Tek što smo bili zauzeli jedan red kuća pokraj Pionirske doline prema Poljinama, pojavi se kamion s nekoliko momaka koji su tovarili redom što im je pod ruke dolazilo u osvojenim kućama. Dolazili su i drugi poslije. Danima izvlačili preostale knjige, deke, sitnice, utičnice…
Bio je to prvi put kada sam se tih godina zapitao o svrsi, o karakteru i smislu svog dobrovoljnog sudjelovanja u ratu. Još je jedna stvar, od onoga što sam svojim očima gledao tih dana, u meni izazivala bijes. Nekim sam razlogom, ne sjećam se posve kojim, svratio u julu 1992. godine u zgradu današnjeg Kantona Sarajevo i u podrumu zatekao pres ili već kakvu službu sastavljenu od vojno sposobnih muškaraca – neki od njih, k’o od brda odvaljeni, tipkali su po pisaćim mašinama. Izvukao sam školsku ručnu bombu pa priprijetio da ću nas sve dići u zrak hineći da mi je život dojadio. Bacali su se po podu, derali, psovali, molili…
Znak da nas prelijeće smrt
Poslije sam shvatio – i halalio – da je tako moralo biti, da nijedan rat ne može proći bez pljačke, izdaje, podrumaša, pobjegulja, skrivača od regrutacije, ratnih manekena, babinih sinova, zelenaša, ratnih profitera, zločinaca, lažnih boraca, izmišljenih heroja, umišljenih komandanata, prijetvorne vlasti. Dio su rata, baš kao miris krvi i baruta. Nerazdvojivi od njega k’o kabur od ćefina.
Kad su isplivali podrumaši, a iz bijela svijeta došli babini sinovi, kad su borci završavali kako već jesu, pitali su me bezbroj puta za šta sam se borio, prigovarali, korili me oni koji su znali da sam mogao i imao gdje otići čim je zapucalo.
Osluškujući zvuk ispaljenja iz tenkovske cijevi, pa fijuk – znak da nas prelijeće smrt – učio sam na najgori način šta je egoizam: sretan što me je mimoišlo, gledao sam je kako pada i ruši grad, kako se zabija u zgradu u kojoj su mi živjeli roditelji.
Za šta sam se borio?
Ni tog jutra, dok su me nosili niz Kromolj, ni u trenucima dok me je Abdulah Nakaš vraćao iz mrtvih u bolnici koja danas po njemu nosi ime, ni dok smo pod granatama kopali prijatelje, ni dok mi se pod nogama rasipao mozak nepoznatog suborca ogusuljenog jutarnjom augustovskom rosom, ni kad god se nađem s rajom iz rata i uhvatim sebe da o ratu pričamo, pe-te-es-peovski živih sjećanja k’o da je jučer bilo, ni danas, kad sam se na dvadeset godina zadužio u banci da otplaćujem stan na tom istom Kromolju, pedeset metara od mjesta na kojem sam ranjen, ne mislim da je to pitanje na pravoj adresi.
U dvije sam stvari siguran
Nisam se borio da budem heroj, ni za ovih 267 KM invalidnine nisam se borio, ni za privatizaciju Famosa, Žice ili Energoinvesta, ni za certifikate, ni da me tapšu po ramenu. Nemam na autu invalidsku naljepnicu, ne vadim iskaznicu da preskočim penzionere u redu na šalteru. Deset godina, barem, nisam bio izvadio zdravstvenu knjižicu. Nisam bio na vlasti, niko meni blizak nikada nije bio ni u kakvoj vlasti.
Za šta sam se borio?
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.
U dvije sam stvari siguran u životu, za ostalo ne znam: kad bih se mogao vratiti u 1992. godinu, učinio bih isto – možda bih malo manje srljao i češće ašov od puške koristio, ali bih, nemam u to sumnje, opet izbliza slušao zvuk ispaljenja tenkovskih granata; kad bi se opet zaratilo, znam da moju djecu ne bi branili nečiji drugi očevi.