu sa predsjednikom Muhamedom Kulašićem, Mihribom, članovima izvršnog odbora poput Sabihe Kahrimanović i Kambera i Hamze Hodzić I drugim vrijednim volonterima članovima ova organizacija okuplja Kozarčane I sarađuje ne samo sa Bosansko američkim institutom za genocid i edukaciju već i sa mnogim bosansko hercegovačkim organizacijama, što je pozitivan primjer drugima.
“Rođena sam Kozarčanka (aprila 10.1968) gdje sam završila osnovnu školu, a srednju sam završila u Prijedoru. 1985 nastavila sam studiranje u Zagrebu .
Početak rata i ratnih zbivanja u Bosni zatiču me u Zagrebu gdje mi se prvi put pružila prilika da se pokažem u volonterskom radu oko zbrinjavanja i organizovanog dolaska bosanskih izbjeglica u Hrvatsku. Kroz razne oblike pomoći u Crvenom Križu, Merhametu i drugim organizacijama , uvidjela sam koliko je važno za mene da se uključim u takav oblik pomoći,
Volonter? Jako kratka riječ u našem riječniku ali značenje je veliko i ponekad je od velike pomoći. Preseljenjem u Čikago 1996. ponovo se susrećem sa riječi Volonter ali u jednom drugom i većem značenju. Američko društvo cijeni i vrijednuje volonterski rad jer većina nonprofit organizacija radi i funkcioniše upravo na volonterskom radu.
Uvidjevši potrebu za održavanje i njegovanje Bosanske kulture i tradicije, pridružila sam se volonterskom radu u Bosanskoj Zajednici.
Meni lično ne smetaju udruženja po gradovima, selima ili kako se već zvali , znam da nam je svima u interesu isto: Kultura,tradicija nama naše drage domovine. Naravno potrebno nam je jedno tijelo kako bi nas usmjerilo u velike projekte i organizovane proslave kao sto imamo slučaj da se Dan Državnosti obilježava na 10 raznih strana za isti dan pa tako ljudi ne mogu da se nađu na sve strane za jedan dan, mislim da je to zadaća na kojoj treba svi da radimo u zajednici.
Naravno cilj mi je podučavati omladinu koja je rođena van svoje domovine da zna da je vole i poštuju a ujedno da su svjesni društva u kom žive i da se trebaju prilagoditi životu u Americi ali da se ne amerikaniziraju i da zaborave svoje korjene.
Prolazeći stazama Izbjeglice kao mnogi moji prijatelji nailazila sam na mnoge prepreke i poteškoce ali sve je bilo lakše kad si imao to s nekim da podjeliš na svom maternjem jeziku i ljudi koji te razumiju jer su i oni u istoj situaciji. Okupljanje u Kozaračkom klubu ili drugim Bosanskim udruženjima davalo je ljudima neku sigurnost i osjećaj pripadnosti negdje i nekome.
Radeći u Asian Human Services imala sam priliku vidjeti i upoznati ljude is cijelog svijeta koji su došli na isti način kao i moji sunarodnjaci Bosanci i Hercegovci , izbjeglica je izbjeglica pa s bilo kog dijela svijeta, i oni su se isto tako pokušavali povezati sa svojim zajednicama u Čikagu, Arapi traže arapske zajednice, Indijci i Pakistanci isto tako traže Devon ulicu, Kinezi idu u China Town , i da ne nabrajam više, tako se i mi okrećemo sami sebi.
Radeći u Charter školi isto tako radim sa djecom iz cijelog svijeta , naravno većina učenika je iz porodica koje su došle u Ameriku kao izbjeglice , tu isto uviđam koliko su i oni povezani u svojim organizacijama koje imaju sponu sa matičnom zemljom tj.domovinom. Trenutno radim u CPS puno radno vrijeme, gdje se ponovo uključujem u volonterski rad poslije posla sa Chicago Food Depository koji svakog petka podjelimo za 368 familija hranu (voće, povrće, konzerve) tako da bi djeca imala hranu preko vikenda . Američka statistika pokazuje da svako 5 djete u Americi je gladno. Da dobro ste pročitali Gladno, šokantno ali istinito, država koja pomaže i hrani djecu u Africi, Južnoj Americi, Evropi i gdje sve ne, a oni imaju gladnih u svojoj kući.
Prošle godine sam predstavljala državu IIinois u Washington DC na svjetskoj konferenciji borbe protiv gladi u Americi i svijetu. Bila sam jako počašćena s tim izborom ali ujedno i šokirana sa svim onim što sam čula i vidjela tokom 4 dana koferencije, i po povratku u Čikago još mi je više dalo snage i volje za pomoć onima kome je pomoć veoma potrebna a to su većinom djeca.
Ovim putem se zahvaljujem svim onima koji su me prepoznali kao nekog ko voli svoju domovinu ali isto tako i moju drugu domovinu Ameriku kojoj ću isto tako služiti i dati svoje volontersko vrijeme za pomoć drugima.
Moj moto i poruka svim mojim Bosancima I Hercegovcima je to da sa svojim primjerom i ponašanjem promovišemo svoju zemlju . Svi smo mi ambasadori svoje zemlje . Naša djela i ponašanje puno govore tko smo i što smo, zato nastavimo da promovišemo svoju kulturu i ljepote bosanskog bića i šaljimo svijetu pozitivnu poruku o nama i našoj zemlji.
Ja ću se truditi i svojim primjerom pokazivati da je to moguće, biti Bosanka i ponosno izgovarati ime svoje države i svog naroda.”