play_arrow

keyboard_arrow_right

Listeners:

Top listeners:

skip_previous skip_next
00:00 00:00
playlist_play chevron_left
volume_up
  • play_arrow

    Radio Naša Riječ Chicago

Suad Karamustafić

Živa istina – života mi!

today7. Oktobra 2013. 8

Background
share close

< !DOCTYPE html PUBLIC "-//W3C//DTD XHTML 1.0 Transitional//EN" "http://www.w3.org/TR/xhtml1/DTD/xhtml1-transitional.dtd">

Znam kako sam u ratu bježao od gladi, granata, jauka, nestašice vode i struje: spavao sam skoro do podneva, kolikogod sam mogao, dok me kosti ne zabole od ležanja. Spavajući sam bio van rata, u nekom drugom svijetu, nije me bilo briga što je nerealan, nepovezan. A kada se probudim, dam sebi tek toliko vremena da shvatim kako rat još traje pa opet spavanje. No, to bježanje me je malo i koštalo, navikao sam svoj bioritam, čuj mene menatalitet… navikao sam svoj biotiram na dugo spavanje; rat je prošao, a ja nastavio spavati duže nego je normalno.

Eh, ovo je uvod, hoću da shvatite koliko sam mrzio rano ustajanje! Hajde zamislite koliko mi je smetalo ako bih morao rano dizati i još pri tome nešto raditi.

Tako jedno jutro krenem na neki ispit, profesor ga zakazao u 08 sati.
To je za mene bilo kao da vas neko probudi u 04:15, onaj osjećaj, onaj bol u očima kao da su pune pijeska, kapci kao od olova, noge i ruke kao da nisu moje, kosti bole, a nervozan kao pas. Od svega neki ružni osjaćaj da sam nezaštićen, proklet, da će mi se desiti neki peh – sve to zbog tog ranog ustajanja. Takav, nešto prije osam sati, krenem iz kuće, nervozan, sa sigurnošću da će mi se nešto ružno desiti.

Uh, nizame trnci dok ovo pričam: nisam ni 20 metara od kuće, onako poluotvorenih očiju, scena koju mogu vidjeti samo umno poremećeni – 50-ak ljudi okrenulo mi leđa, gledaju u nebo, svi imaju ljubičaste kante, a neki duboki glas nerazgovjetno priča! Čuj svi imaju iste posude, iste boje, svi gledaju negdje u visinu, avaz duboki – tipična scena priviđenja, ludila, košmara. Rekoh sebi: “E, jesi ga ograjiso SuWade, neće te ni Ibrahim Spahić povezati, neće te konzilij doktora, hodža i fratara izvaditi”! Žaleći sebe i svoju mladost koja je prerano prekinuta mentalnim poremećajem, ne htjedoh se lako prepustiti bolesti koja me je, očigledno savladala, pa stadoh, žmirnuh nekoliko puta htijući otjerati snoviđenje. Stajao sam skoro minut, ali prikaze su bile tu, i njihove kanturine, i njihovi pogledi i onaj glas iz dubine! Ono malo razboritosti u meni je proizvelo bijes pa sam ovim čudnim bićima rekao: “Idite u PM”! Ko ne bi pokušao psovkom te nakaze istjerati iz svog života?! Onda još jedno razočarenje; jedna osoba se malo ko okrenu pa me pogleda čudno – čula je moju spovku. Eh, tu sam se fakat prepao – tu sam vidio da imam intereakciju sa ovim monstrumima, da oni nisu u nekom svijetu koji je odvojen od mog.

Stajao sam, razmišljao šta da radim, isprepadan i nervozan, izgubljen i ljut; onda me ona inercija života povuče, rekoh sebi da bi trebao pokušati nastaviti živjeti, možda ozdravim, možda je to samo obmana čarobnjaka, možda sam nagazio, možda mi nečiji zapis ipak pomogne. Kažem, povuče me ta želja za životom, za suživotom sa zdravim ljudima pa krenuh nizbrdo, ostavljajući iza sebe nepromijenjenu scenu sa onim utvarama.

Hoy, majko moja, baš kada sam udario nekoliko koraka, vidim ide mi komšinica Nura Nemić u susret. Hvala Ti Bože, evo nekoga poznatog, nekoga ko će mi sigurno pomoći. Ide Nura prema meni, lagano mi se osmiješkujući, a u ruci joj ona ista prokletaaaa ljubičastaaaa kantaaaa!!!

Nema ba, nema tih riječi kojima bih opisao svoju evidentnu smrt, ludilo – šta li je! Evo ga, rekoh sebi, definitvno si gotov, tobom će plašiti mahalsku djecu – puko si levatu, nema te na mapi!

Nura mi priđe, ali mi sada onaj osmijeh nije komšijski i dobronamjeran, nije izraz ljudske topline, on se sada pretvorio u podsmijeh, u ruganje mom ludilu. Zar i ti lady Memić, zar si i ti postala utvara?, upitah se.

Stajali smo jedno pored drugog, nazvala mi je merhab, ne znam da li sam odgovorio, ali sam ispalio posljednji hitac, posljednji nadu da ima izlaza i objašnjenja mom ludilu i horor sceni. Zadnji moj trzaj, ona slamaka koja me je mogla spasiti od živog blata ludila bilo je pitanje: “Nuro, ko su ovi ljudi, majku im j….?”!

Nura, hvala joj do groba grobova, do džadžement deja, doduše pomalo iznenađena mojom nepristojnošću i ljutnom, reče: “Sine, pošumnjavanje počinje danas pa se ovdje sabiremo da nam objasne kako će se i kuda saditi novo drveće”!

Kako sam živio tik ispod Male i Velike Čoline kape koja je ogoljena tokom rata, nakon njegovog završetka se pristupilo pošumnjavanju; otuda u rano jutro one identične kante, otuda njihovi pogledi u nebo (strmnina je velika pa je pogled u padine dva pomenuta brda ličio na gledanje u vasionu), otuda onaj glas čovjeka koji je radnicima objašnjavao kako i šta raditi zagušen mnoštvom tijela koja su bila između mene i njega, otuda i Nura istu kantu imade.

Written by: hazmirmanija

Rate it
0%