Gledajući na proteste sa sedmodnevne distance, primjereno i potpuno odgovarajuće je izvlačiti određene zaključke o rezultatima istih. Nije teško zaključiti da su protesti gladnih, obespravljenih, nezadovoljnih i u političkom procesu potpuno zanemarenih građana, u velikoj mjeri očekivani i apsolutno opravdani. Upozorenja društvenih i naučnih radnika da će se akumulirano nezadovoljstvo pretvoriti u konflikt između građana i države, su se realizovala bez obzira na činjenicu da su ti isti građani u izgradnju i međunarodni subjektivitet te iste države ugradili desetine hiljada života.
O protestima je mnogo toga napisano i na audio-vizualnim medijima rečeno, međutim, iole ozbiljnijem analitičaru izbija oči i para uši činjenica da se niko ne bavi kredibilnom depikcijom rezultante protesta ili tzv. plenumima. Imajući priliku baviti se formacijom i intersekcijom društvenih pokreta, nije bilo teško utvrditi da je sličnost između Occupy Wall Street i “bosanskih plenuma” gotovo “sijamska.” Također, kada uz to pročitate u New York Times-u da je jedan od lidera plenuma u Tuzli, izvjesni gospodin Damir Arsenijević, koji je bio jedan od instrumentalanih učesnika pokreta Occupy u Oakland-u, onda sličnost urgentno dobija drugu dimenziju. Postavlja se pitanje, da li Bosni i Hercegovini treba u ovom teskom trenutku, nešto kao kontroverzni i u konačnici vrlo neuspjesni pokret Occupy? Da li se koristeći “Occupy” kao urnek, mogu artikulirati opravdani protesti građana Bosne i Hercegovine ?
U čemu je u stvari strukturalna i ideološka sličnost između Occupy Wall Street I ‘bosanskih plenuma?”
Po uzoru na Occupy, plenumi su organizovali radne grupe u kojim svi zainteresovani mogu reći ono što misle i mogu insistirati da njihovi prijedlozi uđu u zaključke ili zahtjeve plenuma. Prevedeno na bosanski, hipotetički možemo očekivati “nadrealni” zahtjev da se Rifat makne iz kuhinje!
Identično kao i u Occupy, plenum insistira na donošenju odluka koncenzusom, što je u principu devalvacija demokratskih principa ili u najmanju ruku eksperimentisanje sa direktnom demokratijom. Možda zadnja odluka Predsjedništva BiH o opozivu konzula Pećanca, može najbolje dočarati sve nedostatke tog principa.
Plenum, kao i Occupy izbjegava preuzimanje odgovornosti u smislu rukovođenja i ličnog liderstva, koje zamjenjuju moderatori diskusija.Indikativno je također, da je međunarodna podrška “bosanskim plenumima” stigla od socijalističkih intelektualaca kao sto su Naomi Klein i Noam Chomski.
Bazirano na ovim strukturalnim i ideološkim sličnostima između pokreta Occupy i Bosanskih Plenuma, ne bi bilo nepošteno zatražiti od organizatora da se iskreno izjasne pred obespravljenim radnicima i svim ostalim poštenim demonstrantima, zbog čega bi ovaj put, ovakav pokret i u praksi već propali eksperiment bio uspješan?
Da li je vrijedno ili pametno zarad globalnih ciljeva dovesti u pitanje društveni poredak u državi BiH?
Ako jeste i ako su globalni ciljevi prioritet, u šemu je onda razlika izmedju Vehabijskog pokreta i ovog?
Kažu li organizatori plenuma narodu, kad se hvale sa podrškom internacionalnih intelektualnih autoriteta, da ih podržavaju tri najistaknutija negatora genocida u Srebrenici: Noam Chomski, Tariq Ali i Arundhati Roy?
Bosansko nezadovoljstvo se može pretvoriti u učinkovite promjene samo ako bude kanalisano putem demokratskih izbora. tj. ako oni koji pretenduju da vode narod, čak i ako se zovu moderatori plenuma, pozovu na korištenje izbora, kao jedinog ispravnog demokratskog sredstva za promjene. Zamajavanje obespravljenih građana propalim drustvenim eksperimentima i nekakvim ekspertnim vladama je ništa više do još jedna od ciničnih manipulacija bosanskom sudbinom.